Ma kakav povratak u Hrvatsku!? – Vlado Lušić

Poznam ženu u Sydney-u koja ozbiljno razmišlja da iskoristi pravo na odlazak u mirovinu sa 60 godina. Već dugo živi u Australiji – onoj dalekoj zemlji koju je prvi put u povijesti posjetio hrvatski premijer. Moja poznanica kaže da će primati (preračunato po srednjem tečaju) više od sto tisuća Kuna mirovine mjesečno. Dobro ste pročitali!

Na njenu zamolbu, a iz razloga koji će nadalje u ovoj kolumni postati jasan, nećemo navesti njeno ime i prezime. Uostalom, ta informacija nije važna jer je ona samo jedna od desetaka tisuća ljudi u sličnoj situaciji – ne samo u Australiji.

Za ovu priču, međutim, vrlo su bitne neke druge činjenice.  Gospođa je rođena u Hrvatskoj, ima dvojno državljanstvo i neizmjerno voli Hrvatsku. Među ostalim, bila je aktivna u raznim dragovoljnim akcijama tijekom agresije na Hrvatsku. Već dugi niz godina radi u australskoj državnoj službi.

Emotivno, sa suzama u očima, ispričala mi je zašto su, nakon dugog niza godina snivanja i planiranja povratka u Hrvatsku, ona i suprug promijenili svoju odluku. „Nismo samostalno promijenili odluku nego je to za nas učinio hrvatski ministar financija Linić. Prvo nas je Jugoslavija iselila, a sada nas, kao i desetke tisuća drugih ljudi hrvatskoga roda ili podrijetla, progone hrvatski birokrate, prije nego uopće krenemo prema Hrvatskoj. Tjera nas ministar Linić porukom da će uvesti poreze na našu, teškim radom, štednjom i odricanjem stečenu kuću koju smo namjeravali 'preseliti' u Hrvatsku te porezom na Superannuation koji smo, na isti način, stekli u dalekoj Australiji.“, izjadala se je naša Hrvatica.

Dužan sam, barem približno, objasniti australske mirovinske sustave. Standardna se državna mirovina zove Old Age Pension. To je socijalna vrsta mirovine koja je dovoljna za uredan ali skroman život, a pravo na nju, u jednakoj vrijednosti, imaju svi građani kada dostignu mirovinsku dob, neovisno o godinama rada, pod uvjetom da nemaju nekakvu imovinu veću od jedne kuće, jednoga automobila, jedne brodice, odnosno da nemaju oročenu poveću svotu novca i t. d. te da ne primaju veliku mirovinu koja se zove Superannuation.

Nekada davno Superannuation je bila dobrovoljna mirovina ali je tijekom proteklih trideset godina postala obvezatna za većinu zaposlenih. Ljudi su imali pravo uplaćivati veće svote novca od određenoga minimuma, a upravo sada stotine tisuća njih ulaze u dob kada će postati umirovljenicima s ogromnim primanjima za naše hrvatske pojmove. Postoje, dakle, dvije vrste mirovine u ovome 'prijelaznom' razdoblju. One manje koje su socijalne vrste i ove velike, koje su kao nekakav 'četvrti stup'.

Bitna informacija za nas je da deseci tisuća australaca hrvatskoga roda ili podrijetla već danas primaju Superannuation u vrijednosti od 40 do 100 tisuća Kuna mjesečno. Inozemni sustavi se razlikuju ali je slična situacija glede iznosa koje umirovljenici mogu primati u Kanadi, Novom Zelandu i drugim razvijenim i socijalnim državama u kojima se rad vrednuje po učinkovitosti, a ne prema nekakvim falsificiranim ili kupljenim svjedodžbama i diplomama.              

Naravno da inozemni Hrvati vole Hrvatsku isto kao što su je voljeli prije 10 ili 40 godina. Mnogi bi rado slijedećih 10 ili 40 godina živjeli u Hrvatskoj. S tako velikim mirovinskim primanjima bili bi idealni potrošači i začetnici profitabilnog zdravstvenog turizma. Oni bi sami plaćali svoje zdravstveno osiguranje. Njihovi unuci bi imali gdje doći i pridružiti se u potrošnji i punjenju hrvatskog proračuna.  Neki bi se integrirali te zaljubili, uložili i ostali. Ali mi takve ne trebamo. Oni su opasni jer bi nam zatrovali društvo idejama o radu, učenju na radnome mjestu, štednji, ulaganju vlastitoga novca i zapošljavanju sposobnih i učinkovitih umjesto podobnih.   

Godine prolaze,a inozemni Hrvati postaju sve više razočarani našom nesposobnošću da uredimo birokratske sustave koji bi omogućili gospodarski razvitak. Razočarani su, isto kao i mi u Hrvatskoj, zato što nesposobna vlast s učmalom državnom birokracijom samo izmišlja nepravedne i kontraproduktivne poreze da bi nadomjestila novac koji ne dolazi jer je gotovo cijelo gospodarstvo neprofitabilno.

Kao i većina nas u Hrvatskoj, pita se iseljenica s početka kolumne za što su dali živote brojni branitelji ako se danas Hrvate tjera s posla, iseljava i sprječava u povratku. Ako hrvatski birokrate ne znaju kako ustrojiti obrazovni, pravosudni, zdravstveni, porezni i mirovinski sustav neka dođu u Australiju i nauče.   

Draga gospođo, želimo Vama i svim Hrvatima sreću i ugodan život. Ostanite Down Under gdje je socijalna država moguća. Vjerojatno će vas sunce tuđega neba i dalje grijati bolje nego što bi vas grijalo ovo ovdje. Ako se kojim čudom ovdje razvedri i nestane ovih tamnih oblaka, znat će te jer ćemo o tome svi pisati. I dalje pratite ovu kolumnu.