Ovih dana masovno potpisujemo peticiju za održavanje „povijesnoga“ referendumu pod sloganom koji nas uvjerava da ćemo zastupnike samo „birati imenom i prezimenom“. Dok uzbuđeni i motivirani čekamo u stotinama metara dugim kolonama da stavimo svoj potpis, nitko nas ne informira o tome da u stvari potpisujemo peticiju za zabranu koaliranja stranaka prije izbora. Isto tako, nitko nas ne informira da s našim potpisom podržavamo spuštanje izbornoga praga na 3%. Međutim, to što nam ne govore cijelu istinu nije nikakav problem – tako su uvijek radili oni koji se bave politikom pa mogu i ovi koji se „ne bave politikom“.

Čekao sam danas u redu za potpisivanje peticije više od četiri sata. Iskoristio sam to vrijeme za razmišljanje. Moram priznati, to mi je velika mana – volim razmišljati. Često me upozoravaju moji dobronamjerni prijatelji da je u našem hrvatskome društvu vrlo opasno pretjerano razmišljati ali što ću – nije mi lako izliječiti se od te teške i opake bolesti.

I tako ja razmišljam i izlažem se opasnosti.

Prvo, neupitno je da smo masovno uzbuđeni i motivirani glede referenduma jer će nam on svima napokon donijeti demokraciju. Pitam se, zašto onda u ime te demokracije smanjiti izborni prag na 3% kad bi ga mogli, u ime apsolutne demokracije, smanjiti na 0%? Tako bi od svakih 100.000 građana njih 99.999 moglo osnovati stranku ili partiju te ući u Hrvatski sabor. Onaj jedan ne bi mogao jer leži u komi. Neki će reći da je obratno, odnosno da od 100.000 samo jedan nije u komi. To su negativci i zlobnici.

Drugo, nakon što tako uvedemo apsolutnu demokraciju mi zastupnici više nećemo moći svi sjediti u tako malome Hrvatskome saboru. Ni to nije problem – simultane sjednice održavat ćemo diljem zemlje na nogometnim stadionima. Oni i onako zjape prazni. Onaj maksimirski već sada apsolutno zadovoljava sve uvjete – ostali će uskoro.

Treće, apsolutno se slažem sa zabranom predizbornog koaliranja. Zašto bi ja, nakon što osnujem svoju Hrvatsku radničku stranku – Sveti Josip Radnik, unaprijed obznanio da ću koalirati s Hrvatskom strankom nezaposlenih, Socijalističkom radničkom partijom i Samostalnom demokratskom srpskom strankom? Zašto bi to trebao znati onoj koji će se u međuvremenu probuditi iz kome? On bi mogao tu koaliciju smatrati nakaradnom i ne dati joj svoj glas, a mi bez njega, u ovim novim okolnostima apsolutne demokracije, ne bi mogli dobiti svoja saborska mjesta na stadionu.

Četvrto, dok sam ponosno i strpljivo čekao u redu da potpišem peticiju ugledao sam Vilima Ribića. On je također ponosno potpisao peticiju i tim činom dao do znanja kako njegov samostalni sindikat nije briga što neki drugi sindikati samostalno plove u suprotnom smjeru. Ja se s njime slažem. Zašto bi naši sindikati djelovali koordinirano? To bi opasno vodilo prema onoj ideji o osnivanju jedinstvene sindikalne središnjice. Takve središnjice samo postoje u trulome kapitalističkom svijetu. Zašto bi se uopće o zajedničkim interesima svih radnika zajednički pregovaralo s državom? Ništa od toga! Osim ako svi ostali sindikalni čelnici ne potpišu kod javnog bilježnika da će podržati Vilima za dužnost predsjednika te jedinstvene sindikalne središnjice?

Peto, zašto bi mi, kao narod, kopirali nazadne Amerikance koji glasove daju samo dvjema strankama – ili Demokratima ili Republikancima? Zašto bi se spustili na razinu bijednih Australaca ili Britanaca, koji kao neki siromasi imaju svega dvije ili tri stranke u svojim parlamentima? Kakve su to jadne države? Kakvi su to nazadni narodi? Zamislite oni dolje klokani imaju permanentnu koaliciju Liberalne i Nacionalne stranke još od 1923. godine. Već više od 90 godina oni usklađuju svoje programe i s njima izlaze na izbore kao predizborna koalicija. Kakva je to demokracija?! Nikakva! Neće to ići tako ako im Markićka i društvo dođu Down Under.

Nakon tako dubokog razmišljanja dolazim do zaključka da mi možemo i moramo cijelome nazadnom svijetu ponuditi nova i bolja rješenja. Postaviti nove presedane koje će oni, kad shvate koliko su nazadni, objeručke prihvatiti. Zato apsolutno podržavam baš sve što se u Hrvatskoj događa u svezi peticije, referenduma i stvaranja najvećeg parlamenta s najvećim brojem stranaka na svijetu. Uostalom, sada ih imamo više od sto, a to je nedovoljno jer toliki briljantni umovi gube vrijeme u birtijama umjesto da saboruju u Saboru.

Evo, gledam sadašnju listu i vidim da imamo 13 umirovljeničkih stranaka – to je već sada svjetski rekord. Zašto ne bi imali 1.300 umirovljeničkih stranaka? Vidim da imamo četiri radničke ili laburističke stranke, odnosno partije. Srećom niti jedna od njih nema ime Svetoga Josipa. Nitko me nije preduhitrio u izboru tako relevantnog i jasnog imena. Doduše, imamo mi već sada stranke i partije sa stvarno jasnim i nedvosmislenim nazivima. Tako se jedna zove „Autonomna regionalna stranka hrvatskog primorja, Gorskog kotara, otoka i Rijeke“. Ne može biti kraće i jasnije. Iako se s time navodno ne slažu stanovnici otoka Braća, Korčule, Mljeta, Murtera, Šolte i Visa. Druga stranka, s isto tako jasnim nazivom, je „Maksimirska građanska inicijativa – ZAJEDNO“. Kažu mi da ona, iako je uzela riječ ZAJEDNO, nema namjeru vladati cijelom Hrvatskom. Međutim, neće dopustiti ni ostalim strankama da pretvore maksimirski stadion u zajednički prostor za saborovanje. Dobro, to su samo porođajni bolovi apsolutne demokracije, koji će nakon referenduma i velike pobjede naše mase umova i lumena potpuno nestati.

Bitno je da smo krenuli i da masovno potpisujemo peticiju. Baš ovdje na „ovim našim prostorima“. Svjetska reforma demokracije mora od negdje krenuti. Zašto ne baš iz Hrvatske? Zar nismo mi ti koji su osmislili „radničko samoupravljanje“ i ponudili ga cijelome svijetu, bez naknade? To što ga budale nisu prihvatile nije naš nego njihov problem. Vjerojatno neće opet pogriješiti kad im ponudimo naš model apsolutne demokracije, ovaj put s debelom naknadom.