No, njegove izjave prilikom nedavnog posjeta Berlinu i sa skupa europskih socijaldemokrata u Rijeci, pokazale su da premijer, osim sklonosti ka nes(p)retnim doskočicama, ima i ozbiljnijih problema, naime, prečesto olako daje izjave koje bi Hrvatskoj na međunarodnoj sceni mogle donijeti direktne ili indirektne štete.

 

 

 

U intervjuu za tjednik Der Spiegel premijer je samouvjereno izjavio da će Hrvatska u deset godina od Europske unije dobiti dvostruko više novca nego što će uplatiti. U svjetlu procjene Europske komisije kako će Hrvatska, od odobrenih 687,5 milijuna € u drugoj polovici 2013., zbog slabog apsorpcijskog kapaciteta iskoristiti „samo“ 374,3 milijuna €, njegova izjava je neozbiljna. U ovom trenutku ne može se znati ni koliko će Hrvatska  biti u stanju iskoristiti od ukupno 13,7 milijardi € koliko je EU planirala u sklopu financijskog okvira za razdoblje od 2014. do 2020. Zbog svega toga stječe se dojam da Europi poručujemo kako je  Hrvatska jedna očajna zemlja koja jedva čeka da se dočepa europskih eura. 

 

 

 

No, daleko više zabrinjava premijerova izjava s izvanrednog sastanka Grupe europskih socijalista PES (Party of European Socialists), održanog koncem kolovoza u Rijeci,  da se „Jugoslavija raspala jer je autonomija bila velika ali kaotična i svatko je vukao na svoju stranu“. Tom izjavom, premijer je ne samo opasno (s)krenuo u povijesni revizionizam nego i uvrijedio Njemačku i bagatelizirao njen neprocjenjiv angažman za nezavisnu Hrvatsku. Čini se kako premijer ne zna da bi odluka o priznanju Hrvatske i Slovenije, da se Njemačka nije suprotstavila ostalim članicama Europske zajednice, bila odgođena ad infinitum.  Naime, na sastanku u Maastrichtu, u prosincu 1991., Velika Britanija i Francuska, uz podršku SAD-a, još jednom su pokušale odgoditi priznanje Slovenije i Hrvatske pa ih je tadašnji ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher od 10 sati navečer do 4 ujutro morao uvjeravati da ne odgađaju priznanje jer Njemačka neće odustati. Na kraju su popustili jer, u trenucima pripreme za potpisivanje povijesnog Ugovora iz Maastrichta o novoj i ujedinjenoj Europi, rascjep unutar Europske zajednice nije dolazio u obzir.

 

 

 

A da ironija bude veća Milanović je tom izjavom opalio pljusku „svojima“ jer su socijaldemokrati bili ti koji su prvi kritizirali službenu politiku njemačke vlade koja je tada, zajedno s ostalim članicama EZ-e još uvijek podržavala opstanak SFRJ.  Samo dan poslije sukoba u Borovu Selu šef opozicijskog SPD-a (Sozialdemokratische Partei Deutschlands) Hans Jochen Vogel u Bundestagu je oštro ustao u obranu prava Hrvatske i Slovenije na samoodređenje. Kako je agresija u Hrvatskoj eskalirala rastao je i pritisak javnosti, političkih krugova i medija i tadašnji kancelar Helmut Kohl bio je prisiljen preokrenuti politiku za 180 stupnjeva. Njemačka diplomatska borba za priznavanje Hrvatske i Slovenije naišla je na silan otpor članica EZ koje su optuživale Njemačku da stvara „Četvrti Reich“ a ministra Genschera prozvale glavnim arhitektom raspada Jugoslavije. 

 

 

 

Veoma je važno naglasiti da su posljedice njemačke aktivnosti u vezi s priznanjem Hrvatske i Slovenije bile presudne jer su se tek nakon priznanja Slovenije i Hrvatske, temelji Miloševićeva plana za formiranje „Velike Srbije“ počeli urušavati. „Balkanski krvnik“, čovjek „Saddamovskih“ apetita, kako je međunarodna zajednica – koja je tek nakon raspada SSSR-a promijenila stav prema krizi u bivšoj Jugoslaviji - etiketirala Miloševića, poveo je ratove ne radi očuvanja Jugoslavije nego kako bi ostvario projekt „Velike Srbije“. Ili kako je to u intervjuu za e-novine izjavila prof. dr. Latinka Perović:“ Postojalo je opšte jedinstvo u smislu ujedinjenja Srba u jednu državu ili isecanja srpskog etničkog prostora. Tu koncepciju su podržale sve naše institucije: crkva, SANU, pisci, intelektualci, vojska. Objektivno, rat je dugo pripreman.“

 

 

 

Toliko o premijerovoj tezi kako je Jugoslavija propala jer je „svatko vukao na svoju stranu“. Ova je izjava sigurno razveselila suce u Hagu i naše domaće falsifikatore povijesti a ne sumnjam da nije stigla i do kancelarke Merkel.

 

 

 

Premijer Milanović nije aktivno sudjelovao u turbulentnim vremenima stvaranja Hrvatske i nije opterećen „dugovima“ kao neki naši političari koji povijest prekrajaju kako bi opravdali svoje eventualne nečasne postupke ili vratili usluge nekim međunarodnim krugovima. Zbog toga nema baš nikakvih razloga da se upušta u redizajniranje povijesti.

 

 

 

U svojem komuniciranju s hrvatskom ali i inozemnom javnošću premijer često ostavlja dojam da je „izgubljen u riječima“ i onda mu se događaju nes(p)retne izjave. Hrvatska, međutim, treba premijera kojeg će svi razumjeti i koji će se ponašati kao Obama, Merkel, Hollande, državnici koje je, na summitu NATO-a u Chicagu u svibnju ove godine, premijer nazvao „najboljim društvom na svijetu“. A oni, kao pravi državnici, ne vrijeđaju građane svoje zemlje, ponose se svojom državom i nikad ne iskrivljuju povijest na njenu štetu. 

 

 

 

Premijer Milanović mora osvijestiti činjenicu da sve dok njegovo komuniciranje s javnošću ne zasluži drugačiju ocjenu od „neozbiljno, neugodno, uvredljivo, a povremeno i gotovo infantilno i šarlatansko", kako je to ispravno ocijenila dr. prof. Mirjana Kasapović, on ne može biti članom tog  „najboljeg društva na svijetu“ .