Izravni upis u škole!

Pozitivna diskriminacija je demokratski čin koji smo dužni primijeniti u korist djece svih branitelja. Omogućimo im svima izravni upis u sve škole. Za to nam nije potreban novac iz proračuna.

Nisam imao čast biti branitelj Hrvatske s puškom u ruci. Nisam izgubio najbolje godine života na prvoj crti bojišnice. Nisam se vratio iz rata bez posla i bez nade da ću moći radom osigurati život svojoj djeci u Hrvatskoj. Nisam jedan od tisuća ljudi koji su opetovano, iz dana u dan, prisiljeni stajati pred svojim zrcalom i sebi postavljati pitanje; „Za što sam se ja to borio“? Nisam, dakle, žrtva brojnih trauma, koje se više događaju u poslijeratnome nego u ratnome razdoblju. Nisam žrtva PTSP-a.

Jesam, međutim, spreman boriti se za branitelje. Bio sam i vojnik i časnik na drugom kraju svijeta. Znam kroz što su sve prolazili naši branitelji. Znam kako im je bilo svaki put kada su izgubili suborca i prijatelja te s čime se sve suočavaju danas. Znam da oni nisu samo branitelji nego i stvoritelji ove suverene i demokratske Hrvatske. Svi mi to moramo imati na umu kada donosimo bilo kakve odluke o budućnosti njihove djece u ovome društvu koje se zaklinje u demokratske vrijednosti.

Demokracija pretpostavlja, među ostalim, primjenu pozitivne diskriminacije. Hrvatska velikodušno i širokogrudno primjenjuje pozitivnu diskriminaciju u korist raznih vrsta manjinskih skupina ali postaje škrta prema braniteljima i njihovim obiteljima. Pod „škrta“ ne mislim samo na financijske čimbenike. Znam da državi bez novca nije lako. Međutim, za pozitivnu diskriminaciju nije uvijek najvažniji novac.

Puno važnija je ljubav prema bližnjemu svome, a tko bi nam trebao biti bliži srcu od branitelja, koji danas, nažalost, opet ponosno i časno pate jer mi ostali često donosimo nepromišljene odluke?

Njihova dječica ne znaju zašto je stanje unutar četiri zida tako morbidno. Njihovi roditelji, a osobito oni koji su žrtve PTSP-a, nisu skloni davanju bili kakvih objašnjenja. Dječica gledaju ali ništa ne vide. Ti inteligentni mali ljudi osluškuju ali nemaju što čuti. Osjećaju ali ne znaju što. Ima ih koji se pitaju zašto im roditelji nisu više zajedno. Njihovi školski udžbenici, s kilometrima nebitnih i dosadnih rečenica, često ostaju nepročitani. Tako im vrijeme prođe, a upis u srednju školu dođe.  

Gospodo političari, obrazovni i odgojni stručnjaci, vi koji se bavite reformama, vi koji uvodite spolni odgoj u škole, seksolozi, psiholozi, psihijatri i pedagozi, stanite na loptu na trenutak. Razmislite o društvu i državi kakve nema u Europskoj uniji. Razmislite o činjenici da su europske demokratske smjernice krojene za društva koja nisu bila žrtvama genocidne agresije i rata. Razmislite o činjenici da ta društva nemaju populacije branitelja, odnosno da tamo nema dječice branitelja zbog kojih bi se primjenjivala pozitivna diskriminacija.  

Nakon što dobro razmislite, uvjeravam vas da će te drukčije pristupiti pisanju zakona o braniteljima i njihovoj djeci. Znat će te da tim pametnim malim ljudima treba dati bolju priliku da odrastu i postanu uspravni, časni i korisni Hrvati. Uvjeravam vas da ćete vašem popisu primjera pozitivne diskriminacije dodati nove kategorije, kojih još nema u smjernicama Europske unije.

Omogućit ćete, na primjer, izravni upis u srednje škole za svu djecu naših branitelja – živih i mrtvih, odnosno za djecu invalida Domovinskoga rata – svih kategorija. Za to ćete imati podršku milijuna Hrvata u zemlji i svijetu, koji su zahvalni braniteljima za sve što su žrtvovali. Braniteljima su njihova dječica jedini dokaz da nisu uzalud izgubili najbolje godine života u blatnjavim i vlažnim rovovima, gdje su stvarali ovu našu i njihovu Hrvatsku. Ako se itko ne slaže s ovim, neka baci prvi kamen.