Otvoreno pismo Predsjedniku Vlade RH

Poštovani gospodine Milanoviću,

Za razliku od većine kolumnista i novinara, koji potpuno negativno komentiraju Vašu odluku o smjeni ministra financija, ja nisam baš siguran da ste imali ikakvu drukčiju opciju od one koju ste poduzeli. Mislim da ste, u okolnostima kakve jesu, postupili ispravno, posebice zato što sam pod dojmom da se ne radi samo o slučaju „Spačva“. To je vjerojatno povod ali ne i uzrok. Brojni se mediji ljute na Vas jer ste srušili imidž o „najpopularnijem ministru“, koji su oni sami umjetno stvorili.

Sada bi bilo mudro da ponudite javnosti istinu, cijelu istinu i ništa drugo osim istine, umjesto da tražite krivce negdje drugdje. Odmah nakon toga dobro bi bilo za Hrvatsku da date zapovijed o  promjeni kursa u poreznoj politici RH. Želim vjerovati da još nije kasno za zaokret i odlučni odmak od gomilanja kontraproduktivnih poreza. Zbog takvih poreza i neučinkovitih birokratskih sustava Hrvatska, isto kao Titanik, mazohistički i samoubilački plovi potpuno krivim kursom – izravno prema santi leda. Ukinite štetne poreze. Želim vjerovati da još ima vremena za pozitivni zaokret.

Kako bilo da bilo, svrha ovoga otvorenog pisma nije samo odlazak jednoga ministra iz Vlade RH, a 'otvoreno' je zato što njegov sadržaj nije poruka samo Vama i Vladi RH nego svima na političkoj sceni koji žele mijenjati Hrvatsku na bolje.

S namjernim odmakom, pišem Vam glede posjeta Australiji – prvoga na razini čelnika Hrvatske poslije onoga povijesnog odlaska doktora Franje Tuđmana u tu i druge daleke zemlju, gdje uspješno žive ljudi hrvatskoga podrijetla. Razlog za namjerni vremenski odmak je to što sam se nadao da će u medijima, umjesto afera, osvanuti nekakvo Vaše saznanje o Australiji i njenim sustavima, koje bi bilo korisno 'ukrasti' radi ustroja Hrvatske. Još uvijek se nadam.

Dakle, drago mi je da ste posjetili Australiju i Novi Zeland te doznali neke važne činjenice, koje su u potpunoj suprotnosti s uvriježenim i zastarjelim poimanjima u Hrvatskoj (pa čak i u Europi) o tim dalekim ali razvijenim, uređenim, multikulturnim i demokratskim zemljama. Hrvatski čelnici trebaju održavati čvrste veze sa svim razvijenim prekooceanskim zemljama koje imaju velike etničke skupine hrvatskoga roda ili podrijetla.

Vi znate da je dr. Franjo Tuđman bio načelno stavio interakcije i integracije s tim zemljama i njihovim građanima hrvatskoga podrijetla među nacionalne prioritete. Kako u vrijeme rata tako i danas u miru, Hrvatska ima izvrsne mogućnosti i uvjete za takve globalne interakcije. Ona, kao i veliki dio Europe, može puno naučiti o učinkovitim poreznim, pravosudnim, zdravstvenim, mirovinskim i svim drugim sustavima, koji zajedno čine jednu državu uređenom i privlačnom za sve doseljenike, investitore i poduzetnike.  

Naravno, niste mogli tijekom tako kratkoga posjeta upoznati se sa svim čimbenicima koji Australiju čine dramatično drukčijom i tako atraktivnom za one što iz raznih ekonomskih i/ili političkih razloga kontinuirano tamo dolaze, iz cijeloga svijeta, da bi nakon samo nekoliko godina odlučili ostati i postati državljanima te ponosnim Australcima.

Doduše, brzo ste primijetili, na primjer, da nisu baš svi doseljenici hrvatskoga roda i njihovi potomci aktivni u tradicionalnim organizacijama, odnosno da su to velikom većinom obiteljski ljudi koji vrlo uspješno rade, štede, osnivaju vlastite profitabilne obrte i tvrtke te školuju djecu kako bi ona sutra mogla biti još uspješnijim i ponosnijim Australcima.

Također ste uvidjeli da se ti uspješni i dični Australci, baš kao i njihova djeca i unuci, ponose sa svojim hrvatskim podrijetlom. Svi zajedno, oni jesu pripadnici hrvatske etničke skupine ali nisu, kako se to u Hrvatskoj krivo pretpostavlja, nekakva formalna i organizirana „zajednica“, koju bi, u cjelini, neki odabrani pojedinci mogli službeno zastupati. To, naravno, ne umanjuje važnost onih Hrvata koji jesu okupljeni i aktivni u raznim klubovima te drugim društvenim i vjerskim organizacijama. U tom kontekstu, iseljenici i njihovi potomci nisu ništa drukčiji od Hrvata u Hrvatskoj – ima onih koji vole biti organizirani i onih koji su individualni.

Velike razlike ipak postoje. Ne zato što se tuzemni i inozemni Hrvati dramatično drukčiji nego zato što se Australija i Hrvatska dramatično razlikuju. Tijekom tako kratkoga posjeta vjerojatno se niste mogli upoznati s činjenicom da multikulturna Australija potiče svoje etničke skupine da čuvaju i prenose na sve svoje potomke, a slijedom toga interaktivno i na sve ostale sugrađane, ono što je posebno ili vrijedno u njihovim običajima i kulturama, uključujući jezik i pismo.

Državni/javni radio SBS, na kojemu ste gostovali, emitira programe na više od 60 jezika. Takav radio ne postoji nigdje u svijetu. Međutim, njegovi programi nisu talijanski, kineski, grčki ili hrvatski nego australski – „Australian community languages“. Dakle, Vi ste bili gost australskoga državnog/javnog programa na hrvatskome jeziku – „The Croatian Language Program“.

Navodim to s punim pravom i autoritetom jer smo supruga i ja, još davne 1975. godine, zajedno s vladinim povjerenikom za odnose u australskoj zajednici i desetak dvojezičnih pripadnika najvećih jezičnih skupina utemeljili državni/javni etnički radio. On je „državni“ zato što je za poslovanje odgovoran državi, a „javni“ zato što je za programski sadržaj odgovoran javnosti. Upravo iz tog razloga ja HRT zovem „državnim/javnim“ medijem.

Nakon utemeljenja Etničkoga radija, ministar za imigraciju i etničke poslove imenovao je moju malenkost članom Državnog odbora za elektroničke medije. Taj je Odbor zaslužan što je Australija (ako izuzmemo državu Vatikan) postala jedina zemlja na svijetu koja je formalnim dokumentom (Government Statutary Authority) priznala hrvatski kao poseban jezik. Vi znate, kao što i ja znam, da se je te 1975. godine hrvatski jezik u SR Hrvatskoj imao redikulozni politički naziv „hrvatski ili srpski, odnosno srpski ili hrvatski“.  

Studij hrvatskoga jezika i kulture na sveučilištu Macquarie nije hrvatski nego australski. To, naravno, ne znači da je loše što Hrvatska djelomice sudjeluje u financiranju toga studija. Vjerojatno ste upoznati s činjenicom da na sveučilištu Macquarie hrvatski jezik studiraju i brojni Australci koji nisu hrvatskoga podrijetla i da je najbolji student poljskoga podrijetla – to je rezultat uspješne interakcije i integracije, odnosno multikulturalizma.

To mogu razumjeti samo oni koji znaju prepoznati ogromnu razliku, između multikulturalizma i multinacionalizma. Ovo što u Hrvatskoj i Europi nazivamo „multikulturalizmom“ nema veze s tim pojmom – ovo je za mene multinacionalizam. Nakon opasnih nereda koji su joj se bili počeli događati, velika i mnogoljudna Njemačka morala je napraviti reviziju svoje „multikulturne“ politike jer su, na primjer, tamošnji Turci u svojim urbanim enklavama postali veći nacionalisti od Turaka u Turskoj. Njemačka je na vrijeme shvatila da je njezin „multikulturalizam“ ustvari multinacionalizam.

Mi u Hrvatskoj radimo još opasnije stvari. Ustavom smo omogućili multinacionalizam, odnosno stvaranje malih nacionalnih enklava, koje sutra mogu dobiti nacionalistička obilježja. Stvaramo enklave koje nas mogu odvesti u apartheid. Tada bi se ostatak svijeta mogao iznenaditi, isto kao što je danas iznenađen i zabrinut zbog vrlo opasne situacije u Ukrajini. Vi dobro znate da je to ozbiljna prijetnja europskome i svjetskome miru. Za pesimiste to je početak trećega svjetskog i konačnog rata.

I pored toga, mi na državne, županijske i općinske zgrade stavljamo strane zastave i natpise na stranim jezicima. I sve to radimo s uvjerenjem da smo veliki demokrati i humanisti koji su pronašli najbolju na svijetu formulu za „multikulturalizam“, odnosno da smo veći katolici od Pape.

Doduše, diljem Australije mogli ste vidjeti natpise na raznim jezicima i brojne zastave koje se vijore na restoranima, klubovima, dućanima i vjerskim objektima. Mogli ste vidjeti i razne državne brošure koje se tiskaju na brojnim jezicima za nove doseljenike. To je dio te multikulturne integracijske politike. Međutim, na niti jednoj saveznoj, državnoj ili lokalnoj ustanovi s grbom i nazivom Commonwealth of Australija ili Department of …., nema niti jednoga službenog natpisa na kineskome, vijetnamskome, ili bilo kojem drugom jeziku. To bi vodilo u multinacionalizam.

Zastava, grb i službeni jezik glavni su simboli političkog identiteta jedne države. Postavljanje, na primjer, kineske zastave i natpisa na kineskome jeziku na, recimo, zgradu Australskoga ministarstva unutarnjih poslova značilo bi da je ona de jure ne samo teritorij Australije nego i NR Kine.

Multinacionalizam ne zbližava nego razdvaja ljude jer se temelji na narodnosti, nacionalnosti i slijedom toga na nacionalizmu. Australski multikulturalizam, interakcijom i integracijom oko 160 etničkih skupina, stvara jednu jedinstvenu i različitostima obogaćenu multikulturnu državu.

Nadalje, niti jedan Australac odnosno australski državljanin, neovisno o podrijetlu ili mjestu rođenja, nema niti jedan službeni dokument na kojemu je upisana njegova „narodnost“. Australski ustav, The Constitution, ne spominje nikoga. Spominje se samo australski narod u cjelini, koji živi u saveznim državama Australije. UAustraliji postoji samo državljanstvo – Citizenship. Oni koji još nisu dobili državljanstvo su „strani državljani s pravom boravka“ – dakle stranci. Međutim, oni nisu „radnici na privremenom radu“ nego budući australski državljani.

Niti jedan Australac nema osobnu iskaznicu, odnosno legitimaciju – legitimiranje je protu-ustavni čin. Niti jedan Australac nema radnu knjižicu – što će mu kad godine radnog staža nemaju apsolutno nikakvu vrijednost. Vrednuje se radno iskustvo, stvarno znanje, vještine, sposobnost, inventivnost, kreativnost i t. d., a pravo na socijalnu staračku mirovinu nije vezano uz godine obitavanja na nekom radnom mjestu nego uz ustavno pravo na život u poodmakloj dobi. U skladu s tim pravom, staračku mirovinu (Old age pension) mogu dobiti svi građani, dakle i oni koji nikada nisu radili, a ona je svima ista, pod uvjetom, naravno, da nemaju više od jedne nekretnine, jednoga automobila, poveća primanja iz drugih izvora ili oročenu svotu novca i t. d.

Glavni mirovinski sustav zove se Superannuation. Uplata u fondove za tu mirovinu bila je nekada davno dobrovoljna. Danas je obvezatna ali se može uplaćivati veće svote od minimalnih. Old Age Pension i Superannuation su izvrsni sustavi koje Hrvatska treba temeljito proučiti, ne samo zato što za dvadesetak godina neće biti novca za isplate mirovina nego prvenstveno iz razloga što bi Hrvatska već danas mogla imati veliku korist od možebitnih povratnika i useljenika koji bi se, sa svojim velikim Superannuation mirovinama od 40.000 pa čak do 100.000 Kuna mjesečno, nastanili privremeno ili stalno u „Domovini“. Upravo sada prvi korisnici Superannuation-a ulaze u dob koja im omogućava odlazak u mirovinu. Australija je demokratska država u pravom smislu te riječi i neće se ljutiti ako pokoji primatelj takve velike mirovine iseli u Hrvatsku. Neće se ljuti ni Amerika ni Kanada ako dio njihovih državljana hrvatskoga podrijetla iseli u „stari kraj“.

Možete li zamisliti koliku bi korist mogla imati Hrvatska od dolaska tih i takvih 'potrošača' kada bi osvanula vijest da ste uspjeli uvjeriti novoga ministra financija kako je kontraproduktivno naplaćivati porez na strane mirovine. Je li Vam jasno da bi ti ljudi mogli ulagati u kvalitetne staračke domove na obali ili u brojnim toplicama kontinentalne Hrvatske. Oni bi, naravno, kao i svi stranci, plaćali vlastito zdravstveno osiguranje. Za sobom bi povukli i pokojeg od svojih prijatelja, koji možda nije hrvatskoga podrijetla. Je li Vam jasno da bi se iz toga mogla izroditi nova vrsta zdravstvenog turizma.

Kada bi, uz takav zdravstveni turizam, barem Zagreb, Split i Dubrovnik, poput australskih gradova s redovitim letovima i kvalitetnim hotelski smještajem, imali i prave kongresne dvorane s potrebnom infrastrukturom za 5 do 10 tisuća sudionika onda bi i Hrvatska, kao Australija, mogla razviti kongresni turizam, odnosno cjelogodišnju turističku sezonu. Tada bi naša zrakoplovna kompanija, naše zračne luke i naši hoteli radili profitabilno, a turizam bi sam punio državni proračun i osigurao održivi razvitak sebi i socijalnoj hrvatskoj državi. U razvijenu i uređenu Hrvatsku dolazilo bi još više Hrvata i stranaca hrvatskoga podrijetla te njihovih prijatelja.

Naravno, prije toga potreban je ustroj ili preustroj, ne samo zbog tih imućnih umirovljenika i mlađih poslovnih ulagača nego i zbog nas svih u Hrvatskoj, svih sustava. Prvo obrazovnog sustava, a slijedom toga i svih pravosudno-birokratskih sustava. Jer kako će, na primjer, netko tko je u Australiji navikao da ujutro potpiše kupoprodajni ugovor za nekretninu i već popodne isti dan tu nekretninu ima upisanu na sebe, odlučiti se za Hrvatsku?

Kako će netko takav shvatiti da Hrvatska nema Registar nekretnina (Land Registry), odnosno jedinstvenu ustanovu nastalu fuzijom svih zemljišnoknjižnih ureda i katastara, a koja izdaje jedan jedinstveni dokument (Deed) i to u pravovaljanoj formi online, umjesto četiri, pet ili šest dokumenata iz četiri ili pet različitih ureda nakon bolnih čekanja u redovima? Kako nekom povratniku ili useljeniku objasniti da su hrvatski zemljišnoknjižni uredi dio pravosuđa, odnosno sastavni dijelovi općinskih sudova, kad on zna da predmetom sudova može biti samo ono što je sporno?

Kako privući nekoga tko je navikao da se zahtjev za građevinsku dozvolu prihvaća ili odbija (s jasnim objašnjenjem glede možebitnih izmjena) nakon samo 14 dana, kad mu rođak iz Hrvatske kaže da su mu zahtjev (bez objašnjenja) odbijali 4 godine i potom (nakon plaćenoga mita) riješili u jedan dan?

Kako, na primjer, objasniti Australcu hrvatskoga podrijetla pojam „prebivalište“ kada australski ustav i smjernice europske unije, a čak i Ustav RH na neki način, garantiraju slobodu boravka po vlastitom izboru? Kako mu objasniti da je Hrvatska u pravosudno-birokratskome kontekstu još uvijek ustrojena kao totalitarna jugoslavenska država?

Kako bilo kojem Hrvatu iz dijaspore objasniti zašto je on u Hrvatskoj nepoželjan dok su oni koji su se tijekom rata borili protiv hrvatske suverenosti danas u njoj 'svete krave'? Kako to objasniti nekome tko dolazi iz uređene, multikulturne, demokratske zemlje koja je interakcijom od Engleza i Iraca, Arapa i Židova, Rusa i Ukrajinaca, Japanaca i Kineza, Hrvata i Srba i t. d. stvorila slobodne, uspješne, ponosne i pozitivne multikulturne nacionaliste – australske nacionaliste pod jednom službenom australskom zastavom? Kako mu objasniti da su negdje u Hrvatskoj srpski, talijanski i mađarski službeni jezici, a engleski, kojega danas govore gotovo svi mladi ljudi Hrvatske i svijeta, to nije?  

Kako, u tom kontekstu, objasniti činjenicu da kad većina Srba u Vukovaru kaže „naša zastava“ onda misli na zastavu Republike Srbije, a ne na zastavu Republike Hrvatske? Kada kažu „naš predsednik“ misle na Nikolića ili na Vučića, a ne na Josipovića ili na Vas, poštovani gospodine Milanoviću. To su „stranci u Hrvatskoj“ o kojima je govorila Ruža Tomašić. Svaka čast svim našim državljanima koji se, kao nekada Nikola Tesla, ponose svojim podrijetlom i hrvatskom domovinom. Oni znaju razliku između multinacionalizma i multikulturalizma.

Australski multikulturalizam se temelji na interakcijama koje rezultiraju međusobnim integracijama, a Hrvati su među najbolje integriranim skupinama. Od Hrvata i stranaca hrvatskoga podrijetla mogli smo puno toga korisnoga naučiti da ih nismo tako  brutalno proglasili nepodobnima odmah nakon što su Tuđman, generali i branitelji, uz njihovu neizmjernu pomoć, uspjeli stvoriti suverenu državu.

Što ni Vi ni ja ne znamo (niti približno) je broj Australaca i Novozelanđana hrvatskoga podrijetla. Ne znamo ni koliko ima Amerikanaca, Kanađana, Čileanaca i t. d., koji znaju da su hrvatskoga podrijetla. Međutim, uvjeravam Vas da stranih državljana hrvatskoga podrijetla, koji bi imali pravo zahtijevati hrvatsko državljanstvo, ima u svijetu više nego Hrvata u Hrvatskoj. Ti stranci hrvatskoga roda i/ili podrijetla su potencijalno najveći resurs Hrvatske, isto kao što su inozemni Irci za Irsku ili inozemni Židovi za Izrael.

Oni možda ne znaju elokventno objasniti gospodarsku filozofiju kao bivši ministar Linić i brojni drugi hrvatski makro-ekonomisti ali oni su izvrsni i profitabilni mikro-ekonomisti. Vi znate, kao što i ja znam, da dobra makro-ekonomska slika zemlje ponajviše ovisi o visokom postotku profitabilnih i učinkovitih mikro-ekonomskih organizacija, koje od realnog novca (profita) mogu odvajati realni novac (porez) za državni proračun i stvarati realno, a ne virtualno, zapošljavanje.

Vratimo se hrvatskome turizmu koji još nije profitabilan ali ipak nekako funkcionira na 'pozitivnoj nuli'. Kako možemo samima sebi objasniti činjenicu zašto ne znamo da su nam Hrvati iz inozemstva, a ne Nijemci, Austrijanci, Slovenci ili Česi, najbolji turisti – isto kao što su to Izraelu Židovi ili Irskoj Irci. Ako otvorite stranicu Izraelskog ministarstva turizma vidjet će te da su im Židovi iz inozemstva svake godine upisani na prvom mjestu jer su najbrojniji i najbolji turisti. Na našim stranicama Zavoda za statistike i Ministarstva turizma inozemnih Hrvata nema nigdje, a oni već sada duže borave i više troše. Među najboljima su upravo australski Hrvati koji sa sobom dovode i druge Australce iz svoga multikulturnog kotla na jugu kugle zemaljske. Zamislite kako bi to izgledalo kada bi oni bili poželjni kao interaktivni i integrativni čimbenici ustroja i rasta moderne i održive Hrvatske.

Uvjeren sam da Vi, nakon kratkoga boravka Down Under, možete potpuno razumjeti ova i ovakva razmišljanja ali nisam siguran da ih možete objasniti onima koji makro-ekonomsku politiku svode na opasne rezove i kontraproduktivne poreze, odnosno koji pišu neprovedive i kontradiktorne zakone te uporno kompliciraju pravosudno-birokratske sustave da bi stotine tisuća zaposlenih građana svaki dan izostajalo s posla i lutalo od ureda do ureda. Čudo je što Hrvatska, u financijskom i gospodarskom kontekstu, uopće uspijeva opstati kao država. Što bi bilo kad ne bi bilo obilatih iseljeničkih doznaka i turističkih posjeta? 

Hrvatski premijeri, ministri i drugi visoki dužnosnici moraju uspostaviti izravne kontakte s uređenim i razvijenim zemljama svijeta – posebice s onima gdje žive poveće skupine Hrvata i njihovih potomaka. Svrha odlazaka tamo mora biti „Fact Finding Mission“, a cilj je stjecanje znanja za opći ustroj uređene, razvijene, socijalne i održive Hrvatske.