Iako je prošlo samo nekoliko dana od održanog referenduma u Škotskoj, može se jasno i otvoreno analizirati taj neupitno povijesni događaj. Ukratko, kada se uzmu u obzir sve lokalne, europske i svjetske okolnosti, nitko nije pobijedio isto kao što nitko nije izgubio.

Engleska je, napokon, bez velikih tenzija i brutalnosti dopustila Škotskoj da provede volju svoga naroda. Doduše, nešto manje od pola Škota nije izborilo baš sve što je željelo, a to je potpuna suverenost. Međutim, nešto više od pola njih na referendumu je dobilo više nego što je priželjkivalo. London je tom starom i posebnom narodu u zadnji čas ponudio i obećao visoki stupanj samouprave te visoku gospodarsku i financijsku neovisnosti unutar Velike Britanije i Ujedinjenoga kraljevstva. London je odahnuo jer je moglo završiti drukčije.

Odahnuo je i Bruxelles jer da je Škotska izašla iz Velike Britanije i Ujedinjenog kraljevstva to bi bilo i njeno formalno odvajanje od Europske unije. Ta mala, uređena, bogata i štedljiva zemlja pridružila bi se Norveškoj i Švicarskoj, koje kao takve spadaju među najrazvijenije zemlje Europe, odnosno koje mogu čekati sa svojim odlukama o ulasku u još uvijek nedovoljno definiranu Europsku uniju.

Sada je potpuno razvidno da Engleska nije više ona brutalna sila iz povijesti. Da je kojim slučajem većina Škota glasovala za potpuno odcjepljenje, apsolutno ništa od te brutalne i često krvave povijesti ne bi se ovaj put bilo ponovilo. Neupitno je da u ovo doba satelita i interneta Engleska nema više snage za svoju dobro prikrivanu ali poznatu bahatost i brutalnost, ne samo u Ujedinjenom kraljevstvu nego i šire, odnosno u onome dijelu svijeta koji se zove British Commonwealth. Kanada i Australija, na primjer, danas su velike i moćne gospodarske sile – i ne smo gospodarske.

Prošla su vremena kada su engleski vojnici na konjima jurili za Aboriginima u Tasmaniji kako bi ih potpuno istrijebili jer ih formalno nisu smatrali ljudskim bićima. Prošla su ona vremena kada su Amerikanci morali voditi krvave ratove s Britancima za neovisnost. Prošlo je i vrijeme velikog i silom stvaranog britanskog imperija što se je prostirao diljem kugle zemaljske.

London i ostali veliki gradovi Velike Britanije danas imaju brojne etničke enklave, koje kao vulkani čekaju i prijete erupcijama. Bahato zabadanje britanske zastave u tlo, tijekom povijesnih osvajanja na svim kontinentima, sada se pretvara u noćnu moru za političare u Londonu. Doseljenici iz zemalja koje čine taj British Commonwealth napunili su gradove Ujedinjenog kraljevstva. Neke od enklava djeluju neprijateljski i u tome vrlo organizirano, a najopasnije među njima su radikalne islamske skupine. Svi su oni danas britanski državljani i stanovnici Velike Britanije, a ponajviše Engleske. To oni i jesu formalno ali je li im u grudima tuče englesko, odnosno britansko srce?!

Ta i takva država, koja je dijelila svijetu lekcije iz demokracije, danas je prisiljena propitkivati temeljna demokratska načela i sve češće razmišljati o nekim kontradiktornim i kontroverznim akcijama u svrhu čuvanja nacionalne sigurnosti. Neupitno je da Ujedinjeno kraljevstvo danas nije i ne može biti onako ujedinjeno kako je to nekada bilo. Da je Škotska glasovala ZA suverenost, uslijedili bi referendumi u Walesu i Sjevernoj Irskoj. Bio bi to kraj ne samo umjetno i silom stvaranoga Ujedinjenog kraljevstva nego i Velike Britanije.

Ipak, valja pozitivno gledati na odluku Londona glede Škotske. Veća samostalnost unutar kraljevstva dobra je za ekonomsku stabilnost i demokraciju u Ujedinjenom kraljevstvu. Treba pozdraviti odluku središnje vlasti u Londonu da se ne suprotstavlja narodu Škotske, koji je žarko želio održati i provesti referendum. Valja pozdraviti iskrenu spremnost Engleske da unaprijed dostojanstveno i bez kompleksa čuje i prihvati rezultate referenduma, ma kakvi oni bili.

Također treba čestitati onim engleskim političarima koji su, kao nekakvi vrhunski entrepreneuri, osmislili strategiju za promidžbu ideje o ostanku Škotske u Ujedinjenom kraljevstvu. Ta strategija, koja se je sastojala od kontinuirane podrške demokratskom održavanju referenduma te iznenadne i silovite političke kampanje za NE u zadnjih nekoliko dana, bila je izvrsna. Uključila je i samu kraljicu Elizabetu II. – formalnog poglavara Engleske, Velike Britanije, Ujedinjenog kraljevstva, globalnog prostora koji čini British Commonwealth i ustavnog poglavara crkve, koja se zove Church of England. Sve je odrađeno brzo i učinkovito ali i uz pripremu za dostojanstveno prihvaćanje gorke pilule – bez kompleksa.  

To je bit svega. To je dostojanstvo koje velika većina Srba nije imala i još uvijek nema. To je kompleks koji je natjerao politički i vojni Beograd da na hrvatsku civilizacijsku i demokratsku odluku o referendumu za slobodu i neovisnost pokrene desetljećima pripremani genocidni rat za mitološku „Veliku Srbiju“ – pod svaku cijenu, pa makar uništili stotine tisuća naših i svojih života te razorili svoje i naše gospodarstvo. To je dostojanstvo koje Rusi danas nemaju glede Ukrajine te kompleks koji prijeti miru i ekonomskoj stabilnosti cijele Europe i svijeta – svijeta kojemu je, više nego ikada prije, potrebno jedinstvo jer prijete veliki i gotovo nevidljivi brutalni teroristi i neprijatelji svih „nevjernika“. To je nažalost i nedostatak dostojanstva i višak negativnih kompleksa u Španjolskoj, koja prijeti brutalnošću glede demokratske i civilizacijske odluke Katalonije da održi referendum za slobodu i neovisnost. Mnogi danas propovijedaju demokraciju ali je ne žele u svojoj butigi.