Filipović Miroslav

03.12.2012

savjest.com

Tweet

Deset tisuća ljudi na ulicama Maribora tražili su ostavku tamošnjeg gradonačelnika Franca Kanglera. "Gotof je!" – najprije je vrištalo s plakata, da bi potom zrakom poletjelo kamenje, a pločnicima potekla krv. Mariborčani se sukobiše s policijom. Mirni Slovenci.

 

 

Prosvjed nije bio prolazni i lokalni eksces. Nezadovoljstvo korumpiranim mariborskim gradonačelnikom pretvorilo se u nezadovoljstvo korupcijom, ali i lošim gospodarskim stanjem i sve lošijim standardom građana u deželi. Prosvjed se prelio na druge gradove, a prizori iz Maribora, samo žešći i krvaviji, ponovljeni su par dana kasnije u Ljubljani. Opet su "pucale" glave, bilo je teško ozlijeđenih, na desetke privedenih... 

 

Neposredno prije skupa u Ljubljani, novinar hrvatskog portala Udarno.com telefonski je razgovarao s jednim od organizatora prosvjeda. Ovaj je preduhitrio našeg novinara te ga pitao ima li prosvjeda u Hrvatskoj? Kada je dobio odgovor da Hrvati "mogu više trpjeti", slovenski je aktivist konstatirao: "E mi nismo Hrvati da nas jebu...", poklopio slušalicu i otišao galamiti pred vladu.

 

 

U Sloveniji koja je koliko jučer bila uzorni europski gospodarski tigrić, kriza je brzo eksplodirala i slomila se, kao i drugdje, na leđima građana. Hrvatsku, koja je mnogo duže i mnogo dublje "u banani" u isto vrijeme trgne iz dubokog sna tek povratak oslobođenih generala. Dočeci priređeni njima u čast jedina su masovna okupljanja u posljednje vrijeme, a jedini popratni eksces verbalno bjesomučje razočaranih ultradesničara koji su Antu Gotovinu čekali kako bi s njime rušili vlast. No, dočekali su čovjeka koji savršeno smireno šalje poruke o suživotu i budućnosti išćući tek malo mira za sebe kada prođe sva ta gungula oko njega.

 

Čini se da je novinar s početka priče imao pravo: hrvatski građani mogu više trpjeti. Kako drugačije tumačiti da je od izbijanja na površinu svijesti o dubokoj krizi i nakon svih poslovično nemuštih, a po građane neizdrživih mjera štednje ove i prošle vlade održana tek jedna troma serija konfuznih prosvjeda u rano proljeće prošle godine. Netko je jednom rekao da će u Hrvatskoj eksplozivno postati tek kada broj nezaposlenih dosegne pola milijuna.

 

 

Sindikati od kojih se uvijek previše očekuje neprestano kalkuliraju i beskrajno dugo traže najbolji "tajming" prosvjeda. Oporbene stranke neće se prve isprsiti u pozvanju ljudi na ulice. Sami građani kao da su utonuli u neku zlokobnu apatiju. Budući da smo u većini toga krivo nasađena zemlja, možda na koncu protuvladine prosvjede pokrenu poslodavci. Uostalom, čelnik njihove udruge, Ivica Mudrinić, zapravo je najdosljedniji i uglavnom najoštriji kritičar loše gospodarske politike, ne samo ove već i prošle vlade.

 

U vladi su to prepoznali pa je ministar financija, dal' samo fingirajući ili doista raspirujući sukob, ovih dana počeo prozivati upravo poslodavce, odnosno realni sektor, za najnovije pokazatelje daljnjeg dramatičnog pada domaćeg gospodarstva.  

 

"Realni sektor jedino čeka državne investicije i o njima ovisi, a ako ne radi za državu, nema dovoljno hrabrosti", ubo je ministar Slavko Linić.

 

"Prebacivati lopticu na poduzetnike te okrivljavati realni sektor za stanje u gospodarstvu očito je izraz nervoze ministra, čiji su zakonski prijedlozi i prijedlog proračuna posljednjih dana na udaru kritike sa svih strana", uzvratili su iz HUP-a.

 

Kako je krenulo, mogao bi Mudrinić postati stjegonoša nezadovoljnih. Pa kada drugi to neće, povesti svjetinu na Gornji grad i stati na barikade nasuprot vlade. Ako ništa drugo, barem bi se Hrvatska tada pročula po tajkunskoj revoluciji! Bilo bi to za famoznog Ripleyja. Mnogo je izvjesnije da će Hrvati uskoro sami masovno izaći na ulice... Dočekati Novu godinu. Još jednu u kojoj bi, kako kažu znalci u vladi, trebao početi svekoliki oporavak.