Iako je vani sivo, vlažno i morbidno, idealno vrijeme za stres i fjaku, danas se osjećam izvrsno i veselo. Naime, jučer sam slušao i napokon čuo govor političara koji razumijem. Političari, i oporbe i vlasti, gotovo preko noći, promijenili su svoj uobičajeni vokabular i sada zbore riječi i rečenice koje su u skladu s onim što sam cijeli život znao i vjerovao. Radi se o ekonomskom i financijskom vokabularu koji se koristi u razvijenome svijetu. To nije samo vokabular makro-ekonomista nego još više vokabular mikro-ekonomista.

Prvo sam dobio informaciju da oporba na čelu s HDZ-om već mjesecima temeljito snima stanje u svim sustavima i radi studije izvedivosti za još uvijek neobjavljeni program hrvatskoga ekonomskog i administrativnog preustroja. Odmah poslije toga na Hrvatskome radiju, meni najdražem mediju, čuo sam da je Vlada RH prihvatila prijedlog hrvatske industrijske strategije – prvi takav dokument koji napokon na prvo mjesto stavlja profitabilnost. Je, dobro ste pročitali – profitabilnost!

Nažalost, većina medija još nije potpuno shvatila o kakvom se velikom zaokretu radi. Doduše, mediji su jučer cijeli dan izvještavali o novoj strategiji Vlade RH, koja se temelji na proizvodnji i izvozu. Spominjali su industrijske grane koje su odabrane kao prioriteti. To je računalno programiranje te farmaceutska, metalna i drvna industrija, a nakon malo natezanja između ministara oznaku prioriteta dobili su poljoprivredni proizvodi i drvna industrija. Međutim, novinarima su bila važnija spomenuta natezanja oko prioriteta nego činjenica da su pomno odabrane grane koje bi mogle i trebale ostvariti profitabilnu proizvodnju.

Mnogima u Hrvatskoj još nije jasno da bi nas svako povećavanje proizvodnje, koja nije profitabilna, uvuklo dublje u živi dužnički pijesak. Zato je važno usmjeriti se u pravo vrijeme na proizvodnju čije projekcije i potencijali neupitno pokazuju mogućnost ostvarivanja dobiti, odnosno profitabilnost.   

U izjavama što ovih dana dolaze iz vodećih stranaka oporbe i vlasti nazire se doza realnog optimizma. Razlog za taj optimizam je činjenica da se, barem teoretski, približava pravo vrijeme, odnosno kraj recesijskoga razdoblja u ekonomskom ciklusu.  

Prije šest godina, sudjelovao sam u jednoj novinskoj tribini s osobnom tezom da recesije u prosjeku traju oko šest godina. Mnogi su tada s nevjericom reagirali na tu prognozu. Nisu željeli vjerovati da je pred nama šest godina krize. Pokušao sam im objasniti da to nije ništa neuobičajeno, odnosno da su recesije dio ekonomskih ciklusa. Tada sam također napisao da nakon recesije gotovo uvijek dolazi razdoblje ekonomskoga razvitka, rasta profitabilne proizvodnje i realnog zapošljavanja, a slijedom toga i blagostanja. Naravno, takvi su ekonomski ciklusi ponekad poremećeni nekakvim nepredvidivim događajima, kao što su, na primjer, regionalni sukobi i ratovi većih razmjera ili prirodne katastrofe.

Ako ne bude nekih većih poremećaja, dobit ćemo priliku da se tijekom slijedećih nekoliko godina dokažemo kao profitabilni proizvođači i ponuđači kvalitetnih i konkurentnih dobara i usluga na domaćem i inozemnom tržištu. Jesmo li zato obrazovani i sposobni? Pokušajmo biti pozitivni i pretpostavimo da jesmo.

To, naravno, neće biti dovoljno za potpuni preporod hrvatskoga društva. Naime, paralelno s jačanjem realnog sektora mi moramo odraditi ustroj svih učmalih sustava. Čeka nas rezanje birokratskih procesa, ukidanje brojnih poreza i nameta, digitalizacija svih državnih i javnih ustanova i ureda te priprema Hrvatske za brzi i učinkoviti ulaz sposobnih i dobronamjernih proizvodnih investitora. Tek nakon toga moći ćemo reći da je Hrvatska spremna za kontinuirani i održivi razvitak.