Kako se bliže izbori za Europski parlament, učestali su različiti naslovi u medijima o mogućim koalicijama i kandidatima. Neizostavne su i informacije o našim plaćama kao i svim iznosima koji nam stoje na raspolaganju za asistente, materijalne troškove i slično.

Već sam nekoliko puta isticao da su predizborne koalicije ogromna prevara birača jer se ne poštuje stvarni odnos političkih snaga i volja birača. Tako vam se događa da stranke sa svega nekoliko posto podrške dobivaju veliki broj zastupnika par ministarstava i tome slično.

Zanimljiva je situacija s preslagivanjem za predstojeće euroizbore. Vidimo da mjesto na listama dobivaju stranke koje na istim izborima prošle godine nisu mogle skupiti nego par posto. Normalno da nije korektno ocjenjivati popularnost drugih stranaka, no u ovom slučaju su vidljivi svi nedostaci predizbornih koalicija i izbornog sustava koji ih preferira.

Većim strankama one donose eventualnu pobjedu od par posto nad drugim velikim rivalom dok male strančice to koriste jer se time održavaju na životu te poslije ucjenjuju partnere i dobivaju što žele. Politička trgovina kroz sustav predizbornih koalicija institucionalizira se i postaje poželjna. Kasnije se nad njom zgražamo. Svašta.

Taj klijentelizam birače odbija i izlazak na izbore sve je manji i manji. Predizborne koalicije treba jednostavno zabraniti (kao što je to slučaj u brojnim europskim zemljama, npr. Njemačkoj), a sve stranke trebale bi samostalno izlaziti na izbore kako bi se vidjelo koliko ih građani podržavaju.

Ovako održavamo političke mrtvace na životu te smo država s valjda najviše stranaka na političkom nebu.

Naši najveći rivali HDZ i SDP slažu svoje liste tako da prikupljaju, kako je Karamarko rekao, "sve što hoda", ali eto i to se obije o glavu, pa se tako jave šefovi iz EU i kažu - nećete baš tako lako slagati liste kako si vi mislite.

Onda se naši domaći šefovi nađu u problemima. Vani bi se htjeli predstaviti kao moderni demokršćani koji poštuju tekovine za koje su se zalagali veliki mislioci poput Roberta Schumana dok na domaćem planu potpiruju vatru ćirilicom i homoseksualcima.

HDZ u ovom slučaju ni sam više ne zna kuda bi. Svaki put s dolaskom novog predsjednika stranka luta od centra prema desnici i natrag, ovisno o ideji šefa.

Tako su i sada pokazali da gospodarskog programa nemaju nikakvog i da je bolje uhvatiti se svjetonazorskog lupetanja. Uspijevalo je to jedno kratko vrijeme, a sad je sve došlo na naplatu jer je Europska pučka stranka stala tome na kraj i rekla NE.

SDP tu zadovoljno trlja ruke i raduje se razjedinjavanju desnice te svojoj Pirovoj pobjedi na izborima jer bi to eto pokazalo da nisu toliko loši kako drugi pričaju, te da im afere Lovrić Merzel i Šegon nisu naštetile.

Čak će se za ovu priliku pregrmiti i mržnja između Milanovića i Jakovčića koja je kulminirala na prošlim lokalnim izborima, te će se partnerima, iako nezasluženo, dati 2 sigurna mjesta u Europskom parlamentu. Nema više metode, SDP je siguran a vi uđite s preferencijalnim glasovima. Sad su HNS i IDS sigurni a za SDP što ostane. Tako će npr. socijalisti dobiti par zastupnika u Europskom parlamentu dok će liberali dobiti isto toliko. Ma, neka se vesele, ako im to prođe.

S druge strane, oni koji izlaze na izbore i zaokružuju, pojma nemaju koga i što će dobiti. Nekako mi to ne liči na demokraciju u koju se svi kunu. Zašto se svi boje onog nekad popularnog – jedan na jedan? Zašto baš moraju u čoporu? I to protiv svojih vlastitih birača.