Bilo je to odavno, u (ne)vremenu početka devedesetih prošlog stoljeća kada sam se osobno dramatičnom odlukom o odlasku iz Hrvatske, obreo u Beču. Nekoj vrsti izbjeglice i egzilanta dok su tutnjale ratne kanonade ex-jugoslavenskim prostorima, naročito u ratu 1991.- 1995., nakon kratke faze učenje na jednom institutu valjalo je naći dugoročni izvor prihoda u „carstvujućoj Vieni“. Pogrdno nazvan kasnije „pobjeguljom“ pokušao sam zaraditi za svakodnevni život, a to u novoj sredini, usprkos znanju njemačkog, usprkos dvije naše diplome, na tom tada nama bajkovitom Zapadu, nije bilo nimalo lako. Uz pomoć ljudi koji su mislili da biti pacifist i nije neki veliki grijeh, korak po korak, došao sam u situaciju da budem poduzetnik, bolje, obrtnik u Beču. Otvorio sam malu knjižaru - antikvarijat, susretao se s porođajnim mukama jedne oaze knjiga, kulture i mira, trgovine knjigama, pretežno na našim jezicima. I značilo je uistinu biti na tržištu i boriti se za tada još, svaki austrijski šiling. Što radi tada čovjek ni na nebu ni na zemlji, stiješnjen među knjigama, okružen izbjeglicama i azilantima, slavistima, pjesnicima, boemima, pa i u najmanju ruku kontroverznim tipovima i tipicama. Pisao sam na razne adrese, pa i nekolicini austrijskih ministara, i ne na zadnjem mjestu, prijateljima u svijetu i gradonačelniku Beča, dr. Helmutu Zilku. Nije to bilo klasično šnorovanje (jidiš izraz za moljakanje, žicanje…) već molba iz potreba i u nevoljama, ali s optimizmom da neću naići na početku svog poduzetništva na birokratske zidove i oglušivanje.

   Stizali su odgovori, manje ili više ljubazni,  i danas čuvam pisma nekoliko istaknutih austrijskih  političara u nekima od brojnih registratora na kojima piše „Buchhandlung – knjižara Weiss“. Za njih anonimni knjižar, pristigao iz Zagreba, obavještava ih o otvorenoj specijaliziranoj knjižari-antikvarijatu  gdje iznad vrata stoji BOSNICA (ispravno je BOSNIENSIA), CROATICA, SLOVENICA, SERBICA… Bukvalno, suze radosnice su potekle kada je stigao odgovor gradonačelnika Beča Helmuta Zilka  i u običnoj koverti 700 tadašnjih šilinga, uz napomenu da ih šalje gradonačelnik ne iz sredstava grada Beča, nego od svojih privatnih financija…, uz dobre želje u poslovanju s knjigama.

    Stigla su i pisma u tim zle hudim vremenima od nekoliko prijatelja iz bijelog svijeta, a u njima – čekovi! Jedan austrijski bračni par nastavnika primio me je nekoliko mjeseci na stan, „dok se ne snađem“ a u knjižaru je dolazila jedna bakica, umirovljena bibliotekarka, odlučivši da u 75 godini nauči „naš“ jezik. Toliko ju je oduševila ideja i praksa knjižare da je kupovala knjige koje bi, pročitane, nakon tjedan dva vraćala kao – poklone, donosila odjeću za izbjeglice, jednoj izbjeglici iz Bosne platila sudske troškove…

U AUSTRIJI, I OVDJE…?

   Stjecajem hrvatskih prilika i okolnosti nekoliko godina pišem, a zadnjih tjedana i nazivam osobe za koje sam siguran da im je u opisu posla pitanje s kojim se želim obratiti upravo njima. Da ne bude tajni, radi  se i o tri ministarstva  sadašnje Milanovićeve vlade – financija, kulture i pravosuđa. Radi se i o nazivanju Savjeta za nacionalne manjine, o pokušaju da se kontaktira ravnateljstvo HRT-a, Koordinacija židovskih općina RH, predsjednici pojedinih židovskih općina, pa i neki prijatelji ili poznanici…

    ZID ŠUTNJE, ZID OGLUŠIVANJA, razne isprike, opravdane ali, dojma sam, i neopravdane, oni poznati alibi odgovori tipa , sastanak, baš dobro da se konačno čujemo, upravo sam te (vas) htio nazvati… Ima i onih koji NIKADA ne odgovaraju mailom, već nevoljko razgovaraju, često u žurbi… e, pretpostavljam da ne bi ostalo pisanog traga. Valjalo bi složiti jednu malu zbirku tih ipak providnih izmotavanja…

   Radi li se o slučajnostima, na kraju i osoba na centrali ima otići   tamo gdje i car ide pješke - ono što može izazvati pravu provalu bjesnila je činjenica da sam u više navrata zvao telefonom neke važne institucije  pred kraj vremena, telefon zvoni li zvoni, a nema nikoga da telefon podigne, čak ni na centrali…“Otišao je vam, na savjetovanju je, na putovanju, ostavite broj, taj i taj, ta i ta, će vam se javiti da se NIKADA poslije ne javi… Slučajnosti? Peh, zasićene, preopterećene telefonske centrale, pauza, gablec, hitne privatne obaveze, godišnji odmor, postupak je u tijeku, ne budite nestrpljivi, pogrešno ste se obratili, evo preporučujem da nazovete taj i taj odjel, tu i tu ustanovu, zovite sutra, rano ujutro,… o, majko mila kako birokracija zna konfabulirati prikrivajući svoju nesposobnost, lijenost, birokratski mentalitet tipa „radio, ne radio, svira mi radio, neorganiziranost, konfuziju! Empatija, socijalna osjetljivost, ljubaznost, minimum učtivosti, minimum razumijevanja za građanina pokornog… ? Ovo je vrijeme hitrih i drskih, lažljivih i kradljivih, vrijeme kumovskih veza i protekcije…, vrijeme zemljaka i starih drugova, ali i vrijeme dramatičnih dugova. Pišem, radim, upozoravam, molim.. sve uzalud. STRPLJENJE, NIŠTA NE MOŽE PREKO NOĆI, postoji PROCEDURA, što biste vi htjeli, mimo zakona, koju prednost vi trebate imati, niste vi jedini, postoji red, lista čekanja, lista predmeta, veliki i mali slučajevi, vaš nije tako značajan, i drugi čekaju, pa čekajte i vi….Koliko neizravnih poziva na podmazivanje, koliko  dramatiziranja i kompliciranja, o dragi Bože?? Nije to samo danas, bilo je svega toga i ranije, ali danas, kada je mobitel postao KRALJ  KOMUNIKACIJE, to je ona teža, i bešćutnija, hladnija. Ako želite to, pritisnite jedan, ako želite ovo, pritisnite dva, pa tri, pa četiri…,ako ne želite ništa od ovoga, ostanite na liniji! I onda dok onaj birokratski Bog, kojeg zapravo i vi i ja plaćamo, i to masnim plaćama, pogotovo u odnosu na nezaposlene, zaposlene koji rade a ne primaju plaću, u odnosu na siromašne đake i studente, umirovljenike… smiluje se i kaže taj dugo očekivani, blaženi  HALO? Sjediš s nekime, i SVE VRIJEME “razgovora“ sugovornik pogledava u taj magični pravokutnik, očekujući ne znam kakvu poruku, ili s neba, ili iz podzemlja, iz UN, Vatikana, Washingtona, Moskve, Jeruzalema… a možda stigne i poruka iz Hrvatske lutrije o sretnom dobitku, da sada o Eurojackpotu ne zborimo…

UTJEŠNO U BLITVINSKOM CIRKUSU?

    Bahatost ili ozljeda ili drskost nije samo kada nas netko udari šakom u oko,  sve troje je kada imate osjećaj osame na ovom svijetu, potrebni poglavito svojoj vlastitoj mački. Sami smo si za to krivi? Možda!

   Ali ima nešto utješno u svom ovom blitvinskom cirkusu: ti koji se danas ne javljaju, doći će na mjesto nas kojima se malo njih javlja i  ne odgovara na pozive. Jer, sve se vraća, sve se plaća, kad-tad kabadihijama stane se na rep, na kraju krajeva,  narodni gnjev razlije se ulicama i trgovima: kleptomani i mitomani, lažovi i pacovi, uhljebi i muljatori, manijaci i drznici, debelokošci i  kokošari, pseudoelitisti i šovinisti, nezamjenljivi i vječni, okliznu se i nestanu prezreni više nego mi preziremo njih  s ove strane telefonske linije ili  otvarajući e-mail poštu kojima, kao i pukovnicima, nema tko da piše. Jer, postoje i tobogani, gdje se čovjek, pogotovo loš, strmoglavljuje, i kotač je ovaj svijet – „ nije svatko  tko je bogat danas, bogat i do sutra, i nije svatko tko je  siromašan danas, siromašan i do sutra“.

    Štošta se može kupiti, ali mir pravednika, kruna dobra imena, osmijeh za nepoznata ili nepoznatu, za dijete, za staroga djeda ili bakicu, za invalida, za bespomoćnoga… pružena ruka otvoreni um i otvoreno srce, ne mogu se kupiti, oni su predragocjeni, oni su, zapravo, neprocjenjivi. Zna li to hrvatska pseudoelita?

   Ne, nemojte se povući u mišju rupu, nemojte prestati vjerovati, nemojte prestati sanjati, djelovati i željeti vječnu tišinu!

    Vi, i ja, DJECA smo SVEMIRA, sačuvajte mir u duši, iskažite kamijevski revolt, bilo kakav revolt, udahnite, izdahnite, vjerujte u moć i blagotvornost riječi, narodski rečeno, ne budite pizde i pičkice, i koliko god proturječno zvučalo – budite sretni!