Ma kakve reforme?

Cijela Hrvatska danas vapi za reformama. Tu stranu riječ, odavno udomaćenu u hrvatskome jeziku, svakodnevno izgovaraju svi radni ljudi: radnici koji rade i ne rade, radnici u redu za grah, sindikalni lideri, poduzetnici, umirovljenici, obrtnici, ministri, ekonomisti, saborski zastupnici, novinari, dečki i cure u kafiću, svećenici na oltaru – svi prizivaju reforme. Lideri oporbenih stranaka obećavaju velike reforme,ustroje ili preustroje, a ekipa na vlasti govori kako se čekaju rezultati već pokrenutih reformi. Ali što je (konkretno) reforma?

Na engleskom jeziku, koji je postao glavnim svjetskim jezikom u globalnim komunikacijama, pojam 'to reform' znači promijeniti u novu formu, rekonstruirati, transformirati, unaprijediti, renovirati, revolucionirati, preustrojiti, konvertirati, regenerirati, poboljšati, popraviti, ispraviti….

Ništa se od toga ne događa u Hrvatskoj na način koji bi garantirao potpunu učinkovitost državne administracije i svih sustava, u svrhu razvitka profitabilnoga gospodarstva, realnoga zapošljavanja, a slijedom toga i akumulacije realnoga poreznog novca za održivu i socijalnu državu.

Je li uvođenje novih nameta i rezova, čak i kad to zadire u temeljna ljudska prava, kao što je pravo na rad i plaću, pravo na obiteljski dom, pravo na štednju u svrhu rješavanja stambenog pitanja – sebi ili nezaposlenoj djeci, pravo na štednju za pokretanje vlastite tvrtke ili za vlastiti grob, zatim pravo na darivanje (bez poreza) onima koji su gladni, pravo na primanje socijalne mirovine od strane države (bez hrvatskoga poreza) i je li plaćanje poreza na fakturu koja još nije naplaćena, odnosno oduzimanje novca od nepostojeće novčane mase, na bilo koji način, povezano s pojmom 'to reform'? Naravno da nije!

Pametne i korisne reforme se moraju dogoditi u svim zastarjelim i sporim sustavima kako bi se moglo, slijedom toga, dogoditi profitabilno gospodarstvo, povratak ljudi na stvarna radna mjesta i tijek realnog poreznog novca u državnu riznicu.

Neki Hrvati još uvijek rade i štede. Imaju oročenog novca u bankama ali malo kome pada na pamet krenuti u bolne peripetije s državnom administracijom, koja uporno piše i primjenjuje kontradiktorne i neprovedive zakone. Gotovo nitko danas ni ne pomišlja na ulaganje u male proizvodne tvrtke koje bi, kao u Njemačkoj ili u Australiji, bile glavnim čimbenikom zdravog i profitabilnoga gospodarstva.

Doduše, neke stranke iz oporbe, kao novi pokret na političkoj sceni Gabrićev Nacionalni forum te reformirani HDZ, zagovaraju i nagovješćuju agresivniji pristup razvitku maloga i srednjega poduzetništva. U tu svrhu zagovaraju reforme birokratizirane administracije, koja ulaganja u takvo poduzetništvo sada čini neatraktivnim. Gotovo sve stranke oporbe, pa čak i neke u vladajućoj koaliciji, kritične su prema uvođenju brojnih kontraproduktivnih poreza ali ne govore na jasan način o ukidanju istih u slučaju pobjede na izborima.

HDZ najavljuje i velike projekte od nacionalnog interesa, među kojima je razvitak Vukovara kao najveće hrvatske „kopnene“ luke, što je za svaku pohvalu, zatim kanale koji bi spajali rijeke i omogućili navodnjavane, modernizaciju luke u Rijeci zajedno sa željezničkim vezama prema srednjoj Europi te tunele ispod mora koji bi (umjesto mostova te vrlo skupih i često nepouzdanih trajekata) povezivali hrvatsko kopno i otoke s razvojnim potencijalom. To bi, uistinu, mogli biti projekti od „nacionalnog interesa“ te ih je kao takve prigodno prepoznao i Ivo Josipović.

Međutim, nema dovoljno podataka o izvedivosti i profitabilnosti tih projekata te ih stoga nije moguće ocijeniti – niti pozitivno niti negativno. Činjenica je da mega projekte, o kakvima također govori vladajuća koalicija, Hrvatska neće moći financirati sve dok gospodarstvo ne postane profitabilno, odnosno dok ne dođe do velikog priljeva poreznog novca od dobiti. Doduše, dio novca može doći iz EU fondova ali uglavnom kao dodatak našem novcu.

Postoje i alternative. Dobar primjer je tunel ispod mora koji spaja sjeverni i južnim dio velegrada Sydney-a. Zoran Milanović ga je sigurno vidio. Izgradio ga je privatni investitor, australsko-japanski konzorcij, koji je dobio koncesiju na određeni broj godina. Tako je izbjegnuto narušavanje diljem svijeta poznatog pogleda na velebni stari most. Taj projekt državu New South Wales i grad Sydney nije koštao gotovo ništa.

Zašto ne bi, na primjer, sagradili četiri tunela koji spajaju splitsku zračnu luku s Drvenikom te dalje sa Šoltom i Bračom, a na najbližem južnom dijelu toga velikog otoka s kopnom? Isto tako, zašto ne bi Korčulu ispod mora spojili s poluotokom Pelješcem?

Otok Krk je razvijen jer je spojen s mostom ali ponekad se ta veza prekida zbog jake bure. Primjeri u svijetu dokazali su da tuneli ispod mora nisu značajno skuplji od mostova, a ne ugrožavaju prirodne ljepote. Možda se i u Hrvatskoj mogu dogoditi slični aranžmani s konzorcijima za nove mega projekte od razvojnog i nacionalnog interesa.

Kako bilo da bilo, to su projekti budućnosti, a Hrvatska prvo treba odraditi reforme i urediti državu. Bez toga nema uopće smisla razgovarati o pokretanju profitabilnog poduzetništva, a kamoli o izgradnji velikih projekata.

Što bi, dakle, bila reforma, odnosno kako bi izgledao ustroj ili preustroj nekog sustava? Evo, za sada, samo jednoga konkretnog primjera:

Hrvatska treba ustrojiti ono što se u razvijenim i uređenim europskim zemljama, poput Irske, Ujedinjenog kraljevstva ili daleke Australije i Novog Zelanda, najčešće zove Land Registry, odnosno jedinstvena državna ustanova za upis svih nekretnina. Registar nekretnina izdavao bi strankama jedan jedini dokument, koji se na engleskom zove Deed. Stranke ga mogu preuzimati u pravno valjanoj formi putem kompjutora – online. Dakle, nema čekanja pred vratima raznih ureda, prvo u katastru da bi se dobila tri ili četiri dokumenta, a potom u zemljišnoknjižnom uredu da bi se dobio vlasnički list, kao što je to slučaj u Hrvatskoj.

Zašto je tome tako? Zato što nema katastara i potpuno odvojenih zemljišnih knjiga, koje su u Hrvatskoj sastavni dio pravosuđa, odnosno općinskih sudova. Zašto nisu dio pravosuđa? Zato što u uređenim državama predmetom suda može biti samo ono što je sporno.

Najvažnije je to što su svi podaci (geodetski, katastarski i zemljišnoknjižni) objedinjeni i usklađeni, a tome je tako zato što postoji samo jedna ustanova, koja nije dio nekog suda.

Dakle, jedan primjer dobre reforme bio bi izdvajanje zemljišnoknjižnih ureda iz pravosuđa te njihova integracija s katastrima u Hrvatski registar nekretnina, koji bi izdavao samo jedan dokument sa svim usklađenim podacima – online.

Drugi dio iste reforme odnosi se na kupoprodaju nekretnina. Ispis staroga vlasnika i upis novoga u registru nekretnina događa se na isti dan kad i formalni čin kupoprodaje (Exchange of Contracts) – kupoprodaja ujutro, a ispis/upis popodne.

Već slijedeći dan novi vlasnik može, na primjer, predati u lokalnoj općini zahtjev za rekonstrukciju nekretnine, a točno 15 dana kasnije može podići građevinsku dozvolu i odmah krenuti s radovima.    

Napominjem, ovo je primjer samo jedne od desetaka reformi koje bi Hrvatska morala hitro odraditi da bi kao uređena država pokrenula domaći mrtvi kapital i strane ulagače.

Možemo li uopće zamisliti koliko bi novca Hrvatska uštedjela samo zbog činjenice da deseci tisuća zaposlenih građana ne bi više svakodnevno izostajali s posla i frustrirano čekali satima u katastarskim,  zemljišnoknjižnim, općinskim i svim drugim birokratiziranim uredima diljem zemlje. Prema grubim procjenama, osim 400 tisuća nezaposlenih, još barem toliko ljudi svakodnevno nije na poslu zbog birokracije. Je li dežurnim makroekonomistima, političarima, statističarima ili novinarima ikada palo na pamet da utvrde o kakvim se dnevnim financijskim gubicima radi?

Ustroj Registra nekretnina, koji uključuje digitalno usklađivanje i objedinjavanje podataka iz katastara i zemljišnih knjiga, prema nekakvom grubom proračunu, trajao bi oko četiri godine. Naravno, broj radnika bi se nakon toga smanjivao ali ne otkazima, rezovima i t. d. nego prirodnim odljevom u mirovinu te novim zapošljavanjem manjeg broja ljudi s relevantnom stručnom spremom, po modelu 'jedan za tri'. Troškovi bi trebali biti minimalni jer u ovom slučaju nije potrebno plaćati nekakve studije koje otkrivaju „toplu vodu“, a reformu bi uglavnom odrađivali ljudi koji rade u sadašnjim sustavima. To su većinom sposobni ljudi koji samo izgledaju smotano, bezvoljno i frustrirano jer su sustavi u kojima rade neučinkoviti i učmali.  

S potpuno reformiranim i ustrojenim administrativnim sustavima, Hrvatska bi brzo postala atraktivna tuzemnim ulagačima i hrvatskim useljenicima za pokretanje profitabilnog malog i srednjeg poduzetništva te većim inozemnim investitorima – u proizvodnji zdrave hrane za izvoz, turizmu, telekomunikacijama, transportu i energetici.

Sa sposobnim državnim menadžmentom, koji bi znao pametno raspoređivati akumulirani novac u proračunu, Hrvatska bi postala socijalna i održiva zemlja, u kojoj bi bilo dobro živjeti, raditi i štedjeti za nova profitabilna ulaganja.

Sretan vam svima dan (ne)rada!

Vlado Lušić