 |
|
Autor:
Ferdelji Vladimir
Datum:
08.03.2013
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
|
|
Objavi na:
|
|
|
Suočeni smo s političkom situacijom u kojoj nam svako malo prvi susjedi pokazuju kako se politička pozicija koristi za zaštitu vlastitih materijalnih interesa. Mi od naših susjeda u posljednjih dvadesetak godina nismo naučili ništa. Upravo suprotno, sve naše dosadašnje političke garniture iskoristile su našu političku poziciju i osigurale golem materijalni gubitak za našu zemlju i njene građane. Tako smo, čekajući u predvorju Europske unije, ostali bez ZERP-a, prisiljeni smo da Savudrijsku valu spašavamo kroz arbitražu, a nuklearku Krško, na koju kao suvlasnici više nemamo nikakav utjecaj, da i ne spominjemo. Danas kad imamo potpisan ugovor o ulasku u EU, Slovenci žele nespornu novčanu obavezu svoje banke prema hrvatskim štedišama, koristeći naše „političke eksperte“, prebaciti na hrvatske porezne obveznike. Tako će izabrani „zaštitnici“ hrvatskih interesa vjerojatno lišiti Slovence dijela te obaveze ili obaveze u cijelosti, a mi Hrvati ćemo solidarno našim sugrađanima, opljačkanima od strane Ljubljanske banke, nadoknaditi gubitak.
Iako je neosporno da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, nije mi jasno zašto dopuštamo da tako teško stečeni suverenitet u ovoj zemlji nitko ne štiti, već ga politokracija nemilosrdno razbacuje kao da smo ga jeftino kupili na Hreliću.
San-utopija
Nedavno sam sanjao jedan san u kojem je premijer objavio poslanicu u kojoj je otprilike ovako poručio našim susjedima: „Najviši dužnosnici Europske unije jasno su potvrdili da ratifikacija našeg ugovora o ulasku u EU nije vezana ni s jednim bilateralnim pitanjem. Dakle, neratificirati već potpisani ugovor zbog bilo kojeg bilateralnog pitanja smatrat ćemo neprijateljskim diplomatskim potezom. Ne preostaje nam drugo nego da uzvratimo sličnim diplomatskim potezom pa za građane Slovenije privremeno uvodimo vize koje će trajati do završetka postupka ratifikacije.“
U bratskoj nam Republici Sloveniji, u kojoj se prema anketama 78% stanovnika opredijelilo za ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora, nastaje veliki pritisak izazvan ovakvom premijerovom izjavom.
Naime, vlasnici vikendica na Jadranu, korisnici odmarališta i ostali Slovenski građani koji su isplanirali svoje ljetovanje, ne žele biti taoci ucjenjivačkih poteza oficijelne politike koja u stvari štiti stavove Ljubljanske banke i koji su pragmatičnim presudama ocijenjeni neprihvatljivim.
Slovenski vlastodršci vrlo brzo shvaćaju da nijedna politička opcija realno ne može izdržati takav pritisak, pa se proces ratifikacije pokreće po hitnom postupku i završava ratifikacijom. Hrvatska u EU ulazi 01. 07. 2013. Naravno, slijedom te činjenice nije ni pokrenut vizni režim prema Slovencima, a mala slovenska ucjena brzo pada u zaborav. Problem Ljubljanske banke nastavlja se rješavati pred sudovima, a dragi gosti Slovenci ljetuju na našoj obali kao uvijek, dobro primljeni i ugošćeni.
No, bio je to samo san iako mi se pričinjavalo da je neki sličan pokušaj malo hrabrijih političara zaustavljen na samom početku od strane stvarnih ličnosti iz naše politike. Bilo kako bilo, ljudi iz mog sna nemaju nikakvih dodirnih točaka sa našom političkom elitom. To nisu „biciklisti“ koji su uvijek pognuti i prema nadređenima nikad nemaju nikakvu primjedbu, ali zato beskrupulozno i svakodnevno gaze svoje podčinjene koji ih, vođeni svojim strahom i sitnim interesima, mazohistički podržavaju. Ljudi iz mog sna su ljudi iz jednog komada, nesavitljivi i hrabri, ljudi koji svoju zemlju vole više nego sebe, ljudi sposobni da inteligentno i na opću korist riješe svaki problem koji se pred njih postavi.
Jesam li ja zaista samo sanjao te ljude ili sam ih već negdje u ovoj Lijepoj našoj i sretao.
Car je gol (i boli ga engleski)I opet mi se čini da tu negdje oko mene postoji nemali broj takvih ljudi, sposobnih, kompetentnih i dovoljno čvrstih, ali „neumreženih i neposlušnih“ što u ovoj našoj pionirskoj demokraciji znači da su obezvlašteni.
U vlasti se pak nalaze uglavnom „biciklistički prvaci“ koji, ukoliko nisu vrhunski pobornici ovog „sporta“, ne mogu proći partijske hijerarhijske ljestvice niti pripasti vladajućim oligarhijama.
Vrijedni PR-ovci popravljajući njihove životopise, od njih prave junake, a mediji zaduženi da javnost uvjere u njihovu sposobnost, permanentno ponavljaju njihove „vrline“ vješto, pod tepihom zaborava, skrivajući njihove stvarne osobine. Ipak, istina se ne može vječito držati u lancima pa naknadno saznajemo da je prvi i neprikosnoveni gospodarski stručnjak ove Vlade vlasnik tvrtke u kojoj radnici sedam mjeseci nisu dobili plaću, da je prvi čovjek zadužen da poljoprivredu doživio debakl vodeći poljoprivrednu apoteku, da prva osoba Porezne uprave ne zna upravljati vlastitim karticama, itd.
I konačno, car je gol. U kompetentnost ove vlasti ne vjeruje više nitko tko je zadržao i trunku razuma. Katastrofalni rezultati postignuti na svim područjima ne daju se sakriti, a logična obrazloženja za tako nešto, ne mogu dati niti karavane ministara koje su se razmilile Lijepom našom. Čak niti neki, neosporno sposobni ministri, ne mogu ispraviti umjetnički dojam koji ostavlja naša politička elita svugdje po svijetu. Tako ni Europski parlament nismo uspjeli uvjeriti da nam vjeruju – jer jednostavno – nisu razumjeli jezik kojim govorimo.
Samo napaćeni narod još podnosi bahatost i neznanje vlasti uz dobru staru ispriku „ovi bar ne kradu toliko“.
Možda im na slijedećim izborima svi mi „Dudeki“ još jedanput sve oprostimo pa izaberemo iste: ili crvene ili crne.
|
||||
