Vatche Arslanian, Armenac iz Kanade, ubijen je ovog tjedna u Bagdadu, dok je vozio auto s oznakama Crvenoga križa. Na humanitarni rad potaknule su ga izbjeglice s Kosova, koji su došli u Oromocto 1999., gdje je tada bio dogradonačelnik. Priključio se Crvenom križu 2000. Od srpnja 2001. vodio je opskrbljivanje pitkom vodom za sedam glavnih bolnica u Bagdadu. Dnevno su dijelili po 22.000 vrećica pitke vode. Da je otišao, mnogo ljudi bi stradalo.
Ostao je - rodio se u Armeniji, došao u Kanadu, humanitarno aktivirao pomažući izbjeglicama s Kosova, stigao u Irak. Vatche Arslanian imao je 48 godina kad je ubijen noseći vodu pacijentima u bolnicu. Ostavio je poruku »Najveće zadovoljstvo je pomagati ljudima. To je ono što pokreće srce.«
 

Na SARS je prvi upozorio svijet dr. Carlo Urbani. Podlegao je toj bolesti ovih dana u Vijetnamu. Bio je naš susjed iz Italije i volio je puni život, radost onako kako Talijani doista znaju. I on je ostavio poruku: »Današnji problemi svijeta su i moji i njihovo rješavanje je moj svakodnevni izazov. Tako ću odgojiti i svoju djecu, nadajući se da će postati svjesni širih horizonata oko sebe i da će rasti slijedeći snove koji se mogu činiti i neostvarivim.«
Rat u Iraku je predstavio ratovanje u 21. stoljeću - brzo, moćno, precizno, odlučno, tehnološki nadmoćno, vojno neravnopravno. Udio precizno navođenog oružja porastao je od devet posto 1991. na 68 posto 2003. Maršal Brian K. Burridge, zapovjednik britanskih snaga, ocijenio je tu trotjednu vojnu akciju kao nešto što će vojni povjesničari i analitičari detaljno studirati dugo vremena. Osnovno obilježje je što brže osvojiti središta vlasti.
 

U dosadašnjem ratovanju ubijena su 102 Amerikanca, 11 je nestalih i sedam zarobljenih. Ubijeno je i 30 britanskih vojnika. To je tri puta manje nego za Prvoga zaljevskog rata 1991.
 

Ni jedan se irački tenk ili avion nije suprotstavio američkima, a bombardiranje je bilo razmjerno kratkotrajno i precizno. Ni jedan grad nije razoren poput Dresdena, Berlina ili Hirošime.
 

Broj ubijenih Iračana vjerojatno nećemo nikada točno znati. U Basri procjenjuju vozači ambulanti da su vozili 1000 do 2000 leševa. Procjenjuje se da je ubijen velik broj iračkih vojnika, 2000 do 3000 samo u Bagdadu kad su oklopna vozila prošla kroz grad. Međunarodne organizacije su protestirale zbog američkog korištenja zabranjenog oružja. U pokušaju izravnog brojenja ubijenih civila do sada je utvrđeno 961 do 1139.
 

Međunarodne humanitarne organizacije, potaknute u velikoj mjeri ratovima u našim krajevima, dočekale su ove sukobe bolje pripremljene, kako u procjeni stanja u Iraku, tako i osiguranjem temeljnih rezervi i ljudi. Vrlo značajnu ulogu u tome igra Međunarodni komitet Crvenoga križa, sve organizacije Ujedinjenih naroda i brojne druge. Posljednjih dana one posebno upozoravaju ne teško stanje u bolnicama.
 

Iračke bolnice su dočekale rat bez temeljne opreme (92 posto), praktično bez kirurške njege, potpuno ograničenog rada laboratorija i u nedostatku osnovnih lijekova - nepripremljene za zbrinjavanje civilnih žrtava u toku ratovanja.
 

Nakon rata 1991. i kroz deset godina sankcija Irak je doživio humanitarnu i javno zdravstvenu katastrofu. Dr. Richard Garfield procjenjuje da je 20-40 puta više ljudi izgubilo život zbog sankcija nego u ratu.
 

Svijet i rat u 21. stoljeću su drugačiji nego prije. Probleme nećemo riješiti samovoljnim vojnim trijumfom.
 

Teror jest opasnost i treba ga uspješno sprječavati, ali se to neće provesti jačanjem moći i preciznosti oružja, a potiskivanjem Ujedinjenih naroda.
 

Treba izraditi djelotvorni međunarodni program sprječavanja terorizma. Treba podržati i jačati Svjetski kazneni sud. Treba jačati i učiniti djelotvornijim humanitarne organizacije. Treba znatno više podržati svjetske programe zdravlja, zaštite okoline i razvoja.
 

Sve dimenzije ljudskog stradanja osjetili smo i mi, naši pacijenti, prognanici, izbjeglice, zarobljeni...Zašto šutimo? Neka se Hrvatska priključi, pojedinačno, svojim udrugama i kao država. Tako smo je i stvarali - nema suvišnih!
Ja sam dragovoljac i javljam se.