Nema gotovo nikoga u Hrvatskoj tko nije zabrinut našom demografskom budućnošću. Činjenica da je mortalitet veći od nataliteta, a emigracija veća od imigracije, govori o tome da bismo u skoroj budućnosti mogli postati nenaseljena pustopoljina po kojoj šeću starci čekajući da im minu zadnji dani. S takvom slikom nisu zadovoljni ni naši političari, koji zabrinuto mašu glavama pa, prozivajući suvremene svjetonazore i opću situaciju što nam stižu iz bijeloga svijeta, rone suze za mladima koji ili odlaze u svijet ili kao roditelji nemaju šansu osigurati minimalne uvjete eventualnoj djeci, pa ih zato nemaju.

Nitko, baš nitko od bivših ili sadašnjih vlastodržaca ne osjeća se kao glavni krivac za takvo porazno demografsko stanje, a nježne naznake rijetkih pojedinaca iz te kaste koji kažu da se možda moglo malo bolje, govore o tome da kod njih ipak rudimenti savjesti još uvijek postoje.

Misija vlasti

A stvar je jednostavna. Kad bi izvršna vlast svoje poslanje morala započeti definicijom vlastite misije, gotovo konsenzusom sve vlasti ovoga svijeta složile bi se da im je glavna misija osigurati bolji život za svoje građane. Pa jesu li vlasti, kojima dvadesetak posto mladih i obrazovanih ljudi koji svake godine odlaze u druge zemlje, osigurale bolji život u Lijepo našoj ili u tim drugim zemljama? Najobjektivnija ocjena uspješnosti upravljanja nekom državom je odlazak najperspektivnijih stanovnika u bolje vođene države.

Globalna svjetska kriza, koju naše vlasti nude kao univerzalnu ispriku za sve svoje neuspjehe, nije zaobišla niti one zemlje u koje odlaze naši talenti, jedino što su vlasti koje ih vode daleko uspješnije od naših. Mladi koji odlaze, ne pokazuju samo da se uopće ne slažu s trenutačnim obrazloženjima vlasti, već i da nimalo ne vjeruju u perspektivu koju im sve vlasti uporno obećavaju, a koja već dvadesetak godina ne dolazi.

Osim što su gotovo u potpunosti uništile industriju, o čijoj obnovi vrlo često teoretiziraju, učinak dosadašnjih vlada u Hrvatskoj jest da je i obnova mnogih industrija danas kod nas postala nemoguća misija. Znanja koja su potrebna za obnovu industrije polako nestaju sa starenjem nekadašnjih eksperata, a s odlaskom mladih nestaju oni koji bi to znanje mogli prihvatiti i osuvremeniti. Struktura posebnih tehničkih znanja nije takva da bi se konkurentna industrija mogla razviti ad hoc i bez za to obrazovanog kadra, pa i u tom polju postajemo sve više zavisni o strancima i njihovim tehnologijama. Apsolutna ovisnost u proizvodnoj sferi koja nam ozbiljno prijeti, gora je od dužničkog ropstva pa su potrebne generacije za njezino izlječenje.

Loša klima za pozitivne demografske pomake

Drugi važan faktor na kojem se bazira katastrofalna demografska situacija je procjena mladih, koji su uspjeli doći do posla i osnovati obitelj, da nisu u stanju imati mnogobrojnu obitelj i pružiti djeci ono što se u civiliziranom svijetu danas smatra normalnim. Te procjene su uglavnom bazirane na realnom stanju u društvu, a glavni krivac je opet izvršna vlast. Permanentni pad standarda, unatoč cjelodnevnom iscrpljujućem radu, permanentno iščekivanje kada će i moja firma doći u probleme, rad na određeno vrijeme, socijalna nesigurnost pri gubitku posla i dugotrajna nezaposlenost, destimulativna fiskalna politika i na prihodovnoj i rashodovnoj strani, samo su neki od faktor kojima država kroji demografsku politiku.

Odgovor mladih obitelji svugdje u svijetu gdje se provodi takva politika je TINK (two income no kids), a demografska slika slična je našoj. Ako se tome doda činjenica da se tehnologija otuđenja razvija nevjerojatnom brzinom, a egocentrizam u mladim naraštajima postaje osnovna norma ponašanja, dolazimo do zaključka da se ni mediji, ni civilno društvo, ni mi stariji nismo proslavili prilikom stvaranja klime za pozitivne demografske pomake.

Crkva permanentno, gorljivo zastupa pozitivne demografske trendove, ali retoriku nije prilagodila suvremenim sociološkim trendovima, pa efekti njenog djelovanja u tom području nisu optimalni. Dobro organizirana karitativna djelatnost i vjernička solidarnost ublažavaju posljedice ekonomskog stanja ugroženih obitelji, ali maksimalne napore trebalo bi uložiti u sprečavanje uzroka koji do takvih stanja dovode.

Gdje leži rješenje

U potrazi za rješenjem svakako ne treba izmišljati toplu vodu. Okrenemo li se oko sebe uočit ćemo da postoje zemlje iz kojih stanovnici žele otići, ali i zemlje u koje bi se mnogi stanovnici željeli doseliti. Glavna razlika između te dvije grupe zemalja je u njihovoj ekonomskoj snazi koja je posljedica dugogodišnje ekonomske politike njihovih Vlada. Zemlje koje nemaju problema s iseljavanjem mladih, redom su snažne industrijske države s vrijednosnim sustavom prema kojem se društvo oslanja na vlastitu proizvodnju, osiguravajući time temelj za bolji život svojih stanovnika.

Stoga je posve jasno da odgovor na sve probleme leži u radikalnoj promjeni ekonomske politike koja je bazirana na reindustrijalizaciji. Dakle, vraćamo se nužnosti svih onih promjena opisanim u CROMA Masterplanu (monetarne i fiskalne politike, teritorijalni preustroj, kadrovske politike, rješenja nelikvidnosti, promjene u zakonodavno pravnom sustavu itd.), a koje sve vlasti uporno izbjegavaju bezuspješno pokušavajući surogatnim rješenjima koja i nadalje preferiraju uvozom i uslugama osigurati dobar materijalni temelj našeg društva. Koju god temu započeli, uvijek ćemo nakon ozbiljne analize doći do zaključka da zemlja koja ne može stvoriti više novih vrijednosti nego što ih potroši, ne može osigurati bolji život svojih građana, odnosno ne može trajno riješiti niti jedan ozbiljan društveni problem.

Umjesto zaključka

Katastrofalna demografska slika Hrvatske prije svega je posljedica katastrofalnog stanja u gospodarstvu Lijepe naše. Ozbiljni pozitivni pomaci u demografskoj sferi ne mogu se postići u danim ekonomskim uvjetima koji ne osiguravaju, niti ne obećavaju u doglednoj budućnosti normalan i siguran obiteljski život na prosječnoj europskoj razini. Mladi ne napuštaju Hrvatsku zbog surove prirode i nepodnošljive klime. Ne napuštaju je zbog povijesne zaostalosti i nerazvijenosti. Ne napuštaju je zbog ratne opasnosti i opće nesigurnosti. Mladi ovu zemlju napuštaju zbog vlasti koja već desetljećima ne zna ili neće zaštititi vitalni interes ovog naroda – da ostanu.