Spas od „nogometnog“ PTSP-a

U prošlu nedjelju (20.7.2014), odnosno u noći između nedjelje i ponedjeljka, nisam mogao spavati. Evo, prošao je cijeli tjedan, a još se loše osjećam. Još se mislima vračam u prošlu nedjelju. Znam i zašto. Medicinska struka bi to nazvala „psihološkom posljedicom izlaganja stresnim događajima“, odnosno „prijetnjama mome psihičkom i fizičkom integritetu, koje ja doživljavam „vrlo traumatično“. Ukratko, postao sam žrtva PTSP-a, „posttraumatskoga stresnog poremećaja“.

U svoje i u ime struke, odlučio sam sebi zabraniti i gledanje i praćenje onoga što smo nekada zvali hrvatskim nogometom. Danas (27.7.2014.) pridružujem se tisućama onih pametnijih od mene koji su tu i takvu odluku donijeli prije mene. Nema više odlazaka na stadione ni paljenja televizora kad se događaju „vrlo traumatični“ događaji s „prijetnjama mome psihičkom i fizičkom integritetu“.    

Početak kraja dogodio se u 21:43 u prošlu nedjelju navečer. Do tog trenutka, dan je bio izvrstan. Bilo je podnošljivo vruče. Predvečer smo se obiteljski družili u vrtu oko dječjeg bazena. U 21:00 uključio sam televizor da bi pogledao izravni prijenos utakmice Hajduk – Istra. Prvi kadrovi su prikazivali tribine koje se polako pune. Komentator je spomenuo da stadion u Poljudu sada ima „brojače“ na ulazima i da će se znati točan broj plaćenih ulaznica.

Iako je u Splitu bilo vruće, na stadion je došlo puno ljudi. Došli su i obiteljski ljudi. Bilo je puno veselih lica. Ambijent za tu utakmicu prvoga kola novoga prvenstva bio je izvrstan. Nisam vidio ni petardu, a kamoli zapaljenu baklju. Nitko nikoga nije mrzio. Onaj što će „završiti kao Sanader“ nije se javno ukazao ni u jednoj od „svojih“ brojnih uloga. Nitko nije vikao M….. p…..!  

Utakmica je počela. Hajduk je posjedom lopte, brzim okomitim dodavanjima i ubacivanjima iz drugog plana dobro stisnuo goste iz Pule. Istra je dobro parkirala obrambeni autobus i pokušavala stvoriti prilike za brze kontre. Za razliku od prijašnjih gostovanja, Istra ovaj put nije primjenjivala metodu 'udri-lomi'. Za one koji ne znaju, to je metoda koju je Istra uvijek primjenjivala protiv Hajduka, a nikad protiv „njegova“ Dinama. Protiv „njegova“ Dinama oni su gotovo uvijek igrali kao družba iz baleta Labuđe jezero. Valjda su tako odlučivali oni organizirani iza nogometne pozornice, koji formalno „ne postoje“.

Dakle, na Poljudu, u prekrasnom nedjeljnom ambijentu, kako za publiku na stadionu tako i za nas pred malim ekranima, igrao se je izvrstan brzi i borbeni nogomet bez grubih prekršaja. Gotovo bez faula. Čudo! Izgledalo je kao da je klupsko rivalstvo ponovno u điru. Nije bilo one velike ljubavi prema svome, koja je uvjetovana mržnjom prema drugome.

Sjedio sam i gledao u ekran opušteno i bez uobičajenog stresa. Za one koji ne znaju, uobičajeni stres je ono što je proteklih godina bilo prisutno na gotovo svim utakmicama Hajduka, koji „nikada više ne smije biti prvak“. Na trenutak sam čak pomislio da bi ovo možda moglo biti drukčije nogometno prvenstvo. Zamišljao sam kako bi bilo lijepo da hrvatska nogometna liga ponovno bude onakva kakva je nekada bila, odnosno da naš nogomet bude sport masovne gledanosti i punih stadiona – čak i onoga u Maksimiru. Koji sam ja glupan?!

Ta se glupost stručno zove „pozitivno razmišljanje“, a zbog kojega niti jednome čovjeku koji tako razmišlja struka, navodno, ne treba davati lijekove protiv stresa i PTSP-a. Više od osam tisuća ljudi na poljudskom stadionu izgledalo je opušteno i zadovoljno. Ljudi su pjevali i pljeskali. Dečki na terenu činili su sve da obave svoj glavni zadatak, a to je da pruže zabavu i spektakl svojim navijačima, koji su došli odmoriti se od recesijskoga stresa. Za one koji su zaboravni, to je onaj glavni razlog zbog kojega se natječu svi nogometni klubovi na svijetu – osim Dinama od kad je postao „njegov“. Taj je „njegov“ Dinamo jedini klub na cijelome svijetu, koji uvjerljivo i redovito osvaja prvenstva na gotovo praznom stadionu.

Vratimo se događaju u Splitu gdje se u prekrasnom ambijentu igra izvrsna utakmica bez primjene 'udri-lomi' i stresa. Iznenada, u 21:20 događa se „traumatična“ situacija. Neki Hajdukovi igrači su napravili jedan nepromišljeni i neoprostivi potez. Maglica je neočekivano zavrnuo primljenu loptu dijagonalnom parabolom preko parkiranog autobusa. Gotal je kao metak uletio u šesnaesterac, zaobišao vratara Brkića i zatresao mrežu. 'Čovjek u crnom' je za trenutak ostao skamenjen ali bio je prisiljen pokazati na centar. Meni ga je bilo žao.

Što je to Hajduku trebalo? Zašto dati gol kad je ambijent na terenu i na gledalištu bio tako idiličan? Zašto provocirati one iza nogometne pozornice koji „ne postoje“? Zašto provocirati onoga koji je de facto samo kum saveza, sudačkih organizacija i sportskih redakcija?

Bio je to za neke druge gledatelje „stresni događaj s teškim psihološkim posljedicama“. Bila je to i za neke (do tada) sportskim duhom obdarene igrače Istre, a i 'čovjeka u crnom' „prijetnja njihovu psihičkom i fizičkom integritetu“. Kao da je PTSP bio iznenada teleportiran na utakmicu iz nekog udaljenog kontrolnog središta, skrivenog iza zastora nogometne pozornice.

Neki igrači Istre odmah su počeli primjenjivati metodu 'udri-lomi'. Valjda su tako morali, a zna se da 'ljudi u crnom' ne moraju imati savjest poslije prvih dvadeset minuta utakmice. Nogomet, sportski duh, rivalstvo i spektakl za gledatelje trajali su samo 20 minuta. Kao da se je nad stadionom iznenada pojavio kumov duh, koji uštrcavajući injekciju u ruku, s iskrivljenim ustima i izbačenim očima, urla: „AJMOOOOOOOO!  

Onda, u 21:43, događa se „prijetnja mome psihičkom i fizičkom integritetu“, koju doživljavam „vrlo traumatično“. Vidim na ekranu Špehara, koji je u (nevidljivom) zaleđu, kako rukom (ne)ruši Maloču (koji sam sebe obara na zemlju) i zavrće loptu prema Ivančiću da bi ovaj lako postigao „potpuno regularan i po ničemu sumnjiv gol“. 'Ljudi u crnom' (ne) skaču od sreće. To (nije) primjereno u sportu.

Neki igrači Istre, koji su „okusili krv“, nakon toga još žešće primjenjuju metodu 'udri-lomi'. Pretjeruju čak i za 'ljude u crnom'. Špehar dobiva 'žuti' za 'udri-lomi' samo minutu nakon što je pao taj„potpuno regularan gol“ za izjednačenje. Zatim i Blagojević zarađuje 'žutu opomenu' za 'udri lomi'.

Hajdukovi igrači i u drugom dijelu utakmice nastavljaju samo igrati nogomet i nizati prilike. Ne nasjedaju na provokacije. Trpe i udarce i provokacije. Hrvatski narod na stadionu, koji je naučio trpjeti, također uporno trpi po metodi 'tko tebe kamenom ti njega hljebom'. Čudo! Svi i dalje samo navijaju i pjevaju. Ali što je s PTSP-om?

Struka će opisati simptome PTSP-a kao „ponovno proživljavanje traumatskog događaja“. Aktivira se „lučenje hormona stresa, vračaju se isti osjećaji koji su bili prisutni tijekom trauma iz prošlosti, zatim znojenje, osjećaj straha, groznica i drhtanje“. Mene je, pored svega toga, pogodio i „osjećaj krivnje“. Kako sam mogao sebi dopustiti da ponovno gledam utakmicu „njegove“ lige te povjerujem kako je „njegov“ savez odlučio vratiti nogomet, rivalstvo i normalni hrvatski narod na stadione?

Vratimo se ponovno takozvanoj „nogometnoj“ utakmici u Splitu i Hajduku „koji ne smije živjeti vječno“. Teleportirani duh sa takozvanog „sjevera“, u tijelima 'ljudi u crnom', donosi odluke na takozvanom „jugu“ podijeljene Hrvatske. Naravno, pravi Zagrebčani i Dinamovci, koji odavno ne idu na utakmice, s time nemaju ništa. U drugom dijelu nastavka, neki Hajdukovi igrači popuštaju pod pritiskom teleportiranog duha i PTSP-a te na veliko zadovoljstvo 'ljudi u crnom' prihvaćaju metodu 'udri-lomi'. Novi napadač Hajduka Gotal i Milović dobivaju 'žute opomene' za njihove „preoštre startove“.

Kulminacija „posttraumatskog stresnog poremećaja“ događa se u zadnjim minutama na prvoj crti bojišnice – u sredini Istrinog (ne)kaznenog prostora. Maglica je sam pred vratima i sprema se dovršiti svoj drugi potez dana te osigurati zasluženu pobjedu domaćina…….. ali Graf ga metodom 'udri-lomi', kopačkom pogađa ravno u članak…….. 'Čovjek u crnom' je blokirao……..,a onda od-blokirao, kao da se ništa nije dogodilo. Nema kaznenog udarca – iako je to događaj s televizijskim prijenosom. Kakva Hrvatina?! Kakva muda?! Gdje s mogu kupiti takva muda?! Koliko koštaju?! Možda bi takva unikatna golema muda Hrvatska mogla izvoziti?! Možda je to rješenje za recesiju koja je prouzročila kolektivni PTSP u društvu?!   

Kolika su to muda 'čovjeka u crnom' da nakon nedosuđenog jedanaesterca još odlučuje kapetanu Maloči dodijeliti 'žutu opomenu' za „prigovor“, a vrataru Stipici za „nesportsko ponašanje“. Ali što ako se ne radi o velikim mudima? Što ako je obratno? Možda on uopće nema muda da se suprotstavi odlukama organizacije iza pozornice, koja „ne postoji“?

Recimo da Hrvatina zvani 'Mudonja u crnome' nije kriv jer je i on žrtva PTSP-a. Onda mi ga je žao. Nije znao za teleportaciju koja je omogućila daljinsko upravljanje njegovim umom. 'Čovjek u crnom' je inače izvrstan profesionalac. Nije moguće da je takav profesionalac namjerno izazvao „stresne događaje s psihološkim posljedicama“. Je li moguće da je on svjesno postao „prijetnja mome psihičkom i fizičkom integritetu“.

Nije on nekakav agresor da bi sudjelovao u podjeli Hrvatske na „sjever“ i „jug“. Vjerojatno je i on žrtva poremećenih umova koju dežurni psihijatri, psiholozi, sociolozi, seksolozi, sportski novinari i drugi stručnjaci za odgoj hrvatskoga društva nemaju muda niti analizirati, a kamoli uspostaviti stručnu dijagnozu za njegovo stanje.

Na temelju koje stručne dijagnoze su neki bezimeni ljudi odlučili toga iskusnog profesionalca degradirati u Drugu ligu zato što je, vjerovali ili ne, „oštetio Hajduk“? Koji Hajduk? Valjda oni misle da je Hajduk uprava, skupština, igrači i pomoćno osoblje. Ne gospodo, Hajduk su stotine tisuća ljudi diljem Hrvatske i svijeta koje ste učinili žrtvama „posttraumatskoga stresnog poremećaja“. Oni su pravi Hajduk – isto kao što su stotine tisuća ljudi pravi Dinamo.   

Zato se ja, u interesu svoga zdravlja, odnosno u nadi da još nisam obolio od PTSP-a, povlačim. Pridružujem se onim tisućama pametnih Hrvata koji više ne idu na nogometne stadione. Razmišljam da prestanem pratiti i gledati utakmice hrvatske nogometne reprezentacije jer mi se čini da ste i njoj isisali sportski duh i nacionalni naboj.

Ne znam kako drugi (bivši) ljubitelji nogometa razmišljaju ali imam dojam da bi u skladu sa sadašnjim trendovima uskoro mogli svi stadioni izgledati kao maksimirski. Tada će na tribinama biti samo onaj koji donosi sve odluke, a nije formalno čelnik ničega, zajedno s pedesetak svojih sljedbenika.