U ovih mjesec dana od izricanja oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču događaji na političkoj i medijskoj sceni prestizali su jedni druge takvom brzinom da je bilo teško pratiti tko se iskreno raduje, tko je razočaran a tko, nakon što su generali oslobođeni, već traži neke nove mete za napad. Bilo je tu doista svega; od povlačenja teksta iz jednih dnevnih novina kojim se najavljivala "konačna presudu Tuđmanovoj Hrvatskoj", storniranja već snimljenog dokumentarca koji je, sudeći po „foršpanu" bio u sličnom tonu s tim sramotnim tekstom, a bivšem predsjedniku Mesiću trebalo je tjedan dana da uopće dođe do zraka .....Srećom, uvijek staloženi predsjednik Josipović, svojim govorom i dočekom dvojice generala, cijelu tu pomalo shizoidnu atmosferu, brzo je vratio u normalu.

Prvo „prebacivanje" na novu metu izvela je Vesna Teršelič, predsjednica udruge Documenta, i komentirajući presudu za TV postaju Al Jazeera, uperila oštricu na DORH, izjavivši kako „.. DORH nije imao snage donijeti niti jednu pravomoćnu presudu za ratni zločin u i nakon Oluje.." te da „ misli kako će presuda usporiti daljnje istrage." Isto je ponovila i za brojne druge medije. Nije moguće ni približno procijeniti koliko je milijuna ljudi, u Hrvatskoj, u regiji ali i u inozemstvu, samo taj dan dobilo informaciju, kako je DORH općenito „neaktivan i da nema snage procesuirati zločine".

No, Izvješće o radu DORH-a za 2011. s podacima o ratnim zločinima (stanje na dan 13. veljače, 2012.) u velikoj mjeri ju demantira: od kraja 1991. pokrenut je kazneni postupak za 490 ratnih zločina protiv 3432 osobe, od čega 2999 nepoznatih; pravomoćno su osuđene 554 osobe a nakon provedene istrage postupak je obustavljen protiv 1238 osoba. Velik broj odbačenih prijava potvrđuje da je DORH itekako radio svoj posao, štoviše, težeći postići što više konačnih presuda ponekad je podnosilo istražne zahtjeve i bez dovoljno dokaza.

Istina je da su za ratne zločine tijekom i nakon Oluje podnesene 3 kaznene prijave protiv 10 poznatih i 24 nepoznate osobe a nekoliko je slučajeva u fazi istrage. Za ostale zločine, od 6390 prijava protiv poznatih i nepoznatih osoba, od čega 439 pripadnika oružanih snaga, do danas je osuđeno 2380 osoba.

Tri su ključna razloga zbog čega je broj optuženih za ratne zločine relativno malen: a) Zakon o primjeni Statuta MKSJ i progonu za djela protiv međunarodnog humanitarnog prava kojim se dopušta korištenje dokaza izvedenih pred haškim sudom u postupcima pred domaćim sudovima donesen je tek 2003. a tada su na 4 suda formirani i specijalizirani odjeli za ratne zločine; b) do 2005. hrvatsko pravosuđe nije imalo ovlasti pozivati svjedoke iz Srbije ili BiH i tek od te godine dobiva dokumente haškog suda s prikupljenim iskazima svjedoka; c) ratni zločini specifična su kaznena djela čije dokazivanje je vrlo kompleksno, zbog nedostupnosti osumnjičenika i/ili svjedoka i zbog proteka vremena. Nije to hrvatski specifikum, a niti se radi – kao što to mnogi iz nevladinih udruga i iz medija često imputiraju – o izbjegavanju ili zataškavanju; i sam haški sud, od 320 poimence navedenih osoba samo za njih 44 potvrdio je, izvan razumne sumnje, da su žrtve ratnog zločina.

Procesuiranje ratnih zločina ubrzalo se od 2009. kada je donesen novi Zakon o kaznenom postupku. Tim zakonom omogućeno je, u slučaju pojave novih dokaza bilo od strane tuženog ili tužitelja, preotvaranje postupaka za ratne zločine koji se sude in absentia i, za razliku od ranije prakse, tuženi više ne mora nužno biti prisutan.

Uz pomoć sredstava Kraljevine Nizozemske DORH je realizirao Bazu podataka ratnih zločina a 2009. osmislio projekt „Časnik za vezu DORH-a" u sklopu kojeg kvalificirani stručnjaci selekcioniraju podatke iz baze ratnih zločina suda u Hagu. Taj sjajan projekt rezultirao je pokretanjem desetak novih kaznenih postupaka za ratne zločine. No, o takvim postignućima nevladine udruge i novinari rijetko govore ili pišu, radije rade pritisak na DORH, kao da je ono institucija koja radi na „na normu". Takvima - a to su većinom analfabeti što se prava tiče –možda je najbolje citirati riječi predsjednika Josipovića: „ Nikome ne može koristiti silom tražiti krivce, pa da se osude nevini ljudi."

Neshvatljivo je da Documenta, pored DORH-a gdje rade vrhunski stručnjaci, prema strogim profesionalnim standardima, i dalje koristi podatke iz izvješća HHO-a o 670 ubijenih civila i 22.000 spaljenih kuća u Oluji, a koje je haški sud odbacio kao nevjerodostojno. Ne bi li bilo logičnije osloniti se na podatke Hrvatskog Memorijalno-Dokumentacijskog Centra Domovinskog rata, još jedne institucije u kojoj rade ozbiljni i, što je važno naglasiti, nepristrani znanstvenici na čelu s dr. Antom Nazorom. Arhiva Centra sadrži izvješća i iz srpskih izvora, između ostalog i o stradanjima krajiških Srba od djelovanja srpske vojske te međusobna ubojstva i samoubojstva Srba tijekom povlačenja a zabilježena su i brojna svjedočenja o spaljivanju i uništavanju kuća od strane samih Srba. Identična praksa zabilježena je i u Sarajevu kada su, u samo dva tjedna prije ujedinjenja grada, Srbi s Grbavice i Ilidže pod naredbom vodstva iz Pala, spaljivali svoje kuće i stanove. Oni koji bi odbili jer su željeli ostati, izlagani su prijetnjama ili ubijani. Prema procjenama UNHCR-a bosanski Srbi uništili su vlastite imovine u vrijednosti nekoliko milijuna dolara.

Neprihvatljivo je da Teršelič ignorira činjenice pa kaže kako je u Oluji „ ..prognano 200.000 ljudi" iako je presudom potvrđeno da se nije radilo o planiranom progonu stanovništva od strane HV-a. Uostalom, postoje i drugi izvori koji potvrđuju da je odlazak krajiških Srba bio ranije planiran; primjerice, snimka gostovanja Save Štrbca, predsjednika udruge Veritas, u studiju TV Banja Luke, 7. kolovoza 1995. kada je rekao:„odlučilo se da se ide u egzodus jer je bilo potrebno prvenstveno sačuvati biološku masu." Srpski su mediji, a i politika, egzodus prekvalificirali u etničko čišćenje iz razloga koji je Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, u intervjuu u emisiji „Jedan na jedan" TV Beograd, objasnila ovim riječima: „To je bila neka vrsta kalkulacije što se može dobiti žrtvovanjem hrvatskih Srba, odnosno pretvaranjem srpskih žrtava prije svega u žrtve Republike Hrvatske".

Osim što ne drži mnogo do činjenica, Teršelič često prekoračuje svoj mandat – a to je prikupljanje podataka o svim žrtvama – i upušta se u političke i povijesne prosudbe, za što nije stručna; tako će, izjaviti da se „Hrvatska mora distancirati od dijela Tuđmanovog nasljeđa kao i Srbija od Miloševićeve politike" čime provlači tezu o izjednačavanju krivnje za rat ili „Ne želim sav teret staviti na Hrvatsku, jer su izbjeglice bile zastrašivane i od ljudi optuženih ili osuđenih za ratne zločine poput Milana Martića i Milana Babića..." čime pozicionira Hrvatsku kao primarnog krivca za odlazak krajiških Srba.

I Milorad Pupavac, predsjednik SNV-a nonšalantno prelazi preko činjenica iz pravomoćne presude, i u intervjuu za austrijski Der Standard odlazak Srba naziva „velikim zločinom etničkog čišćenja" dok u članku „Budućnost Srba u Hrvatskoj" za beogradsku Politiku piše: „Presuda nije shvaćena kao sloboda za generale već kao oslobađanje od krivice." Neozbiljno je od političara njegovog formata sugerirati kako će DORH, sad kada je presuda donesena, zatvoriti „butigu". Njegovo je legitimno pravo tumačiti presudu kako želi no podaci o broju procesuiranih slučajeva i pravomoćnih presuda od 1991. do danas pobijaju tu njegovu tezu. Osim toga, Pupavac dobro zna da DORH, prema Ugovoru o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, ima zakonsku obvezu dovršiti procesuiranja svih zločina. A njegovo patetično lamentiranje da je „ ...presuda Srbe u Hrvatskoj još jednom podsjetila na najgora iskustva prema njima počinjenog zločina u ratu 1995, ali i u ratu 1991/92." neugodno podsjeća na praksu Savezne Republike Jugoslavije i tadašnjeg ministra vanjskih poslova Vladimira Jovanovića koji je skoro u svaki službeni podnesak Ujedinjenim Narodima, Hagu ili Bruxellesu ubacivao obavezni pasus o Jasenovcu i „genocidnoj hrvatskoj naciji" . Ovom rečenicom, bez da je ijednom riječju spomenuo i hrvatske žrtve ili tko je počinio agresiju, Pupavac kao da želi nastaviti tu praksu etiketiranja Hrvatske kao genocidne države i održavanja mita o Srbiji kao vječnoj žrtvi. Takva politika je neodgovorna kako prema narodu kojeg predstavlja tako i prema državi u kojoj živi i radi.

Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava također se uključio u neselektivno granatiranje DORH-a pa će za agenciju SENSE Tribunal napisati: „Međutim, egzodus Srba iz Hrvatske, zločini, žrtve, zataškavanje i neprocesuiranje zločina..." Očito je zaboravio da je haški sud već u prvostupanjskoj presudi utvrdio da Hrvatska nije provodila politiku neprocesuiranja i kažnjavanja. Što se tiče njegovog stava kako je oslobađajuća presuda kontroverzna – a nije jedini koji tako zbori - jer se Fausto Pocar i Carmel Agius, dvojica sudaca Žalbenoga vijeća haaškoga suda nisu suglasila s oslobađajućom presudom hrvatskim generalima vrijedi podsjetiti da je upravo sudac Pocar na čelu Prizivnog vijeća koje 2006. donosi odluku kojom se Srbiji odobravaju zaštitne mjere za transkripte Vrhovnog saveta obrane (VSO) iz kojih se vidi izravna umiješanost Srbije u rat u BH i pokolj u Srebrenici. Zbog toga Međunarodni sud pravde kod rješavanja tužbe BH protiv Srbije nije imao te dokumente, Srbija je oslobođena optužbe za genocid a Bosna izgubila šansu za naknadu ratne štete.

Zanimljivo je kako su Pusić, Teršelič i Pupovac fokusirani isključivo na Oluju, kao da je rat počeo 4.8.1995. Sustavne zločine nad Hrvatima od početka srpske agresije tj. od 1991.-1995. - za razliku od sporadičnih zločina iz Oluje koje nitko ne niječe niti pokušava zataškati – jedva da više itko spominje. DORH će nastaviti procesuirati ratne zločine jer je to civilizacijsko pitanje i jer je pravedno da krivci odgovaraju. Svi su hrvatski građani s time suglasni ili, kako je to predsjednik Josipović strpljivo pokušavao objasniti prilično agresivnom novinaru u intervjuu za B92: „U Hrvatskoj malo tko danas govori da nije bilo zločina."

Kada bi Teršelič, Pupovac i Pusić svoje izjave temeljili na provjerenim činjenicama a ne na podacima iz nevjerodostojnih izvora ili pak osobnim impresijama, kada ne bi a priori iznosili sumnje u dosadašnji i budući rad DORH-a, mnogo bi više učinili za smanjivanje tenzija, izgradnju povjerenja žrtava i svjedoka zločina u pravosuđe i kreiranje pozitivne klime za uspješno rješavanje svih zločina. Ne samo onih iz Oluje.