Osim dvojice najagilnijih ministara, Čačića i Linića, ostali iz Milanovićeva tima ne samo kao da nisu bili unaprijed spremni za posao koji ih je dočekao nego, čini se, još ni danas ne znaju pouzdano što im je činiti. Da je izostanak investicija ključni problem Hrvatske i da nerješavanje tog problema vodi u povećanu nezaposlenost, znalo se mnogo prije prosinačkih izbora. Isto tako nije bilo nepoznato da u javnim poduzećima i u državnoj upravi ima previše zaposlenih. Odnos broja zaposlenih, s jedne strane, i umirovljenika i nezaposlenih s druge već je godinama nepovoljan i neprestano se pogoršava. Stanje državnih financija takvo je da je unaprijed bila isključena svaka pomisao na daljnje ulaganje u cestovnu infrastrukturu pa je, prema tome, svim predstavnicima koalicije unaprijed trebalo biti jasno da se ni dionica autoceste Rijeka – Žuta Lokva kao ni Pelješki most ne mogu graditi sredstvima državnog proračuna.

Dugogodišnje neodgovorno upravljanje državom rezultiralo je time da sve manji broj zaposlenih u realnom sektoru financira sve veću državnu potrošnju, da sve manji broj preopterećenih urednih poreznih obveznika financira sve veći broj proračunskih ovisnika. Temeljem toga još je davno bilo jasno da je potrebno smanjiti porezne stope, proširiti poreznu osnovu, odnosno povećati broj poreznih obveznika i prestati s praksom selektivne primjene poreznih zakona. Jedan od logičnih zaključaka temeljem takvih premisa jest nužnost uvođenja poreza na imovinu, uključujući i porez na nekretnine. Budući da je sve to bilo poznato davno prije izbora, od nove vlasti moglo se očekivati da će u prvih sto dana donijeti i početi primjenjivati neophodne mjere.

Sve eventualne dvojbe o opravdanosti povećanja stope PDV-a mislim da su otklonjene činjenicom da je prvi put u povijesti proračun manji nego prethodne godine. Smanjivanje stope doprinosa za zdravstveno osiguranje kao i smanjivanje nekih parafiskalnih davanja daljnja su potvrda teze da Vlada doista misli ozbiljno. Premda je pokretanje investicijskog ciklusa u energetici načelno pozitivno kao i plan povećanja energetske učinkovitosti zgrada u državnom vlasništvu, ti projekti ipak ulijevaju manje razloga za optimizam jer se temelje na državnim investicijama. Mislim da bi, dugoročno, daleko bolje bilo osigurati povlaštene kredite HBOR-a za proizvodnju uređaja za iskorištavanje solarne energije, geotermalne energije i energije vjetra te uvesti znatne porezne i druge olakšice za sve koji pri gradnji primjenjuju načela energetske učinkovitosti. Time bi se potaknule privatne investicije i učinio korak prema ozdravljenju ekonomije.

Tek oživljavanjem privatnog investiranja i intenziviranjem gospodarskih aktivnosti pojavit će se multiplikativni efekti državnih investicija u infrastrukturu. Da su prethodne vlade vodile odgovornu gospodarsku politiku, autoceste u Hrvatskoj danas ne bi bile gubitaši nego bi donosile profit jer njihovi kapaciteti ne bi bili iskorišteni samo ljeti nego bi hi tijekom cijele godine koristile brojne kompanije i poduzetnici kojih danas nema jer ih je politika prethodnih vlada uništila. Tako će i gradnja električnih centrala i uređenje fasada državnih zgrada biti tek jednokratan posao za sretnike koji pobijede na natječajima ako Vlada osim o pametnom trošenju sredstava državnog proračune ne bude razmišljala i o razvoju privrede koja će ga u uvjetima vladavine prava i slobodnog tržišta s lakoćom puniti.

Jedan od sektora na kojem treba provesti žurne zahvate ako se žele stvoriti uvjeti za konkurentu privredu je tržište rada. Nefleksibilno radno zakonodavstvo jedan je od uzroka izostanka investicija i situacije u kojoj se poslodavci nerado odlučuju na novo zapošljavanje. I činjenicu da je stečaj nerijetko jedini izlaz za posrnule tvrtke moguće je djelomično objasniti nefleksibilnim radnim zakonodavstvom. S promjenom uvjeta poslovanja morale bi se moći mijenjati odredbe kolektivnih ugovora i individualnih ugovora o radu.

Ne vidim zašto se ne bi mogli sklapati ugovori o radu kojima se određuje da će radnik raditi nekoliko sati dnevno, nekoliko dana u tjednu, onda kad njemu i poslodavcu to odgovara ili samo onda kad ima posla za koji će poslodavac uredno isplatiti dogovorenu plaću i pripadajuće doprinose. Daljnja mogućnost je da radnik ima ugovore o radu s dva ili više poslodavaca i da mu svaki uz dogovorenu plaću za obavljeni rad uplaćuje i odgovarajuće doprinose. Time bi se radnicima s više različitih vještina i kvalifikacija omogućilo da iskoriste svaku od njih, a poslodavcima da radnike zapošljavaju onoliko koliko je to nužno za uspješno obavljanje posla. Takvu fleksibilizaciju tržišta rada treba pratiti reforma mirovinskog osiguranja koje bi u sve većoj mjeri trebalo postajati obavezna individualna namjenska štednja umjesto sadašnjeg sustava generacijske solidarnosti.

Potrebno je poduzeti žurne mjere za ublažavanje problema nezaposlenosti. Prva je ta da se svakom nezaposlenom koji odbije ponuđeni posao uskrati isplata pomoći za nezaposlene. Time se, dakako, problem nezaposlenosti ne može riješiti, ali će se svakako povećati odgovornost onih koji samo prividno traže posao i ostvaruju prava temeljem statusa nezaposlene osobe.

Druga bi mjera mogla biti dalekosežnija. S obzirom na postojanje OIB-a mogla bi relativno lako biti provedena. Svaka fizička osoba, uključujući i nezaposlene za koje se pretpostavlja da su više od drugih motivirani za pronalaženje posla, morala bi moći izdavati račune za poslove koje obavlja za druge fizičke osobe. To su poslovi čišćenja stana, uređenja vrtova i okućnica, čuvanje djece u vrijeme kada nisu u vrtiću ili u školi, pomoć starijim i nemoćnim osobama, rad na njivi ili u berbi i, općenito, bilo koji posao za koji nije potrebna licenca ili propisana kvalifikacija. Fizičkoj osoba koja plaća takve usluge osnovica za porez na dohodak trebala bi biti umanjena za stopostotni iznos tog legalno plaćenog računa. Upravo tu bi trebala biti motivacija korisnika usluga da traži izdavanje računa. Davatelj usluga, kad njegovi prihodi prekorače određeni zakonom propisani minimum, prestaje biti korisnik naknade za nezaposlene i postaje porezni obveznik kojemu se od osnovice poreza na dohodak odbija iznos uplaćen za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Ako ne plaća osiguranje, nema poreznih olakšica. Kad tako stečeni prihodi prestanu, navedena osoba opet stječe pravo na naknadu za nezaposlene.

Jasna je motivacija svih triju zainteresiranih strana za primjenu ove mjere. Nezaposlena osoba dobiva legalno plaćen posao. Fizička osoba koja plaća takve usluge zainteresirana je za izdavanje računa jer time stječe pravo na porezne olakšice. Država se rješava troška naknade za nezaposlene, izgledno je da će povećati prihod od poreza na dohodak i smanjuje područje sive ekonomije povećavajući broj legalnih transakcija.

Izjave predstavnika vlasti da su investicije i otvaranje novih radnih mjesta jedino pravo rješenje nezaposlenosti i pretpostavka za poštenu socijalnu politiku točne su. No, s obzirom na to da su sva obilježja hrvatskog gospodarstva, stanje državnih financija i odnos broja zaposlenih u realnom sektoru i onih koji ovise o njihovu radu davno poznati parametri, bilo je razumno pretpostaviti da Vlada ima davno pripremljene prijedloge rješenja i da će ih početi primjenjivati odmah poslije stupanja na dužnost. Osim općenito dobrog smjera kojim je Vlada krenula potrebno je odrediti i brzinu dolaska do cilja kako se visok postotak povjerenja građana s početka mandata ne bi potrošio i kako gubitak podrške ne bi ugrozio i ono dobro što je već poduzeto. U interesu povećanja brzine i povećanja izgleda za uspjeh – a to bi bilo stvaranje dinamičnog i konkurentnog gospodarstva koje s lakoćom servisira razumno dimenzioniranu državu – mislim da bi dobro bilo razmotriti prijedloge za fleksibilizaciju tržišta rada i za ublažavanje problema nezaposlenosti koje sam ovdje iznio.