Već sam nekoliko puta  izjavljivao, i bio žestoko kritiziran, da se naš premijer ponaša kao malo dijete kojem roditelji ne daju neku igračku, ili u tom stilu. 

Od početka njegovog premjerovanja, odnosno od drugog dana, da budem precizniji, pokazao je neslućene dubine i širine vlastitog ega, ali i to da će građani Hrvatske biti kolateralne (?) žrtve sukoba Milanović -  Karamarko.

U tom sukobu nema ni vizije ni ideje kamo mi to želimo ići, a niti jedan ni ne naslućuje kako državu izvući iz krize. Karamarko je reformirao najveću opozicijsku stranku i ona je sada nedemokratska bratija koja samo širi ideje o kojekakvim ideološkim referendumima poput ćirilice i braka. Njemu očito nije jasno da će, ukoliko i dobije sljedeće parlamentarne izbore, ti problemi ostati njemu i njegovoj ekipi. Ili misli da ih može sanaderovski riješiti s „Hristos se rodi“.

Iako ne vjerujem baš previše statistikama, ipak bi se obojica trebali zapitati kako to da su baš oni najnegativniji političari u državi. Čak su po rejtingu gori i od prethodno spomenutog Ive Sanadera. Ne bih se začudio da se građani nakon njih dvojice upute prema Remetincu vičući "Ivo, vrati se, sve ti je oprošteno a i skuhali smo ti pašta šutu!". A Ivo se smije i kaže - "A što sam vam ja rekao?"

Ma zapravo je to hrvatska sudbina. Uvijek u žaru promjene izaberemo  gore od onih koje mijenjamo. Nije puno drugačije bilo ni na Životinjskoj farmi Georga Orwella. Životinje su otjerale okrutne ljudske gospodare i izabrali svoje životinje - još gore od prijašnjih vlasnika farme.

Tehnika opravdavanja je uglavnom jednostavna. Jedni za vlastiti neuspjeh krive JNA, Srbe, masone, komuniste, Osmanlije i sve one koji su nas od stoljeća sedmog zezali, a drugi krive ove prve. I tako u nedogled.

Na početku se nije trebalo previše brinuti. Bilo je prostora za 200 bogatih obitelji koje su radile što požele, a ostalim odabranima s partijskim iskaznicama i rodbinskim vezama su se namještali poslovi i davale povlastice. Ispalo je da obitelji ima i malo više od dvjesto, a privilegiranih i više nego članova glavnih stranaka.

Onda smo rekli, „ne mi više ne bumo ovako“, red je došao na tzv. socijaliste, koji su se 2000.godine, baš kao i danas, izgubili kao magare u magli.
Bez ikakve ideje, smisla i razloga vladali su slavne 3 godine, raspali se i došao je mister Ivo, domoljub, poliglot, diplomat, ma, čovjek na mjestu.
Radio što ga volja, strpao u džep koliko ga volja i dignuo sidro, htio je u SAD, ali ipak su odlučili da bi to bilo loše za Hrvatsku pa su ga vratili nazad na javni linč.

Građanima je bilo dosta pa su odabrali "kukurikajuću" koaliciju koja je jedino dobro kukurikala a poslije odkukurikala do samog dna gospodarskog razvoja. Sad smo tu gdje jesmo i gdje se nikad nismo željeli naći – na dnu, a bez ljestava koje bi vodile van iz rupe. Jedni zazivaju EU, drugi MMF, četvrti Djevicu Mariju, a nikom još nije palo na pamet da sustav ne radi i da ga treba mijenjati – ne popravljati.

No, eto stranke dobrih kršćansko domoljubnih namjera koje osjećaju da se Hrvatska crveni, vjerojatno i od srama HDZ-ovih prijašnjih vođa, ali svakako od crvenih đavola koji ju vode, pokušavaju ju zacrniti ideološkim glupostima. Ljudi me čak pitaju, hoće li biti rata? A ja im kažem – neće. Glupi jesmo, ali toliko ipak ne. Evo, primjerice, a to me je i ponukalo da napišem ovakav komentar, poslali su, ili se sama poslala, u Strasbourg na plenarno zasjedanje Europskog parlamenta, gospođu Željka Markić da i Europi objasni što mi to kod kuće radimo. Kao da to nekog zanima!

Naime, rat je već odavno u Hrvatskoj na djelu, samo što u posljednjih 20 godina građani ratuju protiv politike koja ih vodi i te bitke uspješno gube. Sve u nadi da će stvari popraviti.

I tako dolazimo do premijera koji se ne snalazi niti na vlasti, a niti općenito u politici, premijera koji stalno izaziva sukobe i stvara neprijatelje, a od svih biljaka najuspješnije uzgaja svoj ego.

Druga strana to sjajno iskorištava pa mu smjesti Vukovar. Mi smo svi u sredini i samo se čudimo.

Treba pričekati,kad naši vladari narastu bit će bolje. A i narod će, valjda, biti ozbiljniji.