Jesmo li spremni i sposobni za peglanje Ustava RH?

Iako se za ustav kaže da je temeljni  zakon suverenoga naroda jedne države on se ne bi smio pisati na način na koji se pišu zakoni, a Ustav Republike Hrvatske je djelomice upravo tako pisan.

Ustavi se pišu bez prevelikih pozitivnih ili negativnih emocija nadahnutih povijesnim trenutkom. Pišu se bez pozitivne ili negativne diskriminacije i bez spomena bilo koje nacionalnosti, etničke ili rasne pripadnosti te interesnih skupina. Za to služe zakoni. Ustav je glavni dokument jedne države za sve građane, odnosno državljane, koji sebe kolektivno zovu 'narod'. „Mi, narod….“  

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović odlučio je pokrenuti inicijativu za promjene Ustava RH. To načelno valja podržati. Međutim, mi, narod, moramo utvrditi koji su konkretni motivi i razlozi ponukali Ivu Josipovića da baš sada pokrene inicijativu za promjene, odnosno koliko duboko su on i odabrani stručnjaci spremni zaroniti u bit Ustava RH. Je li cilj te inicijative da se Ustav RH temeljito analizira kako bi se identificirali možebitni nedostaci i pogreške ili se radi o nekakvim selektivnim i prigodnim promjenama, koje se poklapaju s predsjedničkom izbornom kampanjom?

Ivo Josipović je najpopularnija osoba na hrvatskoj političkoj sceni. Uživa veliku podršku naroda, gotovo kao svojedobno Franjo Tuđman. Međutim, velika je razlika između te dvojice hrvatskih čelnika u odnosu na dužnosti i obveze iz Ustava RH. Tuđman je bio na čelu države s polu-predsjedničkim sustavom i donosio je važne izvršne odluke od nacionalnog interesa. Osim toga Tuđman je, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, djelovao u doba rata, odnosno srpske agresije na Hrvatsku, a danas je stanje mira i jedan dio tih predsjedničkih obveza nije na dnevnome redu.

Kao i Stipe Mesić prije njega, Predsjednik RH Ivo Josipović nema, po Ustavu RH, gotovo nikakvu ulogu iz domene izvršne vlasti. Tu je ulogu potpuno preuzela Vlada RH, odnosno njen predsjednik. Mnogi građani i interesne skupine nisu upoznati s tom činjenicom i zato često traže od Ive Josipovića da im izravno pomogne u rješavanju svakodnevnih problema. On, kao uglađeni i obrazovani gospodin, za njih uvijek ima lijepu riječ – iako im rijetko može izravno pomoći s nekim konkretnim rješenjem.

Trebamo li mijenjati Ustav RH?

Neki će reći da je Ivo Josipović odabrao pitanje Ustava kao svoje 'hladno' ali važno kampanjsko oružje jer se polako približavaju predsjednički izbori. Oni drugi, koji su skloniji pozitivnom razmišljanju, rađe će nam ponuditi tumačenje da se uistinu radi o iskrenom pokušaju nadogradnje postojećega Ustava. Kako bilo da bilo, vrijeme je da se Ustav temeljito analizira te putem usporedbe s ustavima razvijenih demokratskih zemalja učini još boljim za sve državljane Republike Hrvatske – neovisno o njihovim različitostima.       

Predsjednik Republike Hrvatske bi možda trebao imati veće ovlasti. Možda bi se s time složila i gospođa Kolinda Grabar Kitarović, kao kandidat reformiranog HDZ-a, najveće oporbene stranke na predstojećim predsjedničkim izborima. Ali to nije glavni i jedini razlog za promjenu Ustava. Glavni razlog bi trebao biti vezan uz činjenicu da temeljni državni dokument sadrži 'ne-temeljnu legislativu', koja u različitim situacijama može biti tumačena na različite načine. To možda može biti donekle prihvatljivo za zakone ali ne i za ustave.      

Autori sadašnjega Ustava RH, u dobroj namjeri i poneseni nadahnućem povijesnoga trenutka našega naroda, odnosno uspostavom slobodne i suverene države, napravili su nekoliko malih ali i bitnih pogrešaka. To nikako ne znači da naš Ustav nije dobar i da ga treba hitro mijenjati kadgod to nekome padne napamet.

Nema zemlje na svijetu koja nije nadograđivala ili popravljala svoj ustav ali razvijena demokratska društva nemaju ni nagon ni potrebu da to rade često. Njihovi ustavi imaju trajnu vrijednost jer se ne bave detaljima, koji mogu postati upitni, neprovedivi, kontradiktorni, kontroverzni i izloženi nekim neplaniranim promjena.

Prošlo je dovoljno vremena i imamo pravo na odbacivanje tereta i kompleksa prošlosti!

Hrvatska je suverena demokratska država te članica, Ujedinjenih naroda, NATO-a i Europske Unije. Naši istaknuti pojedinci birani su na vrlo visoke i odgovorne dužnosti u svim tim organizacijama. Naši vojnici održavaju red i mir diljem svijeta. Na temelju svih tih činjenica mi, narod, danas opravdano možemo utvrditi da Republika Hrvatska ima geo-politički kontinuitet. Mi, narod, ne moramo više biti žrtvom kompleksa manje ili više vrijednosti.

Ustav, na primjer, ne bi trebao spominjati naša „antifašistička“ i/ili „antikomunistička“ opredjeljenja. To je izvrstan primjer kompleksa prošlosti, kojih se nikako ne možemo riješiti. Eto, čak ih stavljamo u naš Ustav. Kompleksi danas mogu biti opravdani ako su, na primjer, vezani uz činjenicu da još nismo ustrojili učinkovite sustave koji bi nam osigurali ekonomsku stabilnost i održivost ali to je također pretežito zakonska ili dnevnopolitička problematika.

Nakon toliko godina kontinuiteta, vrijeme je da povirimo u ustave razvijenih i uređenih demokracija. Utvrdit ćemo da oni nigdje poimence ne spominju nikakve narode, narodnosti, nacionalne manjine ili etničke skupine. Isto tako, ne spominju uvođenje drugih jezika i pisama i t. d. u svojim ustavima. Takve vrijednosti, ako uopće postoje, rješavaju se isključivo zakonima i uredbama.

U Ustavu RH, u članku 12., stavku prvom, piše: U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Iako su autori koristili riječ „službenoj“ i na kraju rečenice, odnosno stavka, stavili točku, sa stavkom drugim istoga članka poništavaju važnost, autoritet i vrijednost svega što stoji u stavku prvom. Taj stavak drugi glasi: U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično pismo ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanim zakonom. Kao da te „pojedine lokalne jedinice“ nisu jednako, potpuno, neupitno, de facto i de jure dijelovi suverene Republike Hrvatske iz prvoga stavka.

Tako pisani ustav nije uobičajen u zemljama razvijenoga demokratskog svijeta. Navedeni stavak drugi je očigledno rezultat nevjerojatnoga hrvatskog kompleksa. Tako sročene rečenice ne bi se smjele naći ni u zakonima, a kamoli u ustavu.   

Veliki postotak državljana nije, nažalost, nikada imao Ustav RH u rukama, a kamoli ga pročitao. Da ga je pročitao, znao bi da je velikim dijelom pisan baš kao mnogi naši zakoni. Znao bi da je veliki dio njegovih članaka u najmanju ruku naivan jer autori Ustava nisu tijekom pisanja istih sebi postavljali obvezatno pitanje: „A što ako….“? Nisu kontinuirano davali odgovore na to pitanje kako bi izbjegli kontradiktorne interpretacije.

Na primjer, Članak 49., stavak peti, kaže: Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala. Dakle, „iznošenje“ dobiti iz Hrvatske zajamčeno je Ustavom RH.

A što ako, na primjer, jedna inozemna tvrtka, koja je uložila u najveću hrvatsku kompaniju i postala njen većinski vlasnik, odluči „iznositi“ u matičnu zemlju cjelokupnu dobit umjesto reinvestirati novac u nove tuzemne projekte?

A što ako strane banke, koje su kupile sve hrvatske banke, odluče, u skladu s Ustavom RH, „iznositi“ svu svoju dobit umjesto da plasiraju novac u Hrvatskoj?

Dobit je najvažniji čimbenik razvitka i održivosti. Bez dobiti nije moguće pratiti tehnološku 'evoluciju' i biti konkurentan. Bez dobiti nije moguće ulagati u nove projekte i stvarati realno zapošljavanje. A što ako sve prodamo stranim investitorima i ako oni budu „iznosili“ dobit, na što imaju pravo u skladu s Ustavom RH?  

Doduše, članak 50., stavak prvi kaže: Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednost.

Znači li to da mi, narod, kao glavni čimbenik Ustava, možemo inozemnim ulagačima oduzeti pravo vlasništva u naftnoj kompaniji i bankama te nadalje u tom procesu odbiti cijelu vrijednost do sada „iznesenih“ dobiti – prije isplate naknada tržišnih vrijednosti?

Naravno, šalim se. Ali samo djelomice!

Naime, ima još ovakvih primjera koji zovu na peglanje. Za to je potrebna analiza cijeloga Ustava RH – članak po članak uz obvezatno pitanje „A što ako….“?

Poanta ove kolumne je da upozori glavni autoritet Republike Hrvatske, a to smo mi, narod, kako niti jedna struka nije nepogrešiva. Zato mi, narod, ne možemo sebi dopustiti luksuz potpune bezvoljnosti i pasivnosti. Mi imamo pravo, bez ikakvoga kompleksa, sebi dati pravo na aktivno propitkivanje svih prijedloga i odluka koje se u naše ime donose. Moramo sebi kontinuirano davati pravo da mislimo, pišemo, ustajemo i sudjelujemo. To je demokracija!

Ustav Republike Hrvatske nas mora štititi, svakog građanina ponaosob, jer mi smo država!

Kao narod, imamo prirodnu inteligenciju i sposobnost. Doduše, te su nam vrijednosti jednim dijelom poremećene obrazovno-odgojnim i drugim sustavima, koje smo uglavnom naslijedili iz bivših ali još prisutnih totalitarnih i trulih režima. Međutim, nismo zauvijek zaspali. Kad hoćemo brzo se znamo probuditi, a sada je najvažnije biti budan jer se ponovno javljaju oni što se nisu pomirili s činjenicom koja se zove slobodna, suverena, samoodrživa, uređena i socijalna Republika Hrvatska.

Naravno da se u tom kontekstu ne šalim! Niti djelomice!

Pošto se očigledno sprema nekakvo peglanje Ustava Republike Hrvatske, nabavimo u Narodnom novinama njegovu verziju koja može stati u džep. Ponesimo tu malu ali važnu knjižicu sa sobom na more. Napravimo iznimku i čitajmo hrvatski Ustav ispod bora ili suncobrana, svaki dan po nekoliko članaka. Čim počnemo čitati shvati ćemo zašto je važno da ga i djeci ponudimo kao zanimljivo i obrazovno štivo, čak važnije od takozvanog spolnog odgoja po receptu Kinsey-Štulhofer-Jovanović.