Godine 1991. Gotovo svi smo bili Hrvati, a danas smo fašisti, komunisti i lopovi. Zašto?

Već dugi niz godina pokušavam dokučiti zašto je Stipe Mesić, kratko nakon što je izabran za drugoga Predsjednika RH, iz čista mira oživio i aktualizirao „antifašistički“ pokret. U to vrijeme velika većina hrvatskih građana razmišljala je u skladu s Tuđmanovom ideologijom međuhrvatskih „pomirbi“ i „integracija“ na tuzemnoj i globalnoj razini.

Pisao sam o tome Stipi Mesiću jer smo se poznavali. Više puta smo se sastajali i razgovarali. Prvi put u Sydneyu kada sam ja tamo živio i bio novinar na državnoj/javnoj televiziji, a on predvodio hrvatsku delegaciju u posjetu Australiji. Drugi put u privatnoj kući zajedničkih poznanika na našoj obali južno od Splita, a treći put u Uredu Predsjednika RH nakon što je on bio prvi put pobijedio na izborima.

U pismu sam tvrdio da antifašistički pokreti pripadaju dalekoj prošlosti, odnosno da bi danas mogli ponovno probuditi negativne strasti i izazvati opasne reakcije, podjele i sukobe. Nisam nikada dobio odgovor. Nikada poslije toga nismo razgovarali. Naravno, ono na što sam upozoravao ponovno se događa. U tuzemnim i inozemnim antihrvatskim brlozima radosno trljaju ruke.   

Hrvatski branitelji, koji su velikim dijelom djeca prošlošću opterećenih roditelja, zajedno su bili spremni poginuti u ratu za slobodu Hrvatske. Mnogi partizanski i ustaški sinovi su zajedno i poginuli. Tijekom i poslije rata, preživjeli branitelji, zajedno s ostalim građanima i raseljenom bračom diljem svijeta, bili su oslobođeni kompleksa davne prošlosti. Bili su samo Hrvati. Uspravni Hrvati! Nije mi jasno zašto se više nitko ne želi sjećati tih zlatnih hrvatskih vremena.

Danas sam još više zbunjen jer je i aktualni Predsjednik RH Ivo Josipović iznenada odlučio nastaviti tamo gdje je Stipe Mesić stao. On je također, iz čista mira, počeo svirati na svojim „antifašističkim“ bubnjevima i voziti u rikverc. Možda je drugom i trećem Predsjedniku RH smetalo to što je onaj prvi (Franjo Tuđman) bio odbacio i antifašizam i antikomunizam iz dnevnopolitičke uporabe kao potpuno kontraproduktivne pokrete za ustroj suverene i moderne hrvatske države u tada nadolazećem 21. stoljeću, odnosno što je bio pozvao „ustaške i partizanske sinove u jedan zbor – hrvatski zbor“.

Vrlo je važno reći i to da je uskoro nakon prve reinkarnacije „antifašističkog“ pokreta bila uslijedila munjevita reakcija. Gotovo preko noći uskrsnuo je i „antikomunistički“ pokret. Hrvati su se ponovno počeli dijeliti i svrstavati. Osvanuli su svi kompleksi i sukobi iz komunističko-fašističke i partizansko-ustaške prošlosti, koja je na veliku radost naših vječnih neprijatelja bila progutala i raselila stotine tisuća Hrvata.

Dogodilo se je i ono najgore – danas su u taj živi pijesak uvučeni i mladi ljudi koji ne mogu imati, i nemaju, nikakve veze s onim izvornim i povijesnim komunističkim ili fašističkim, odnosno partizanskim ili ustaškim, pokretima. Ostali mladi ljudi, koji se nisu prepoznali u tim pokretima, odabrali su jednu od dvije preostale opcije – neki su ušli u prekooceanske zračne ptice, a neki u rikverc-vlak za obećanu balkansku zemlju po imenu „Ovi naši prostoti“.  

Sada se ja pokušavam postaviti u nekakvu „neutralnu“ poziciju inozemnog „promatrača“ u Hrvatskoj. Zamišljam da mi je dužnost informirati svoje strane nalogodavce o rezultatima provedenih analiza na temelju kojih će oni moći donositi odluke za buduće djelovanje u „Ovim našim prostorima“.

Iz te pozicije razmišljam i pitam se, kada i kako su nastajali antifašistički ili antikomunistički pokreti u svijetu. Jedini logičan odgovor koji mi pada na pamet je da su antifašistički pokreti isključivo nastajali kao reakcije na pojave fašističkih režima u nekoj državi. Isto tako, antikomunistički pokreti isključivo su nastajali kao otpori prema pojavi i jačanju vladavine komunizma. Tome je tako bilo jer su ti režimi gazili ljudsko dostojanstvo i gutali milijune života.

Iz pozicije inozemnog „promatrača“, bez ikakve dvojbe, moram zaključiti da su hrvatski građani danas masovno organizirani ili kao fašisti ili kao komunisti jer koji bi to drugi opravdani i logičani razlog mogao postojati za novo pokretanje „antifašističkog“ i „antikomunističkog“ pokreta?!

Ako svakodnevno samo bacim oko na prve stranice tiskanih medija (opet kao inozemni „promatrač“) uvidjet ću također da u hrvatskom društvu ima veliki broj kriminalaca. O tome redovito izvještavaju i elektronički mediji.

Metodom eliminacije, moram doći do zaključka da se današnje hrvatsko društvo sastoji od nekoliko velikih nekompatibilnih skupina – partizana, ustaša, komunista, fašista, antikomunista, antifašista, kriminalaca te bezvoljnih i nesposobnih, odnosno da u Hrvatskoj ima vrlo malo normalnih, zdravih i uspravnih Hrvata.

Kao inozemnom „promatraču“, potpuno mi je sada jasno da u tom i takvom okruženju zdravi i uspravni Hrvati ne mogu opstati. Pitam se, jesu li danas Hrvati u Hrvatskoj nekakva ugrožena vrsta koja mora izumrijeti? Očigledno jesu!

Doduše, vidim da ima i Hrvata koji su spremni za integracije s drugim Hrvatima – ali ne u Hrvatskoj nego u inozemstvu gdje već iseljeni Hrvati žive. Oni pripadaju novome iseljeničkom valu.

Logičan zaključak za moje inozemne nalogodavce bio bi da treba potaknuti jačanje svih tih skupina i pokreta u hrvatskome društvu te među njima izazivati sukobe, prema isprobanoj formuli ‘divide & rule’. Treba učiniti sve da se konačno dogodi ta Hrvatska bez Hrvata. Takva Hrvatska će biti idealna za ponovni ustroj „naše“ vlasti i kontrole u „Ovim našim prostorima“.

Eto, napokon sam dokučio Tko, Što, Gdje, Kada, Kako i Zašto, a pošto ipak nisam „neutralni inozemni istražitelj ili promatrač“ onda ću, drugovi i drugarice, sebi dati pravo da NE budem pripadnik niti jednoga od vaših rikverc-pokreta.

Nisam antifašist, nisam antikomunist, nisam partizan, nisam ustaša, nisam kriminalac, nisam bezvoljan, nisam nesposoban, a nisam ni naivni putnik u ekspresnom rikverc-vlaku za balkansku državu po imenu „Ovi naši prostori“.

Oduzimam vam svima pravo da me svojatate jer ne bi nikako mogao živjeti sa svim tim vašim kompleksima manje vrijednosti. Oduzimam vam i pravo da se u moje ime ispričavate za ono što ja nisam učinio.

Neću ni mrziti neke sugrađane čiji su naivni očevi nekada davno, navodno, bili uvučeni u neke od navedenih pokreta. Ne bi mogao svako jutro u svome zrcalu gledati iskompleksiranu i naivnu budalu. Ne bi se mogao suzdržati da pljunem u zrcalo. Iz dišpeta i ponosa bit ću i dalje samo Hrvat.