Pita me nekidan kolega novinar i prijatelj iz SAD-a:

Why has Croatia become a country of such unbelievable contradictions and absurdities? On the one hand you have God given natural wealth and nonmaterial resources, including a large and successful emigrant population in the developed world, and on the other hand your local and national administrations are extremely complicated and inefficient while most of the country’s private and public companies are not profitable. On your relatively small territory you also have unique cultural and climatic diversities but your tourist season merely lasts three months. Nothing makes sense!

Američkome kolegi ovo nije bio prvi boravak u Hrvatskoj. Ovaj je put došao na godišnji odmor sa svojom obitelji, a prvi put je boravio u Hrvatskoj ranih devedesetih kao ratni izvjestitelj. I tada smo se družili. Sjećam se dobro kada se je nekoliko dana nakon Oluje bio pojavio u mome uredu s četiri boce piva. Htio je da proslavimo ono što je on, kao iskusni ratni izvjestitelj, nazvao the most brilliant military operation. Nakon što je sam popio dvije boce, a ja samo jednu čašu jer inače nisam pivopija, rekao mi je još nešto što neću nikada zaboraviti:

The Mediterranean, with its ancient civilisations, is the old centre of the world. The well developed central part of Europe is the new centre of the world. America may be an economic and military superpower but it will never be the centre of the world – that position is reserved for Europe. Anyway, God created a canal to join the old and the new centres of the world. That deep canal, known as the Adriatic Sea, reaches into the very heart of Europe. God entrusted you, the Croatians, with the safekeeping of the canal’s well indented East coast which also has more than one thousand islands and islets. He gave you very some very high mountains and many clean and clear rivers that provide excellent drinking water. Also, He gave you large fertile lowlands with large rivers for irrigation. That is why you have had so many invaders and a very turbulent history. However, all that is beyond us now and you have your well earned freedom and independence. Croatia, from the military point of view, proved to be a wonder nation. I am sure Croatia will very soon prove to be a wander nation from the economic point of view.    

Tako je moj kolega, iskusni američki novinar, razmišljao samo nekoliko dana nakon Oluje. Danas se pita što smo mi radili u međuvremenu. Stekao sam dojam da je ljut na sebe jer je pogriješio, potpuno pogriješio, u svojoj procjeni o volji i vještinama Hrvata. Pita se gdje su nestali svi oni ponosni, samouvjereni i sposobni ljudi koje je upoznao tijekom Domovinskoga rata. Pitam se i ja gdje je Hrvatska za koju su neki tada, među ostalim, tvrdili da je „tvornica mozgova“.  

Ispada da smo sami sebi lagali, a danas se pitamo kako to da vrlo malo od onoga što je u rukama “mozgova” ne funkcionira u državi. Odbacili smo one koji su je stvorili i iselili one za koje smo mislili da nisu „mozgovi“. Danas se čudimo kako su iseljeni tako uspješni u tuđini. Divimo se i našim brojnim genijima u svijetu športa, koji su kao naši „ambasadori“ učinili puno više za Hrvatsku od cijele formalne diplomacije, a nemamo hrabrosti primijetiti da oni velikom većinom, prema našem sustavu vrednovanja, nemaju „visoko formalno obrazovanje“.Možda je upravo to što oni, isto kao naši branitelji, nisu bili žrtve kontinuirane izloženosti formalnome obrazovnom sustavu glavni razlog za njihove senzacionalne uspjehe u sportu i u promidžbi Hrvatske?

Zar nam nije apsurdna činjenica da najveći “umovi” milenija, poput Alberta Einsteina ili Nikole Tesle, kao i najveći poslovni “titani” milenija, poput Billa Gatesa, po našim zakonima i sustavima vrednovanja, ne bi mogli danas dobiti gotovo nikakav posao u Hrvatskoj zato što su „formalno neobrazovani”, odnosno što nemaju kompatibilne diplome koje bi im mi „nostrificirati“ ili, ne daj Bože, priznali. Ne pitamo se otkud nam pravo kvalifikacije, znanje i sposobnost ljudi koji se eventualno dosele iz najrazvijenijih zemalja svijeta uspoređivati s našima što su uglavnom stečene u učmalom marksističko-komunističkom obrazovno-odgojnom sustavu, na našim sveučilištima što su dostigla najnižu svjetsku razinu.

Sir Sean Connery je u cijelome svijetu poznat i priznat kao škotski intelektualac, političar i glumac koji napamet zna većinu Šekspirovih djela i koji svjetsku književnost ima u malome prstu, a prema našemu sustavu vrednovanja, formalno je “neškolovan”. Kada bi slučajno pristao postati intendantom Škotskoga narodnog kazališta svi bi se čudili. Ne bi vjerovali da je pristao na to jer je on predodređen za daleko više funkcije u Škotskoj. Mnogi bi toga intelektualca voljeli vidjeti na čelu buduće suverene Škotske.  

Apsurd je što on ne bi mogao biti intendant u Hrvatskoj jer je „formalno neobrazovan“. Naime, Sir Sean Connery nije čak ni pohađao glumačku školu. Prije bavljenja glumom bio je obični fizički radnik, raznosač mlijeka, mornar i nogometaš. Više puta je javno istaknuo da je ušavši samostalno u svijet književnosti spoznao da se obrazovanje može steći bolje izvan nego unutar formalnoga obrazovnog sustava. Takvo obrazovanje nije nametnuto i stečeno putem bubanja napamet ili štrebanja nego je rezultat velike ljubavi prema znanju i radu.  

Odakle nam pravo da mi kao društvo, koje ne zna upravljati ni s gradskim zahodima, vrednujemo znanja i sposobnosti ljudi iz razvijenoga i dokazanoga svijeta, onoga svijeta u koji se želimo pod svaku cijenu iseliti i zaposliti kao perači lonaca, čistačice i šetači pasa? 

Zašto se uglavnom dokazujemo kao “mozgovi” onda kada nekoga ili nešto, djelomice ili potpuno, opljačkamo, a da niti ne osjetimo potrebu da taj naš čin spomenemo svećeniku kome se kao “veliki vjernici” u crkvi navodno ispovijedamo? Je li moguće da su nam požuda prema tuđoj stečevini i parazitski način života najveće stručne spreme kojih imamo u izobilju i kojih se ne sramimo? Zašto još uvijek mislimo da će oni drugi raditi, odricati se, štedjeti, ulagati i stvarati kapitalnu vrijednost te plaćati porez, a mi ćemo laprdati po birtijama i na kraju očekivati i zahtijevati podjelu njihove imovine s nama?       

Ima jedna pučka uzrečica na engleskom : Pull your finger out and do something for yourself and your country, a u prijevodu bi to značilo: “izvuci prst iz gu.... i učini nešto za sebe i svoju zemlju”. Ta uzrečica ima gotovo istu poruku kao ona što ju je svojedobno izrekao John Kennedy: Ask not what your country will do for you but what you will do for your country. Dakle, u našem kontekstu, to znači da smo svi mi odgovorni za ovo i ovakvo nezavidno stanje, odnosno da pojedinačno i kolektivno moramo pogledati istini u oči i pokrenuti reformu društva iz temelja. Mi, kao pojedinci i kao nacija, moramo nametnuti sebi i državi u cjelini potpuno novi sustav odgoja, obrazovanja i vrednovanja – kulturnu revoluciju!