Kovačević Božo

18.12.2012

banka.hr

Tweet

 

Nekoliko sudionika u raspravi istaknulo je da sustav obrazovanja ne treba okrivljavati za sve češće apostrofiranu činjenicu da strukovne škole i fakulteti osposobljavaju učenike i studente za poslove koji se na tržištu ne traže, a potražnja je za onim kadrovima koji se ne školuju u našim obrazovnim i visokoškolskim ustanovama. Naglašeno je da država ne može uskratiti pravo građanima da pohađaju onu školu koju žele neovisno o tome postoji li na tržištu rada potreba za takvim obrazovnim profilom ili ne. U tom slučaju, dakako, svatko je odgovoran za posljedice svojih odluka o izboru obrazovanja, odnosno za veliku vjerojatnost da posao neće naći u struci za koju se obrazovao. No, malo je toga rečeno o onome što država može učiniti da bi se smanjio raskorak između ponude i potražnje na tržištu rada.

 

U raspravama se nerijetko prešutno pretpostavlja da sustav obrazovanja nema utjecaja na tržište. Građani koji su prošli određene stadije obrazovanja su na tržištu rada na kojem su traženi ili ne. Tržišni su odnosi, dakle, uspostavljeni između radnika i poslodavaca, podavača i kupaca. Takvo je shvaćanja pogrešno. Potrebno je i obrazovni sustav promatrati kao dio tržišta. Ako je ono što se stječe procesom obrazovanja na tržištu traženo ili ne, onda je očito da sustav obrazovanja nudi tržišnu robu. Znanje je roba koja se, ovisno o potražnji, prodaje bolje ili lošije. Ako obrazovni sustav tržištu neprestano isporučuje znanja za kojima nema potražnje, onda je potrebno razmisliti o mogućem prevladavanju tog raskoraka. Ako neke tvornica proizvodi robu koja se ne može prodati, potrebno je pronaći nova tržišta, promijeniti proizvodni program ili obustaviti poslovanje.

 

Da bi netko uopće mogao pristupiti tržištu rada, nužno je da bude pismen. Iz potrebe rastuće industrije za pismenom radnom snagom i potrebe državnog aparata za školovanim birokratima svojedobno je u naprednim europskim zemljama uvedeno obavezno osnovno školstvo. Danas je očito da bez završene barem srednje škole uglavnom nije moguće sudjelovati u tržišnom natjecanju. Zbog toga se čini razumnim očekivati od države da svim građanima omogućibesplatno srednje obrazovanje da bi svi oni imali barem približno jednake šanse za stjecanje zaposlenja i rješavanje egzistencijalnih problema. Ali stjecanje fakultetskog obrazovanja ne bi trebala biti obveza države. Investiranje u stjecanje znanja i vještina koje pruža fakultetsko obrazovanje trebalo bi rezultirati profitom u obliku pristupa svjetskom tržištu rada, izgledne poslovne karijere i visoko plaćenih poslova.  U nas je potrebno provesti reformu i srednjeg i visokog obrazovanja.

 

U srednjoj školi trebalo bi definirati stanovit mali broj obaveznih predmeta, a veći dio bi trebali biti izborni predmeti koje bi učenici i učenice birali prema svojim afinitetima i sposobnostima. Uz to, nastava bi se trebala odvijati u radionicama i laboratorijima, u prirodi ili u proizvodnim pogonima da bi učenici vidjeli kako se ono o čemu uče provodi u praksi. Dobro bi bilo u nastavu uvesti inovatore koji bi učenicima, uz pomoć nastavnika, predstavili probleme koje nastoje riješiti izumima na kojima trenutno rade i time potaknuli učenike da i oni razmišljaju o tim problemima.

 

Bilo bi dobro organizirati skupine učenika koji bi definirali neki zajednički poslovni, tehnički, sportski ili intelektualniprojekt koji bi, uz pomoć nastavnika i uz referiranje na znanja sadržana u udžbenicima i prezentirana u medijima od novina, radija i televizije do interneta, ostvarivali tijekom školske godine. Pritom bi kreatorima nastavnih programa i nastavnicima u srednjim školama trebalo biti jasno da srednja škola stvara ili radnu snagu za lokalno tržište rada ili kandidate ua sveučilišni studij i svjetsko tržište rada. To bi sustavno trebalo objašnjavati učenicima i ukazivati im koji će ih izbor predmeta kamo odvesti.

 

Puno važnija od zvanja u diplomi trebali bi biti znanja i vještine stečeni tijekom tog interaktivnog obrazovanja. Zadaća države svodila bi se na to da nastavnicima omogućuje permanentno obrazovanje i usavršavanje, da sustavno informira roditelje i učenike o tome kakve su potrebe na tržištu rada, da oprema škole za uspješno provođenje suvremene nastave, da osigura stalan pristup učenica i učenika svim dijelovima tržišta za čije se potrebe školuju i da školski sutav neprestano drži otvorenim za inpute sa tog tržišta kojima se treba prilagoditi. Državna matura je dobrodošao test i selektivni mehanizam za odabir onih koji će krenuti put visokog obrazovanja i svjetskog tržišta rada.

 

Budući da bi znanja i vještine stečeni fakultetskim obrazovanjem trebali one koji su ih stekli kvalificirati za svjetsko tržište rada, da bi trebali biti visoko cijenjena roba za kojom postoji potražnja, jasno je da bi stjecanje visokog obrazovanja trebalo tretirati kao poslovnu investiciju. U sustavu znanosti i visokog obrazovanja trebalo bi provesti korjenite reforme kako bi taj sustav bio konkurentan na svjetskom tržištu. Mislim da je mala vjerojatnot da će sustav koji je u potpunosti neovisan o bilo kakvom tržištu proizvoditi radnu snagu kvalificiranu za natjecaje na svjetskom tržištu. 

 

Ključan element u toj reformi bila bi promjena sustava financiranja. Država bi institutima, sveučilištima i fakultetima koji su u njezinom vlasništvu trebala osigurati inicijalne materijalne pretpostavke za rad, zgrade, opremu, laboratorije, knjižnice, ali ne bi trebala u državnom proračunu definirati sredstva za plaće. Znanstvene i visokoškolske ustanove trebale bi se natjecati na domaćem i svjetskom tržištu. Svatko tko pohađa fakultet trebao bi plaćati punu cijenu obrazovanja. Da bi pomogla onim izvrsnim učenicima i studentima koji ne mogu snositi troškove visokog obrazovanja, država može odrediti kvotu stipendija za izvrsnost neovisno o znanstvenom području i tenutnim potrebama tržišta rada. Ali ključan element utjecaja države trebao bi se ostvarivati sustavnom provedbom natječaja za stipendiranje u strukama za kojima postoji ili će prema državnim projekcijama ubuduće postojati potreba na tržištu rada.

 

Umjesto da u proračunu određuje sredstva za financiranje stalnih radnih mjesta na državnim sveučilištima, država treba dodjeljivati strogo namjenske stipendije koje u potpunosti pokrivaju troškove studija i – u slučajevima krajnje deficitarnih zanimanja – daju studentima dodatan financijski stimulans da izaberu baš određeni studij. Pritom bi svaki student imao pravo izabrati na kojem će sveučilištu ili fakultetu studirati, državnom ili privatnom. Menadžment sveučilišta treba, kombinirajući sredstva uprihodovana državnim stipendiranjem studenata, sredstva od inozemnih stipendija, ona koja stječe od domaćih i stranih privatnih kompanija koje finaciraju svoje stipendiste ili daju donacije za koje ih država oslobađa od poreza kao i drugim poduzetničkim poduhvatima, osigurati tržišnu konkurentnost i finacijsku održivost poslovanja svojih institucija.    

 

Na mogući prigovor da bi se moglo dogoditi da se tako financiraju troškovi obrazovanja osoba koje će zatim posao zatražiti na europskom ili svjetskom tržištu rada, lako je odgovoriti. Ugovorom o stipendiranju treba definirati rok – recimo dvostruko duži negoli je bilo trajanje studija ili škole – koji korisnik stipendije treba odraditi u Hrvatskoj. U slučaju da bez suglasnosti financijera prekši ugovornu obvezu, stipendist je dužan vratiti cjelokupni iznos stipendije s pripadajućim kamatama.

 

Ovdje sam iznio tek nekoliko načelnih prijedloga o mogućim načinima prilagodbe obrazovnog sustava potrebama domaćeg tržišta rada i osposobljavanju sustava visokoškolskog obrazovanja i znanosti za natjecanje na svjetskom tržištu. Jasno je da od eventualnog prihvaćanja ovakvih zamisli do konkretnih zakonskih rješenja nije kratak ni lagan put. Ali da bi se uopće nekamo krenulo, potrebno je definirati ciljeve i strategiju ne samo obrazovanja i znanosti, nego cjelokupnog društvenog i ekonomskog razvitka Hrvatske. Da bi se definirali načini ostvarivanja ciljeva društvenog razvitka, potrebno je – između ostalog – detektirati gdje se nalaze prepreke za određivanje ciljeva i izbora optimalnih načina njihova ostvarivanja. 

 

Jedno od gorućih pitanja u Hrvatskoj je složenost administrativnih procedura s kojima se suočavaju potencijalni investitori. Da bi se na odgovarajući način prišlo rješavanju tog problema, potrebno je detektirati njegove uzroke i interese koji se suprotstavljaju pojednostavljenju administrativnih procedura i transparentnosti funkcioniranja državne uprave. Formalnopravnu artikulaciju svih zakonskih i podzakonskih akata napravili su stručnjaci u državnoj administraciji nerijetko u suradnji sa sveučilišnim stručnjacima. Stoga je opravdano postaviti pitanje o kvaliteti pravnog obrazovanja u nas ako su učinci njegove primjene tako loši. Bilo bi logično da država od pravnih fakulteta očekuje da oni, osim teorijskih osnova pravne znanosti, proučavaju aktualna zakonska rješenja i predlažu moguće načine njihova pojednostavljenja sa svrhom podizanja konkurentnosti države. Moglo bi se postaviti i pitanje o tome u kojoj mjeri su – osim onih izravno zaduženih za kadrovsku politiku u državnoj upravi – pravni fakulteti odgovorni za činjenicu da će se u gotovo svakom ministrarstvu naći mnoštvo pravnika koji će spremno pronaći tisuću razloga zbog kojih je nešto nemoguće napraviti, a vrlo malo onih koji su spremni i sposobni pronalaziti moguće pravno prihvatljive načine rješavanja uočenog problema.  

 

Postavka o potrebi uzajamne prilagodbe tržišta i sustava oobrazovanja ukazuje na jedan od pravih putova razmišljanja o izlasku iz krize i definiranju moguće uloge države u tom procesu. Fleksibilizacija tržišta rada jedan je od neizbježnih koraka na tom putu, ali i fleksibilizacija načina razmišljanja o tome što bi sve trebalo biti izloženo tržišnoj provjeri.