No, od jučer najtajniji popis nije više tajna. Policija je uhapsila Mraka (vidi – Pollitika. com) kao osobu koja je obznanila najveću državnu tajnu. Mrak je i inače za koješta kriv, a prije svega zato jer ima svoju glavu i u njoj nešto čime se misli. A to je definitivni grijeh. Mrak je, dakle, prekršio zakon, ukrao popis i objavio ga. I rekao da je car gol. Goli car uzvraća udarac i hapsi Mraka. Zato jer je rekao da je isti car (carica, svejedno) gol. Zanemarimo to na trenutak. Vratimo se na činjenicu da je Mrak nešto ukrao iz Ministarstva obrane. Tamo se, pored ovog popisa nalaze i druge tajne. O ratnim planovima Republike Hrvatske, o naoružanju, o svemu onom što vojska drži tajnim. Ti podaci su vjerojatno manja tajna od ovog popisa. Nitko ih nije ukrao, vjerojatno zato jer trenutačno nikog ne zanimaju. Ali sama činjenica da je iz Ministarstva obrane ukradena državna tajna govori da se iz tog ministarstva stvari mogu ukrasti bez nekog posebnog problema i razmjerno jednostavno. Što znači da je sigurnost u ministarstvu koje brani sigurnost države nikakva. Što znači da tamo ljudi ne rade svoj posao. Što znači da ministar obrane pojma nema o svom poslu već tamo odrađuje partijsku obvezu i financijski pomaže prijateljima. A za ostalo ga boli kufer, ili laptop. Ministar će, naravno, prema svom starom običaju, ustvrditi da on ništa nije znao. Što mu se, nakon par takvih izjava, lako može povjerovati. Ministar zaista ništa ne zna. Ili zna sve pa se pravi blesav. Ministar, isti taj, bio je predsjednik nadzornog odbora Brodosplita kad su nestali milijuni dolara, a on o tome, jasna stvar, ništa nije znao. Ministru se nesuđeni kupac KIM-a bez novca unaprijed zahvaljivao na podršci, a kad je posao propao, ministar o tome, opet ništa nije znao. Ministar i mnoge druge stvari nije znao (npr. kako je grad Karlovac, dok je on bio gradonačelnik, potrošio više novaca, za nekih 2 mil. kuna od onog što je dobio, kako bi jednu robnu kuću doveo u centar grada, zatim kako se to gradi most iz polja u polje, pa do kuće njegove obitelji i još puno toga). Dakle, ministar ništa ne zna i sve mu je unaprijed oprošteno, Zato što ništa ne zna. Čak i da je tako bilo bi previše glupo. Ministar koji ne zna ne može biti ministar. A posebice ministar obrane kad mu iz ministarstva kradu državne tajne.

Istina, nije on jedini takav ministar. I drugi znaju da ništa ne znaju. Tako onaj drugi ministar nije kriv jer ne vozi on brodove, ni lokomotive ni slična vozila. I nije on svoj šofer koji njegovim imenom ucjenjuje ljude. Njega šofer ne ucjenjuje. Njega voza. Ima takvih ministara još. Ništa ne znaju, ni za što nisu krivi, a što znači biti odgovoran nisu naučili kao mali. I sad su to što jesu. Ministri. Ne bi li toga bilo dosta?