Hrvatska vapi za investicijama. Riječ investicije koristi se za ono što hrvatski jezični puristi zovu ulaganja. Obije riječi su u uporabi u svakodnevnom hrvatskom vokabularu ali u nas nema ni investicija ni ulaganja. Prizivaju ih političari na vlasti i u oporbi, brojni makro-ekonomisti, mediji te dečki i cure u kafiću. Svi se ufaju. Svi čekaju da se investitori s onoga svijeta ukažu u Hrvatskoj i kao Ero zakucaju na prozor ali nitko nije spreman prodrmati i probuditi velikoga i tromoga birokratskog medvjeda koji blokira ulazna vrata. Ne idu nam na ruku ni brojne afere, kao što je, na primjer, ona u svezi kupoprodaje INE.

U Hrvatskoj se na prste mogu zbrojiti investitori koji imaju vlastitog novca i entrepreneurskog znanja za ulaganja u nove profitabilne poduzetničke pothvate. Tome treba dodati i činjenicu da je velika većina poduzeća iz doba Jugoslavije bila i ostala nekonkurentna i neprofitabilna zato što njihove uprave nisu znale ili mogle investirati u automatizaciju, odnosno robotizaciju i kompjutorizaciju. Kada su imali novaca onda su bančili, kupovali luksuzne automobile i odlazili u inozemstvo na skijanja. Činili su sve da ne propadnu švicarska i austrijska gospodarstva. Je li se išta promijenilo?

Brojna nekonkurentna i neprofitabilna poduzeća iz doba takozvanog „radničkog samoupravljanja“, u koja su upumpavane milijarde da bi se ona održala na životu, postala su najveći teret i problem nakon velikosrpske agresije i Domovinskoga rata – postala su predmetom privatizacije na balkanski način. Cijela javnost s pravom upire prstom u ratne profitere ali pri tome zaboravlja glavne uzročnike toga i takvoga stanja. Nitko ne želi priznati da su svemoćni komunistički direktori desetljećima pljačkali „radnička“ poduzeća dok su radnici „demokratskim“ glasovanjem dijelili ostatak „viška“, ako ga je uopće bilo. Na kraju ništa ne bi ostalo za investicije, odnosno za praćenje tehnološke 'evolucije'.

U vokabularu radničkoga samoupravljanja nije se ni smjela koristiti „neprijateljska“ riječ profit, a kamoli hrvatska „nacionalistička“ riječ dobit. Marksističko-komunistički obrazovni sustav profit je nazivao „kapitalističkim pojmom“, a pojam profitabilnost nije uopće postojao u tom vokabularu. Kako su prolazila desetljeća te i takve naopake ekonomske filozofije i prakse, brojna poduzeća su gubila konkurentnost u inozemstvu, posebice na zapadnom tržištu. Tako je Jugoslavija, nakon što šarmantni Tito više nije mogao po svijetu kemijati oproste dugova, ekonomski propala – puno ranije nego što se je raspala iz političkih i separatističkih razloga. Jugo-nostalgičari to ne mogu priznati. Uostalom njima je nekada davno bilo relativno dobro – bili su tada mladi i bezbrižni, uglavnom na grbači roditelja iz partije, a danas su dosadna gunđala na Viagri kojima nije jasno da nisu više ono što su nekada bili.

Unatoč svemu navedenom, Hrvatska još uvijek ima sve preduvjete za održivi razvitak, ponajviše zbog svoga geo-političkog položaja, prirodnog bogatstva te tuzemnih i inozemnih ljudskih resursa, koji čekaju strategiju integracije. Međutim, mi se teško odričemo zastarjele i propale ekonomske filozofije i prakse. Mnogi Hrvat deklarativno želi biti dio razvijenoga svijeta i tijelom je stigao u Europu ali glava mu je ostala u Jugoslaviji – zagubljena u labirintu učmalih ekonomskih i birokratskih sustava. On se opire bilo kakvim novim i učinkovitim sustavima. Ne želi naučiti ni znati kako oni uopće izgledaju.

Još uvijek u ekonomsko-financijskom vokabularu koristimo stare ofucane pojmove iz onih vremena kada smo izvoz temeljili na razmjeni dobara umjesto na kupo-prodaji za novac. Zato nam u dnevnom vokabularu novac još uvijek nije novac nego „sredstvo“. Još uvijek smo fokusirani na „bespovratne kredite“, iako taj pojam ne samo da ne postoji u razvijenome svijetu nego je u potpunoj kontradikciji s hrvatskim standardnim jezikom i logikom.

Nove ekonomske pojmove iz razvijenog svijeta mi prihvaćamo ali ih prevodimo i provodimo u skladu s našim interesima tako da dobiju sasvim obratni efekt. Tako 'Board of Directors', na primjer, prevodimo kao „Nadzorni odbor“, a to je smiješna tvorevina čiju svrhu i ulogu u praksi nitko ne može i ne zna elokventno objasniti.

Najgore je to što neke bitne ekonomske i financijske pojmove, koji nam ne odgovaraju, ne želimo ni znati, a kamoli prihvatiti. Na primjer pojam 'disinvestments'. Ono što se krije iza toga pojma bilo je nezamislivo u doba takozvanog „radničkog samoupravljanja“, a tako je i danas. Taj pojam, koji stoji ravnopravno ali nasuprot investicijama, predstavlja iznimno važne poteze gospodarstvenika, odnosno investitora, u kontekstu upravljanja kapitalom u korist profitabilnosti i održivog razvitka.

Disinvesticija je strateška odluka i čin kojim velika i složena tvrtka ili veliko državno/javno poduzeće (društvo) privremeno zatvara, prodaje ili dobrovoljno likvidira svoju podružnicu, tvrtku-kći ili imovinu u svrhu plasiranja novca u bolju, odnosno profitabilniju podružnicu. Najčešći razlog za takvu stratešku odluku su projekcije koje pokazuju ne-konkurentnosti i pad potražnje za proizvodima ili uslugama kojima se je podružnica ili tvrtka-kći bavila, odnosno studije izvedivosti i profitabilnosti koje pokazuju da će ponuda iz neke druge podružnice te složene organizacije bolje proći na domaćem i inozemnom tržištu.

Takvoga načina poslovnog razmišljanja nije uopće bilo u bivšoj državi. Čak i najveći gubitaši su desetljećima umjetno održavani na životu. Postajali su vrećama bez dna. Kapitalna vrijednost im je često postajala manja od duga. Od tada do dana današnjega gotovo ništa se nije promijenilo u načinu razmišljanja jer je obrazovni sustav ostao isti. Ista škola, isti ljudi, ista praksa i isti rezultati, a mladi pametni ljudi trunu u nezaposlenosti i/ili nestaju u inozemstvu.

Za hrabre i mudre strateške odluke, koje uključuju investicije i disinvesticije, najodgovorniji su vrhunski menadžeri-entrepreneuri, koji uz pomoć ekonomskih futurologa i analitičara, kontinuirano prate tehnološku 'evoluciju' i trendove na tržištu. Takve stručnjake smatram vrhunskim mikro-ekonomistima. Visoki postotak uspješnih mikro-ekonomista u državi jedan je od dva glavna preduvjeta za stvaranje dobre makro-ekonomske slike, o kojoj kasnije mogu, s osmjehom, pričati makro-ekonomisti. Naravno, prvi preduvjet je da država, na terenu na kojemu igraju mikro-ekonomisti, ima ustrojene moderne i hitre birokratske sustave – za hitre i jednostavne registracije, za hitro i jednostavno izdavanje dozvola, za hitru i jednostavnu uknjižbu u jedinstvenom registru nekretnina koji izdaje jedan jedinstveni dokument, za hitra ulaganja i pokretanje profitabilne proizvodnje te za brzo, jednostavno i logično ubiranje realnog poreznog novca od realne novčane mase, kao što je dobit.

U velikim i multidisciplinarnim poduzećima, koja imaju dobar vertikalni ustroj, vrlo je važna uloga ekonomista futurologa jer na temelju njihovih kontinuiranih analiza uprave donose velike i važne investicijske ili disinvesticijske odluke, koje mogu na prvi mah biti vrlo popularne ili nepopularne ali dugoročno bitne za održivost, profitabilnost i zapošljavanje.

U ovome trenutku, na primjer, INA je pred takvim odlukama u svezi rafinerija u Sisku i Rijeci, koje su zbog tržišne situacije u Hrvatskoj, Europi i svijetu, te zbog nedostatka kvalitetnog upravljanja i ulaganja u prošlosti i sadašnjosti, postala neprofitabilne. To se posebice odnosi na rafineriju Sisak. Iako INA kao cjelina sada ostvaruje dobit, uprava bi vjerojatno morala donijeti odluku o disinvesticiji, koja bi bila bolna za grad Sisak i njegove stanovnike. Ukratko, interne ekonomske analize ukazuju na opravdanost odluke o zatvaranju rafinerije Sisak te na preusmjeravanje investicija prema Rijeci, kako bi se ostvarila kakva-takva profitabilnost tamošnje rafinerije. Međutim, kako to objasniti današnjim radnicima u Sisku, koji ni krivi ni dužni za pogreške iz prošlosti trebaju ostati bez posla? Nisu oni krivi ni za trulu ekonomsku politiku iz doba Jugoslavije ni za prodaju INE MOL-u, koja se je dogodila zbog te iste (naslijeđene) politike u Republici Hrvatskoj. Nisu radnici krivi ni za navodne financijske igre zbog kojih se vode najdramatičniji sudski procesi u povijesti Hrvatske.

Međutim, dugoročno i neovisno o sporu s MOL-om, ako isključivo gledamo iz perspektive razvitka i budućnosti naše naftne kompanije ili bilo koje druge velike i složene organizacije te hrvatskoga gospodarstva u cjelini, odluke o disinvesticijama i investicijama u skladu s kretanjima na tržištu, moraju se početi događati. Nema i neće više biti novca za umjetno i nelogično održavanje na životu neprofitabilnih brodogradilišta, tvornica, rafinerija, željezara i t. d. Nastavit će se propadanje našega gospodarstva. Ostat ćemo bez svih strateških industrija. Nadalje, ako hitro ne uklonimo onoga velikog i tromog birokratskog medvjeda, koji blokira ulaz ulagačima u nove privatne proizvodne tvrtke, broj ljudi bez plaće, bez posla, bez mirovine, bez zdravstvene zaštite, bez nade i bez života dramatično će rasti. Izvucimo glavu iz labirinta propaloga jugoslavenskog sustava i spojimo je s našim tijelom, koje je već odavno u Europi i svijetu.