savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=874&tragicna-ukrajina-goropadna-rusija-i=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=874&tragicna-ukrajina-goropadna-rusija-i=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=874&tragicna-ukrajina-goropadna-rusija-i=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=874&tragicna-ukrajina-goropadna-rusija-i=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=7428&miroslav-filipovic

Filipović Miroslav
Datum:
20.03.2014
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

O tragičnoj Ukrajini, goropadnoj Rusiji i zbunjenoj EU

 Upravo svjedočimo kako je Ukrajina još jedan tragični poligon posthladnoratovskog konflikta koji je, u odnosu na hladnoratovsko doba, zašušuren jedino time što više nema ideološki naboj. NATO odnosno SAD, međutim, i dalje imaju isti cilj: po svaku cijenu doći što bliže zidinama Kremlja. NATO-ov prsten oko Rusije sve je uži. Čitav bivši Istočni blok u sastavu je NATO-a, a Moskva zauzvrat nastoji očuvati dominantan utjecaj na što više prostora nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Ukrajina je, tako, ključna epizodistica u predstavi u kojoj Rusija ne želi ostati, kao što je stoljećima ranije bila, zgurana u golemi strateški zapećak sjevernog oboda Euroazije.

 

U sjeni Velike Rusije

 

Ukrajinska tragedija sadržana je, paradoksalno, u njezinim prednostima: položaju i veličini. Ta danas najveća europska država već stoljećima trpi zbog svoga geostrateškog položaja, bivajući svo to vrijeme razapeta između velikih, pohlepnih carstava. Prostorno je golema, ali je kao geostrateški igrač majušna. Tragedija njezine veličine jest u tome što stoji u sjeni još većeg "carstva". Ona je div u sjeni većega i koliko god jednom bila velika i snažna (što danas definitivno nije) i ma koliko bila bujne kulture i burne prošlosti, još uvijek će u svim tim razmjerima ostati "malom Rusijom" (Rusi je i zovu Malarusija) kolijevkom rus'stva koju se u Moskvi politički, kulturološki i na svaki drugi način smatra vezivom mita o sveslavenskom carstvu. Sve ono što se danas događa ondje - od uzavrelog kijevskog Majdana do separatističkog Krima; od proeuropskog i katoličkog zapada zemlje do rusofilskog istoka (gdje se nalazi glavnina industrijskih kapaciteta) - nije ništa novo i pred tamošnjim se aktualnim zbivanjima mogu snebivati jedino oni koji su prespavali ili površno pratili vijesti iz svijeta u zadnjih  deset-petnaest godina. Ondje je jednako ključalo i 2006. godine kada su nakon "narančaste revolucije" zemlju na demokratskim izborima preuzeli predsjednik Viktor Juščenko (kojemu su politički neprijatelji podmetnutim otrovom prethodno unakazili lice) i premijerka Julija Timošenko. Korupcijom i kriminalom poharanu zemlju u razdoblju Leonida Kučme trebao je te 2006. preuzeti njegov proruski nasljednik Viktor Janukovič. To se nije dogodilo... tada. Previranja i zakulisne igre na koncu su Janukoviča dovele na vlast, Juščenka ispratile u povijest, a Timošenkovu u zatvor.

 

Amerikanci "ubrali" Ukrajinu

 

Na Majdanu je ključalo i prije i poslije toga. Ulična, majdanska, narančasta revolucija bila je, takoreći, neprekinuto stanje. No za razumijevanje konteksta valja se i od te 2006. vratiti još čitavo jedno desetljeće unatrag, u vrijeme kada je Washington shvatio geostratešku važnost Ukrajine i realpolitičku činjenicu da Rusija bez nje (i Bjelorusije) ne može restaurirati svoje carstvo na pragu 21. stoljeća. O tome je 1997. u svojoj knjizi "The Grand Chessboard" ("Velika šahovska ploča – Američki primat i njegovi geostrateški imperativi" – prevedena je i na hrvatski, nap.a.) pisao jedan od ključnih stratega američke vanjske politike 20. stoljeća, Zbignew Brzezinski. "Bez Ukrajine", kaže on u spomenutoj knjizi, "Rusija prestaje biti euroazijskim imperijem. Rusija bez Ukrajine još uvijek može težiti imperijalnom statusu, no u tom bi slučaju taj imperij bio pretežito azijska imperijalna država...".

Uvidom geopolitičkog maga Brzezinski tada zaključuje ono što se danas potvrđuje: "Ukoliko bi Moskva uspjela vratiti nadzor nad Ukrajinom, s njenih 52 milijuna stanovnika (u međuvremenu ih je nekoliko milijuna iselilo put Rusije ili zapadne Europe, nap.a.) znatnim prirodnim bogatstvima i izlazom na Crno more, Rusija bi automatski ponovno stekla sve što joj je potrebno za stvaranje snažne imperijalne države, obuhvaćajući Europu i Aziju. Gubitak samostalnosti Ukrajine imao bi izravne posljedice na Središnju Eujropu, a Poljska bi se pretvorila u geopolitičku os na istočnoj granici ujedinjene Europe".  

Nešto dalje u istoj knjizi Brzezinski podsjeća kako je "neovisnost Ukrajine stavila pod znak pitanja suštinu ruskog shvaćanja Rusije kao Bogom danog nositelja standarda panslavenskog identiteta"  da bi još par stranica dalje istaknuo kako je isti događaj, ukrajinska neovisnost naime, "lišila Rusiju njezinog dominantnog položaja na Crnom moru, gdje je Odessa predstavljala vitalnu ruku za rusku trgovinu na Sredozemlju i dalje."

 

Novi Hladni rat

 

Tako shvaćeni, Kijev i Minsk nisu trebali biti drugo do isturenih moskovskih karaula na granici prema nadirućem NATO-u. Tisuće kilometara ukrajinskih (maloruskih) i bjeloruskih prostranstava trebaju biti ruskim štitom, s tim da je Ukrajina ujedno trebala biti glavna europska kapija Rusiji, vječno raspolućenoj između Europe i Azije. Na nesreću po sve spomenute države i narode, kategorijalni aparat ovih odnosa koji je i danas aktualan potječe još iz realpolitičkih odnosa 19. stoljeća i vodi se time da jači presiže za tuđim teritorijem na račun slabijeg ukoliko mu je to u interesu. Tragedija Ukrajine "nužna" je da bi se onaj "veći div" spasio od svoje historijske tragedije – biti zatočenikom hladnih sjevernih prostranstava. U tom smislu, Hladni rat nikada i nije prestao i najgore u čitavoj priči oko sve napetijeg konflikta u Ukrajini (naročito nakon krimskog referenduma o otcjepljenju) jest što je oživljen stari hladnoratovski diskurs. Rusija je iz vizure Zapada ponovno "imperij zla" dok se s druge strane NATO i SAD smatraju "fašistima" zaogrnutima demokratskim kabanicama. Etikete se lijepe nepodnošljivo opasnom lakoćom.

Drugi pak golemi problem koji je ukrajinska kriza izbacila na površinu jest kriza Europske unije, njezina već poslovična tromost i zapletenost u administrativne kučine. Taj golemi entitet, sazdan od 28 manjih, već po naravi stvari ne može imati jasne i jedinstvene stavove o svemu, pa niti o ovako delikatnim problemima kakav je ovaj u njezinom najbližem susjedstvu. SAD su kudikamo operativnije, njima NATO služi kao formalni okvir. Valja se pritom sjetiti i one svojedobne  opaske Henryja Kissingera koji se ironično zapitao: "Koga da nazovem ako želim dobiti Europu?"

 

Kad je frka, pozovi Amera!

 

No dobro, kad bi baš i bilo stani-pani, nazvalo bi se Angelu Merkel. Njemačka je, jelte, lokomotiva Unije, ali Njemačka s Rusijom historijski ima vrlo prisne odnose pa je stoga i sama razapeta u iskušenju. No ipak je ona, Njemačka, faktor ravnoteže koji sada ima priliku odigrati značajni diplomatski potez i olabaviti krajnje napetu situaciju te istodobno Europi vratiti poljuljani vanjskopolitički kredibilitet i izbljedjeli autoritet. U suprotnom, opet će se ponoviti onaj dio europske novije povijesti koja se dâ sažeti ovako: Kad je frka, pozovi Amera!

U tom smislu opet je vrijedno posegnuti za Brzezinskijevom knjigom u kojoj na jednom mjestu podsjeća kako je u rujnu 1996. godine tadašnji njemački kancelar Helmut Kohl, usprkos dobrim odnosima s Jeljcinovom Rusijom, o neovisnosti Ukrajine kazao sljedeće: "Nitko više ne moće osporiti čvrsto mjesto Ukrajine u Europi. Nitko više neće moći dovesti u pitanje ukrajinsku neovisnost niti njezin teritorijalni integritet."

Čitava ova geopolitička zagonetka počiva na međusobno isprepletenim interesima. Rusija ima naftu i plin, a Europi, napose Njemačkoj, ti su energenti životno potrebni. Naftovodi i plinovodi kao vitalni europski energetski tokovi prelaze preko Ukrajine. A SAD su tu jer sve žele nadzirati. Treba li više za dramatični zaplet?

A što znamo o Rusiji? Taj "Veliki medvjed" koji svojim ogromnim tijelom odozgo grije Europu, i to doslovce, naglo je trgnut iz zimskog sna. I carski je gladan. Dosta mu je te prekomjerne hladnoće i života "iza sedam gora i onkraj sedam hladnih mora". Ruski Medvjed želi do toplih krajeva, do toplih mora.

 

Ruski "virus slobode"

 

No, trebamo li o ovoj temi slušati isključivo političare, geopolitičare i naftne stručnjake? Što kažu filozofi? Evo, jedan od njih je možda i najbolje proniknuo u dušu uspavanog ruskog imperija. U maestralnom eseju "Rusija i virus slobode" napisanom prije više od pola stoljeća, rumunjsko-francuski filozof, nihilist i fatalist, Emile Cioran, minuciozno je secirao narav Rusije čije nakane, kako kaže, da neodređenu prevlast prometne u potvrđenu vlast nikada nisu bile bez osnove.

"Tijekom više od dva stoljeća poniženja i sluganstva bijaše ona isključena iz historije, dok su istodobno narodi Zapada uživali u raskoši međusobnog pokolja (...) Dok su se narodi Zapada trošili u svojoj borbi za slobodu i, još više, u stečenoj slobodi, ruski je narod patio ne trošeći se; jer trošimo se jedino u historiji, a kako je on bio izvlašten iz historije, bio je prisiljen podnositi neumoljive despotske poretke što mu bijahu nametnuti: sumorno, vegetativno postojanje omogućilo mu je pak da ojača, prikupi snage, nagomila zalihe (sic!) i izvuče iz svog sluganstva ponajveću biološku korist."

Dalekovidni Cioran prije više od pola stoljeća ovako je nazirao: "Bilo da ih je trpjela ili izazivala, Rusija se nikada nije zadovoljavala osrednjim nesrećama. Tako će biti i u budućnosti. Ona će se pokloniti Europi uslijed svoje fizičke fatalnosti, automatizmom svoje golemosti, bujnom i bolećivom životnošću tako primjerenom rađanju carstva (u kojem se vazda ostvaruje megalomanija jedne nacije), svojim zdravljem, punim nepredvidljivosti, užasa i zagonentnosti, sklonim služenju nekoj mesijanskoj ideji, koja je začetnik i navjestitelj pobjede."

I za kraj, još jedno Cioranovo zloslutno poentiranje: "Odbijajući se odrediti i prihvatitit granice, njegujući dvosmislenost u politici i u etici a, što je ozbiljnije, i u geografiji, bez trunka naivnosti svojstvene "civiliziranima" što su postali nepronični za stvarno zbog pretjeranosti racionalističke predaje, Rus, tankoćutan s nagona ali i zbog osobitog iskustva dvoličnosti, možda je u povijesnome smislu dijete ali nipošto u psihološkome; odatle njegova složenost čovjeka mladih nagona i starih tajni, odatle i njegova proturječja što ponekad graniče s grotesknim. Kada naumi biti dubok (a to mu uspijeva bez napora), izobličuje i najmanju činjenicu, najmanju ideju. Kazali bismo da pati od manije velebnog kreveljenja. U povijesti njegove misli, revolucionarne ili druge, sve je vrtoglavo, strašno."

Koga god slušali o ovoj temi, ne sluti na dobro... 

       
       

../glas_savjesti/glas_autor.php?autor=7637&stojic-gordan
Gordan Stojić
../kolumne/kolumne_autor.php?autor=7633&lusic-vlado
Vlado Lušić
../kolumne/kolumne_autor.php?autor=7638&rafajac-branko
Branko Rafajac
../kolumne/kolumne_autor.php?autor=7640&hadrian-mihela
Mihela Hadrian
../kolumne/kolumne_autor.php?autor=7641&vuckovic-neven
Neven Vučković
../kolumne/kolumne_autor.php?autor=7428&miroslav-filipovic
Miroslav Filipović


 

..
IZVJEŠĆE PRIMLJENIM DONACIJAMA ZA FINANCIRANJE IZBORNE PROMIDŽBE IZVJEŠĆE O IZNOSU CIJENE I IZNOSU OSTVARENOG POPUSTA U CIJENI ZA MEDIJSKO OGLAŠAVANJE
VIJESTI

Bliži se kraj mandata Milanovićeve vlade. Ako bismo im kao olakotnu okolnost uračunali posvemašnju pljačku u eri Kralja Lopova, ako
GLAS SAVJESTI

Godine 1911. veliki Bela Bartok napisao je jednu od svojih, a i općenito, najizvođenijih klavirskih skladbi - Allegro barbaro.
KOLUMNE

Bio jednom jedan Mali crv. Živio je sa ostalim crvima u kanalizaciji. Od kada je znao za sebe, morao
BLOG
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


28.06.1983  Krpan Jelena
28.06.1977  Jaić Dejan
28.06.1971  Pali Fredi
28.06.1970  Kovačić Anđelko
28.06.1956  Kerić Đorđe
28.06.1952  Tomić Ivica
28.06.1952  Brnardić Janko
28.06.1947  Letica Slaven
28.06.1933  Sabljak Branko