savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=794  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=794  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=794  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=794

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=3143&slaven-letica

Letica Slaven
Datum:
19.11.2012
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

 Jučer se, eto, navršilo punih devet godina od kada sam, na dan pada Vukovara 18. studenog 2003., na žičanu ogradu okupirane hrvatske vojarne na Svetoj Geri postavio plastični plakat („baner") „Poruka slovenskim vojnicima: Zahtijevajte i vi demilitarizaciju Svete Gere" kojim sam ih molio da od vlastitih starješina i velmoža – vojnih i političkih - zahtijevaju prestanak okupacije hrvatske vojarne i njeno pretvaranje u planinarski dom.

 

U tu se vojarnu slovenska vojska - na temelju usmenog dogovora tadašnjih predsjednika Milana Kučana i dr. Franje Tuđmana – mirno uselila, kao dobrodošao gost (o tom nešto kasnije), potkraj lipnja 1991., da bi je nakon toga, evo već više od 21 godinu, držala pod sramotnom i protuzakonitom vojnom okupacijom.
 
Prije nego čitatelju ispričam tužnu i sramotnu priču o toj slovenskoj vojnoj okupaciji, čitatelju ću navesti cjeloviti tekst koji je bio otisnut na mom mirotvornom plakatu kojeg je dizajnirao veliki dizajner Danijel Popović.
Poruka slovenskim vojnicima: Zahtijevajte i vi demilitarizaciju Svete Gere
 
gera2a
Moj drugi posjet (nakon 6. studenog 2003.) Svetoj Geri 18. studenog 2003.: slavom ovjenčani hrvatski stolnoteniski trener i vođa konvoja „Bijeli put" Herman Vukušić na ogradu okupirane vojarne stavlja oglas „Poruka slovenskim vojnicima: Zahtijevajte i vi demilitarizaciju Svete Gere"
 
Naš posjet Svetoj Geri ili, kako je vi Slovenci nazivate, Trdinovu vrhu, 6. studenog 2003. godine učvrstio je moje uvjerenje da je boravak vas, slovenskih vojnika, na ovom prekrasnome brdu – koje bi moralo povezivati, a ne dijeliti, naše narode i zemlje – apsurdan i pomalo komičan.
 
Tragikomična je, dakako, bila i reakcija vaše vlade uoči i nakon moga posjeta Svetoj Geri u svečanoj odori kultnoga hrvatskoga bana, austrougarskoga podmaršala i ratnog pobjednika Josipa Jelačića, na čijem grobu stoji maksima koja je obilježila cijeli njegov burni život: "Što Bog dade i sreća junačka". Uoči dolaska, vaša je vlada na posebnoj sjednici moju nakanu da vam ponudim na dar obiteljske, dalmatinske, podgorske smokve i hrvatske jabuke, ocijenila kao "veliku opasnost", a nakon posjeta kao "ozbiljan incident". Moja gesta bila je vrlo daleko od svake opasnosti i svakoga incidenta, a to su ispravno shvatili oni među vama koji su na moj poziv krenuli po darove, ali vas je, očito, zaustavila naredba vaših pretpostavljenih.
 
Moja gesta sadržavala je i sadrži samo jednu poruku: svi naslijeđeni problemi između naših susjednih i prijateljskih država mogu se i moraju riješiti. Prepreka njihovu rješavanju jest, kako sam već kazao na ovom brdu 6. studenoga 2003. godine: "nesposobnost hrvatske vlasti i bahatost i arogancija dijela slovenske vlasti". Mali, ali značajni, prvi korak na putu rješavanja tih problema mogla bi i morala biti demilitarizacija ove vojarne jer i vaša vlada priznaje da se ona nalazi na hrvatskoj strani buduće granice koja to ionako neće biti kad Hrvatska postane članicom Europske unije.
 
Ponavljam, stoga, vama, slovenskim vojnicima apel koji sam ranije uputio svekolikoj slovenskoj javnosti, posebice slovenskim planinarima, zelenima svih usmjerenja, pripadnicima mirovnih pokreta, ratnim veteranima, intelektualcima i svim ljudima dobre volje: Molim vas da od vaših političara zahtijevate napuštanje vojarne.
 
Ovog puta na Svetu Geru sam stigao kao običan građanin i vaš susjed – a ne kao metaforički ban Jelačić – da bih još jednom – simboličnim paljenjem svijeće, čitanjem i javnim isticanjem ove poruke – zatražio demilitarizaciju vojarne. Za nas Hrvate, 18. studenog uzvišeni je i sveti dan, jer je toga dana pao Vukovar: okončana je njegova junačka i mučenička epopeja koja je, zasigurno, bila potresna i za vas Slovence. Danas sam s mojim suradnicima, prijateljima i ljudima dobre volje, ponovno došao na Svetu Geru sa zahtjevom koji je neka vrsta molitve za Vukovar: za prijateljske i dobrosusjedske odnose među našim narodima i državama.
 
Ako nam se u toj molitvi pridruži barem jedan od vas, za mene će to biti znak da će nam se uskoro u zahtjevu za demilitarizacijom ovoga prekrasnog brijega pridružiti cijela Slovenija.
U svakom slučaju, vama i vašim najdražima želim mir, sreću i svako dobro.
 
gera3a
Okupatorska vojska dočekala nas je pod punom ratnom spremom
 
Zastrašujuće je to što moju mirotvornu akciju onda, i sve do danas, nije podržao niti jedan jedini slovenski političar, umnik ili običan građanin, pa se može mirne duše kazati kako i tiha Slovenija duže od dva desetljeća prešutno odobrava tu sramotnu okupaciju dijela teritorija i imovine njoj susjedne i prijateljske države s kojom će se, treba se nadati, naći u zajedničkoj (kon)federalnoj uniji 1. srpnja 2013.
 

Krađa mog vlasništva

 
Zanimljivo je i to što je samo desetak minuta nakon što sam s mojim suradnicima napustio prostor u neposrednoj blizini okupirane vojarne slovenski vojnici dobili nalog da naprosto ukradu moj oglas. Dokaz o njihovoj krađi - naređenoj iz najvišeg vojnog vrha Republike Slovenije – osigurao je fotoreporter Večernjeg lista koji je snimio dvanaest fotografija te drske krađe, od kojih ovdje objavljujem tek dvije:
 
gera4agera5a
Dva mlada slovenska vojnika skidaju i kradu moj baner, a zatim sa zanimanjem čitaju njegov sadržaj
 
Dan nakon što sam od fotoreportera Večernjeg lista dobio spomenute snimke (30. studenog 2004. godine) tadašnjem predsjedniku Republike Slovenije Janezu Drnovšeku uputio sam pismo, ovdje ga objavljujem u cijelosti, u kojem ga sam ga zamolio da: „poduzmete potrebne mjere kako biste pronašli moje privatno vlasništvo te da me obavijestite na koji način mogu do njega doći". Evo tog pisma:
 
Gospodin Janez Drnovšek,
 
Predsjednik Republike Slovenije
 
Poštovani gospodine predsjedniče Slovenije,
 
Kao neovisni predsjednički kandidat u Republici Hrvatskoj s velikom osobnom tjeskobom i iskrenom zabrinutošću za očuvanje i razvitak dobrosusjedskih odnosa između naših naroda i država, za koje sam se uvijek zalagao i za koje ću se uvijek zalagati, pratim izjave i odluke koje najviši predstavnici nove koalicijske vlasti u Vašoj zemlji daju glede stanja i rješavanja graničnih pitanja u Savudrijskoj vali.
 
Međutim, te čudne, pa i čudačke izjave, kakvima se čine kada se promatraju iz hrvatske perspektive, nisu povod i svrha ovog pisma.
 
Njegov su povod fotografije otisnute na unutrašnjoj stranici omota mog «Predsjedničkog katekizma» i na kojima se, nažalost, jasno vidi kako slovenski vojnici, kojima ste Vi vrhovni zapovjednik, prisvajaju baner «Zahtijevajte i vi demilitarizaciju Svete gere». Taj baner sam prošle godine, na dan pada Vukovara (18. studenog 2003.), postavio na žičanu ogradu vojarne što je, složit ćete se i Vi, kao što je tvrdio prvi demokratski slovenski predsjednik Milan Kučan, hrvatski teritorij.
 
U mirotvornom apelu, otisnutom na spomenutom baneru, pozvao sam slovensku javnost, vlast i same vojnike da podrže ideju o demilitarizaciji sadašnje vojarne i njenom pretvaranju u planinarski dom koji bi mogao i trebao biti simbol vjekovnih dobrosusjedskih veza i odnosa tamošnjih ljudi, s obje strane granice.
 
Poštovani gospodine Drnovšek,
 
Mirotvorni baner «Zahtijevajte i vi demilitarizaciju Svete gere» moje je privatno vlasništvo i sve donedavno sam vjerovao da je bio predmetom krađe nekog od slučajnih posjetitelja ili namjernika.
 
Serija fotografija što mi je ustupio hrvatski fotograf koji je bio svjedokom nemilog događaja, uvjerljivo pokazuje da su taj baner, nažalost, otuđili Vaši, slovenski vojnici.
 
S tim u vezi, najljepše Vas molim da poduzmete potrebne mjere kako biste pronašli moje privatno vlasništvo te da me obavijestite na koji način mogu do njega doći.
 
Uvjeren sam da ćete razumjeti povod, smisao i svrhu ovog pisma, a ja Vas želim uvjeriti kako ću, ako i kada budem izabran za predsjednika Republike Hrvatske, iz iskrenih uvjerenja podržavati svaki napor za rješavanjem niza spornih pitanja između naših zemalja.
 
Iskreno Vaš,
 
gera6agera7
Bivši predsjednik Slovenije i Jugoslavije (17.5.1950.-23.2.2008.): pod kraj života okrenuo se alternativnoj „medicini"
 
Pošlo je, nažalost, punih osam godina, a ja nisam dobio ni odgovor na moje pismo, ni ukradeni baner. Kako je jučer izabran novi predsjednik Republike Slovenije– slučaj je htio baš na dan pada Vukovara - odlučio sam i njemu poslati pismo sličnog sadržaja.
 

Suština graničnog spora na Svetoj Geri

 
Sveta Gera je najviši vrh Žumberačke gore. Vrh je široki proplanak dužine oko 300 metara. Nadmorska je visina 1178 metara (prema nekim izvorima 1181 m). U neposrednoj blizini vrha je vojni objekt kojeg je JNA napustila potkraj lipnja 1991. (pri povlačenju iz Slovenije), da bi ga, u skladu s usmenim dogovorom Kučan-Tuđman zauzela Slovenska vojska.
Slovenci taj vrh od 1923. nazivaju Trdinov vrh prema Janezu Trdini, književniku iz Mengeša. Hrvatski naziv je puno stariji, a potječe od crkvice iz 15. stoljeća Sveta Gera koju Slovenci nazivaju Sveta Jere. Stariji njemački i mađarski izvori vrh nazivaju St. Geraberg ili Gorianc.
 
U neposrednoj blizini srednjovjekovne bazilike nalaze se – udaljeni od nje svega dvadesetak metara – natkriveni ostaci crkve svetog Ilije. Desetak metara od crkve svetog Ilije nalazi se radiotelevizijski toranj visok 94 metra kojeg je Slovenska radiotelevizija sagradila 1986.
 
Moj će čitatelj dobiti vrlo dobar dojam o Svetoj Geri na temelju ove fotografije:
 
gera8a
Ptičja perspektiva Svete Gere koju Slovenci nazivaju Trdinov vrh
 
Objekt u prvom planu je okupirana hrvatska vojarna, ispred koje se u daljini vidi crkva svetog Ilije i slovenski radiotelevizijski toranj. Da je vojarna na hrvatskoj strani granice pokazuje već i da je put koji vodi od tornja pod hrvatskim nazorom. Ovdje objavljujem i fotografije drugih objekata koji se nalaze na uzvisini:
 
gera9a
Ostaci crkvice Sveta Gere koju Slovenci nazivaju Svete Jere
 
gera10a
 
gera11a
Crkva svetog Ilije: Kod kapele Sv. Ilije su se nekoć održavala proštenja, na koja je dolazilo stanovništvo s obje strane, ali je tu bilo i borbi zbog pasišta na okolnim livadama. Jednu staru priču o borbama kod Krvavog kamena obradio je pjesnik J. Hranilović u "Žumberačkim elegijama" (1885.). Godine 1993. je kapela Sv. Ilije, nakon arheoloških istraživanja i konzerviranja ostataka zidova, pokrivena drvenim krovom i opet osposobljena za liturgijske svrhe. Svečano ju je posvetio 18. srpnja 1993. kardinal dr. Franjo Kuharić i od tada je sve češće posjećuju vjernici. Proštenje s misom održava se prve nedjelje poslije blagdana Sv. Ilije (20. srpnja)
 
gera12a
Slovenski radiotelevizijski toranj
 

Čija je zapravo Sveta Gera

 
Sveta Gera neosporno je hrvatski državni i katastarski teritorij!
 
To su donedavno priznavali i svi ozbiljni slovenski političari. Čak i prema odredbama zlokobnog sporazuma Drnovšek-Račan (puni je naziv dokumenta: "Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o zajedničkoj državnoj granici") područje okupirane vojarne i pripadajuće zemljište pripali bi Hrvatskoj.
 
Slovenski vojnici ušetali su u vojarnu bivše JNA potkraj lipnja 1991. godine (nakon povlačenja JNA) na temelju usmenog dogovora predsjednika Milana Kučana i Franje Tuđmana. Kako je Hrvatskoj prijetila neposredna ratna opasnost s Istoka, predsjednik Tuđman je očito ocijenio da bi bilo dobro da na dijelu Zapada ima prijateljski raspoloženu vojsku.
Nažalost, od nekad prijateljskog i sporazumnog useljavanja u hrvatsku vojarnu, boravak slovenske vojske u njoj prerastao je u pravu pravcatu vojnu okupaciju! Štoviše, vojna nazočnost slovenske vojske na hrvatskoj granici, i to na našem državnom teritoriju, odavno je jedina vojna granična nazočnost u Europskoj uniji.
 
Da "sporazumna okupacija" hrvatskoga teritorija nije mišljena dugoročno, odavno je javno potvrdio bivši predsjednik Slovenije Milan Kučan. U emisiji HTV-a "Nedjeljom u 2" u veljači 2004. godine, a zatim i u intervju objavljenom u Večernjem listu, u srpnju iste godine, on je otkrio drugi, javnosti dotada nepoznati, dio dogovora s Tuđmanom.
Evo što je, u autoriziranom intervjuu, kazao u Večernjem listu: "O tome sam često govorio, ali je u slovenskoj politici moje mišljenje na žalost ostalo usamljeno. Vrijeme je da Slovenija to vojničko uporište isprazni. Nije moguće opravdati da tamo ima svoje vojnike. Još je manje opravdano da su vojnici na granici s državom s kojom su skoro započela pogađanja o članstvu u EU i državom koja je već čitav niz godina u Partnerstvu za mir. Kada bi tom partnerstvu takvo uporište trebalo onda bi bio potreban dogovor unutar Partnerstva ili EU s točno određenom ulogom. Namjena je tog objekta nakon iseljavanja jugoarmije određena još u vrijeme mojih razgovora s predsjednikom Tuđmanom kada je dogovoreno da se to prepusti u zajedničku uporabu planinarima i ljubiteljima prirode Hrvatske i Slovenije"
 

(Večernji list 3. srpnja 2004. godine).

 
Jasno je da su Tuđman i Kučan dogovorili ulazak slovenske vojske u hrvatsku vojarnu, ali i izlazak iz nje. Taj je dogovor bio usmene naravi, ali je Milan Kučan bio uvjerenja da ga se Republika Slovenija ipak mora držati. Čak i onda kad je umro jedini svjedok i sudionik tog dogovora s hrvatske strane – dr. Franjo Tuđman.
 
Nove slovenske političke elita i državno vodstvo odavno tako ne misle i smatraju kako produžetak okupacije Svete Gere mogu iskoristiti kao neku vrstu ucjene za druge granične ustupke koje im je velikodušno podario Ivica Račan: u Savudrijskoj vali i na Muri.
 
Današnji su slovenski političari dovoljno obrazovani i mudri da znaju kako je međunarodno pravo o granicama na moru i na kopnu na hrvatskoj strani i da u sudskim i arbitražnim procesima nikako ne mogu dobiti ono što im je darivao Ivica Račan.
 
Upravo zbog toga definirali su novu strategiju "europskih" prijetnji, reketarenja i ucjena prema Hrvatskoj.
 
Na takvu slovensku strategiju – posesivnu, bahatu, neotesanu, drsku, agresivnu i ucjenjivačku – Republika Hrvatska nema učinkovitu alternativnu strategiju. Umjesto domišljene vanjskopolitičke strategije i djelatne diplomacije politike, naši vodeći političari stalno ponavljaju fraze kako je slovenska politika prema Republici Hrvatskoj posljedica unutarnjih (slovenskih) stranačkih i predizbornih sukoba i obračuna.
 
Boljeg alibija za legitimitet okupacije Svete Gere i druge teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj, slovenski političari jedva da trebaju.
 
gera13a
Iako ne često, ovdje se može susresti i velike grabežljivce kao što su medvjed (Ursus arctos) i vuk (Canis lupus). Brojni su mali sisavci, vodozemci, gmazovi te vrlo raznolik svijet beskralješnjaka
 

Dodatak: Moj govor na Svetoj Geri 6. studenog 2003.

 
Pozdravljam vas od srca i, prije svega, želim predstaviti ljude s moje lijeve i desne strane.
Tu je, prije svega, hrvatski i vukovarski ratnik, pripadnik HOS-a Velimir Kvesić koji je vojnu obuku prošao u Sloveniji, a Vukovar je napustio dva dana nakon njegova pada. Ovo je Mirta Slišković, najmlađa glasnogovornica u Hrvatskoj, u odori građanke iz Jelačićeva doba.
 
Konačno, tu je i Herman Vukušić, legendarni i najtrofejniji hrvatski trener, voditelj našeg Izbornog tima i čovjek koji je najveći humanitarni konvoj u povijesti hrvatskoga naroda uspješno doveo do Nove Bile.
 
Odlukom o početku predizborne kampanje na Svetoj Geri ili Trdinovom vrhu, kako ovu planinu zovu Slovenci, želim izraziti javni protest protiv nesposobne hrvatske vlasti koja godinama ne želi ili ne zna kako izgraditi dobrosusjedske odnose s Republikom Slovenijom, zasnovane na uzajamnom uvažavanju, međunarodnom pravu i vjekovnoj upućenost jednog naroda na drugi.
 
gera14
6. studenog 2003. na Svetu Geru otišao sam u odori bana Josipa Jelačića koju je kreirala velika kostimografinja Ika Škomrlj
 
Sebe smatram prijateljem slovenskoga naroda i slovenske države, a moram kazati da je to prijateljstvo zasnovano na pozitivnim iskustvima zajedničke borbe za državnost i obranu naših država. Da bi pojasnio vlastitu neskromnost (koja je sadržana u tvrdnji da sam slovenski prijatelj) spomenut ću tek dvije povijesne zgode:
 
Kad su davnog 26. lipnja 1991. godine snage JNA krenule na Sloveniju, osjetio sam duboku solidarnost – u nevolji i pogibelji – sa slovenskim narodom. Uvečer, negdje oko 19 sati otišao sam u Banske dvore gdje se sastalo državno i političko vodstvo. Molio sam da se pasivnim otporom i javnom osudom, iskaže protest protiv nadolazećeg zla. Jednog ću dana napisati nešto više o tim razgovorima.
 
Slovenci su pažnju prema meni osobno i solidarnost prema našoj vukovarskoj muci i epopeji iskazali na dirljiv i pomalo diskretan način. Početkom studenog 1991. godine, negdje oko ovog datuma, bio sam pozvan u Ljubljanu da na jednom velikom i važnom skupu, pred najumnijim i najodgovornijim Slovencima, uz nazočnost Milana Kučana, govorim o agresiji na Hrvatsku. Govorio sam srcem i održao sam vrlo kratak, ali zasigurno moj najbolji govor u životu.
 
Zašto smo danas ovdje na Svetoj Geri?
 
Zato što se radi o dijelu teritorija koji je NESUMNJIVO HRVATSKI, koji bi morao odavno biti DEMILITARIZIRAN i prepušten Hrvatskom planinarskom savezu, a otvoren – kako to mora biti – svim planinarima i namjernicima.
 
Mi dolazimo u miru, protestirajući protiv nesposobne hrvatske i arogantne slovenske vlasti koje stalno stvaraju tenzije između dva naroda koja su kroz cijelu povijest živjela u odnosima dobrih susjeda, dijeleći sudbinu malih, perifernih i za Europu u pravilu drugorazrednih naroda.
 
Nekoliko riječi o banu Josipu Jelačiću, čiju svečanu odoru nosim. To je kultni hrvatski ban; simbol je idealističkog i pomalo naivnog europskog usmjerenja Hrvata, ali je također simbol ratnog junaštva, pobjedništva i građanskog sklada koji ilustrira ova svečana odora i koji nedostaje mnogim suvremenim hrvatskim političarima.
 
Nekoliko riječi o konju koji bi svakog trenutka trebao stići uz zapušteni planinski puteljak. To je divni bijeli pastuh, lipicanac, kobila, jedna od rijetkih iz svoje pasmine koja nije oteta i odvedena u Srbiju kao ratni, agresorski plijen. Taj konj nije zasigurno najbrži hrvatski konj, ali JEST najpametniji pastuh u Hrvatskoj, pametniji od mnogih hrvatskih i slovenskih političara.
 
Konačno i najvažnije, o smislu i poruci: vrlo skoro, naša će dva naroda i naše dvije države biti u istoj složenoj državnoj zajednici – Europskoj uniji.
 
Kao mali narodi i zemlje opet ćemo dijeliti zajedničku sudbinu i trebat ćemo uzajamnu solidarnost. U ime te solidarnosti i u ime Vukovara, molim vas – posebice vas slovenske novinare – da mi pružite podršku u apelu za demilitarizaciju vojarne do dana pada Vukovara, 18. studenog 2003. godine.
 
Svim novinarima, slovenskim i hrvatskim, zahvaljujem se na dolasku i MOLIM VAS da poruke koje prenesete javnosti budu u skladu s našim nakanama. Bilo bi naprosto divno da se slovenski vojnici povuku sa Svete Gere do datuma pada Vukovara i uoči susreta nogometnih reprezentacija Slovenije i Hrvatske.
       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


16.11.1976  Lalovac Boris
16.11.1968  Orepić Vlaho
16.11.1958  Čuljak Tomislav
16.11.1955  Brkarić Marin
16.11.1948  Trbojević Milan
16.11.1926  Tripalo Ante Miko