Dekanska konferencija Filozofskih fakulteta u Republici Hrvatskoj donijela je 13. prosinca 2012. godine Izjavu o marginalizaciji humanističkih i društvenih i znanosti te znanosti i visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Dekani filozofskih fakulteta uočavaju (a tko će ako oni neće?) da se „jednima pogoduje, drugima uzima“ politikom koju predlaže i provodi aktualni ministar, kako glede zapošljavanja znanstvenih novaka, financiranje znanstvenih časopisa, tako i modela financiranja.

Dekani jasno sagledavaju da od društva znanja nema ništa, da se znanje (kako u razvojnom tako i u obrazovnom smislu) protjerava iz ove zemlje i da se u vjetar bacaju milijunska ulaganja u znanost i visoko obrazovanje mladih znanstvenika (a i njihovih starijih kolega). Posebno, kažu oni, to se tiče vrednovanja humanističkih i društvenih znanosti, što, jasna stvar, može imati „nesagledive štetne posljedice za položaj znanosti i visokog obrazovanja, pa i društveni i demokratski napredak u cjelini“.

Dekani, uvjeren sam, ne griješe. Svaka im riječ stoji. No, neke riječi nedostaju, a upravo bi ih čovjek od humanističke inteligencije očekivao. Bit će valjda i to. S vremenom.

Nedostaje još nešto. Nedostaju dekani tehničkih fakulteta. Čovjek bi očekivao da se upravo oni koji nisu pogođeni aktualnim promjenema sustava pobune. Da se pobune protiv nepravde koja se nanosi drugima. Zato jer su društvena elita, zato jer vide, zato jer to znaju artikulirati. A nema ih.

Naime, što? Kad se počela vrtiti mantra o „obrazovanju za tržište rada“ (što je praktično isto kao i ono Šuvarovo „obrazovanje za potrebe udruženog rada“, sjećate se?) malo nas je bilo koji smo se usprotivili tom konceptu. On, u oba slučaja, socijalističkom i ovom neoliberalno kapitalističkom, gleda čovjeka kao robu koju treba oblikovati prema potrebama nekog drugog i nečeg drugog. U ova slučaja obrazovanje ne služi razvijanju djece u misleće ljude, već stvaranju „kompetencija“ koje nekome trebaju. U oba slučaja ljudi su trošak, pa je i obrazovanje potrošnja. Posebno je to slučaj s humanističkim obrazovanjem – takvi ljudi samo „filozofiraju“ (tu sam kao primjer) i nikome, zapravo ne trebaju, kažu zagovornici „slobodnog“ tržišnog gospodarstva. Eventualno dižu neke revolucije i, sve u svemu, šire nered. A našoj naciji, kontinentu (ili radničkoj klasi, u onim vremenima) trebaju stručnjaci koji se brzo i jeftino obrazuju, jer je obrazovanje trošak, stručnjaci koji ne misle previše široko. Naravno, takvi koji su spremni svoje kompetencije prodavati po najnižoj cijeni i ne stvarati probleme.

Najniža cijena je bitna, jer se samo tako može izići iz krize u kojoj se nalazimo i u kojoj ćemo, očito, još dugo boraviti, ako se filozofija vlasti suštinski ne promijeni. Naša vlada, ali ne samo naša, sve europske vlade, desne, nazovi lijeve i one koje se zbog nekih razloga nazivaju centrističkima, sve osim par izuzetaka proglašenih čudacima i unaprijed propalim avanturistima, štede na obrazovanju, štede na zdravlju, štede na plaćama, štede na socijali i štedi na penzijama. Rezultat takve štednje (a to se mudro zove na razini našeg civiliziranog kontinenta „austeritry policy“) su neobrazovani građani (koji se ne bune dok im voda ne dođe preko glave), bolesni građani (osim ako zdravlje mogu platiti iz vlastitog džepa), slabo plaćeni radnici i uglavnom gladni starci. To je tako u Hrvatskoj, ali sve se više vidi i po bijelom europskom svijetu. Sve je više na ulicama europskih gradova zdravih ljudi s kartonom na kojem piše „Gladan sam!“

A onda kao vitez na bijelom konju dolazi europska bankarska unija. Ona spašava banke, osigurava da se ne uruši bankarski sustav, jer jedino to je prava tragedija. S druge strane, na bankama se ne štedi, u kakvim bi one to mogle biti problemima, u čemu je štos? Banke samo iz naše zemlje iznose godišnje oko osam milijarda kuna. Odnose ih nekamo na neznana mjesta i koriste za neznane potrebe, a u to nisu uračunati kamati koje država plaća za zaduživanja u inozemstvu. Vjerojatno ni kod drugih nije mnogo drugačije. Pa koga će onda to bankarska europska unija štititi?

A mene zanima gdje je unija onih na čijim se životima štedi? Gdje je unija onih na čijim se budućnostima štedi? Gdje je solidarnost? Zar zaista ne vidimo što nam rade? Zar zaista svatko vidi samo svoju kućicu, svoj život, svoju nedaću i zar su nas tako međusobno zavadili da ne vidimo kad susjed skapava? Dok vi dođete na red, pazite, nitko se neće buniti, jer neće biti koga da se buni, a ako nekoga i bude neće mu biti stalo do vas. Gdje su dekani tehničkih fakulteta? Zašto izjavu ne pišu dekani tehničkih fakulteta? Zašto se za učitelje ne zauzimaju lučki radnici i za medicinske sestre piloti? Gdje smo to zaboravili ljudskost i solidarnost?