Iskreno se trudim razumjeti sve one stotine tisuća nezaposlenih i nezaposlivih u Hrvatskoj. Previše je i jednih i drugih. Njihove su frustracije opravdane. U ovoj Bogom danoj zemlji nema opravdanja za činjenicu da država i poslodavci u svim sektorima nisu, tijekom više od dva desetljeća, mogli steći sposobnost i volju za ustroj ili preustroj učmalih sustava naslijeđenih iz Jugoslavije. Međutim, ne mogu i neću bez ispaljenog metka prihvatiti puste laži i poluistine što nam ih pojedini novinari nostalgičari i kontrarevolucionari nude u brojnim medijima, a istodobno prikrivaju istinu da takvi mediji nisu smjeli ni postojati u tom „boljem“ jugoslavenskom društvu voljenog vođe – maršala TITA. Oni kontinuirano ponavljaju: „U bivšoj državi bilo je posla za svakoga“. To je najveća laž!

Istina, bilo je posla u Jugoslaviji. Per capita, na zavodu za zapošljavanje nije bilo toliko nezaposlenih Hrvata kao danas. Naravno da ih nije bilo kad su maršal TITO i njegovi „dobročinitelji“, u ime naroda i komunističke revolucije, na križnim putovima prvo poubijali stotine tisuća „nezaposlivih“, a potom iselili milijune nezaposlenih. Medija, koji bi o tome mogli objavili istinu, nije bilo ni smjelo biti – sve do nastanka ove „jadne i bijedne Tuđmanove države“. Danas ima medija u izobilju ali opet dominiraju poluistine jer većinu onih koji pišu nitko nije naučio da savjestan, moralan i odgovaran profesionalac uvijek nastoji objaviti istinu, cijelu istinu i ništa drugo osim istine.

Istina, u Jugoslaviji si čak mogao doći gotovo nepismen iz šume i uz pomoć partije čak postati direktorom, sekretarom, rukovodiocem i moćnikom. Nitko nije pitao za diplomu. Dovoljno je bilo pokazati partijsku knjižicu. Maršal TITO, naravno, nije trebao pokazivati ništa. Voljeni vođa je bio izvrstan vojskovođa, izvrstan državnik, izvrstan diplomat, izvrstan makroekonomist i izvrstan menadžer. Nije trebao godinama bubati napamet, prepisivati već prepisane radove, kupovati ocjene i diplome. Sva znanja, sposobnosti i vještine stjecao je izvan formalnoga obrazovnog sustava. Naravno, to je važilo i za cijelu njegovu ekipu. Nitko ih nije ni želio ni pomislio prozivati, a kamoli tražiti od njih da javno pokažu imovinsku karticu – sve do nastanka ove „jadne i bijedne Tuđmanove države“.

Međutim, istina koju vam novinari nostalgičari neće reći je da maršal TITO, taj svemogući titan i stvoritelj „idealne države“, po današnjim kriterijima i sustavima vrednovanja, ne bi mogao dobiti nikakav posao u Hrvatskoj – čak ni bravarski jer ga zbog prevelikog trbuha i manikiranih noktiju ne bi mogao obavljati. Prigodno ću citirati jednoga potpuno drukčijeg titana koji također ne bi mogao kod nas dobiti posao. Taj potpuno drukčiji titan je nedavno podijelio svoja razmišljanja s učenicima jedne srednje škole u najmoćnijoj državi na svijetu. Govorio je o tome kako „politički korektni nastavnici stvaraju generacije mladih ljudi bez ikakvog životnog koncepta i kako ih to vodi u neuspjeh u pravom svijetu“.  Evo njegovih poruka:

1. Život nije pravedan, prihvati to kao činjenicu.
2. Nećeš zarađivati 60 tisuća dolara godišnje čim izađeš iz srednje škole. Nećeš biti potpredsjednik tvrtke sa službenim telefonom, sve dok to ne zaradiš.
3. Svijetu nije stalo do tvoga samopoštovanja ali svijet će te prihvatiti kada se budeš osjećao dobro u svojoj koži.
4. Ako misliš zaključiti da ti je nastavnik strog, pričekaj dok ne dobiješ šefa.
5. Peči hamburgere nije ti ispod časti. Tvoji su preci drukčije razmišljali – zvali su to prilikom.
6. Ako pogriješiš, nisu za to krivi tvoji roditelji. Ne kukaj nad svojim pogreškama – uči iz njih.
7. Prije tvoga rođenja, roditelji ti nisu bili dosadni kao sada. Postali su takvi zbog plaćanja tvojih računa, čišćenja i pranja tvoje odjeće te slušanja tvojih priča kako si cool. Stoga, prije nego spasiš šume od nametnika, pokušaj složiti ormar u svojoj sobi.
8. Tvoja škola ima rješenja za pobjednike i gubitnike – život nema. U nekim školama ukinuli su negativne ocjene i nude bezbroj prilika za odabir pravoga odgovora. To nema nikakve sličnosti sa stvarnim životom.
9. Život nije podijeljen na semestre. Nema slobodnog ljeta i vrlo malo zaposlenih je spremno pomoći ti da nađeš sebe. To čini sam u svoje slobodno vrijeme.
10. TV programi ne prikazuju pravi život. U pravom životu čovjek mora napustiti kafić i otići na posao.
11. Budi ljubazan prema štreberima. Kako sada stvari stoje, velika je vjerojatnost da ćeš raditi za jednoga od njih.

Pogodili ste, autor ovih i ovakvih poruka je Bill Gates, čovjek koji je proglašen najvećim titanom milenija u razvijenome svijetu. Zamislite kako bi bilo lijepo da premijer Milanović uspije nagovoriti ljude iz Microsofta, kojemu je Gates bio jedan od dvojice osnivača, da u Hrvatskoj otvore ogranak i donesu sa sobom barem dio tih i takvih razmišljanja. Ne, ne treba se brinuti da će, po našim sustavima vrednovanja, formalno neobrazovani Bill Gates tražiti posao u nekoj našoj tvrtci, a sigurno nema ni namjeru kupiti Hrvatsku – iako bi mogao. Ako nama dođe Microsoft kao ulagač i osnuje podružnicu bit ćemo uzor na „ovim našim prostorima“. Opet ćemo imati posla i dobro živjeti, kao nekada u doba Jugoslavije i onoga našega formalno neobrazovanoga titana – maršala TITA.

Ponovno ćemo se prisjećati kako je Jugoslavija bila pravi primjer i uzor cijelome svijetu. U njoj su homoseksualci neometano održavali gay parade, udruge civilnog društva su otvoreno organizirale tribine i referendume, vjernici su održavali mimohode u svim većim gradovima, radnici su bili vlasnici i samoupravljači u poduzećima, a po odlasku u penziju mogli su svoj dio prodati ostalima. Gradili su svoja odmarališta diljem obale i otoka, a jedno od najelitnijih bilo je na Golome otoku. Doduše, imalo je samo jednu zvjezdicu ali veliku – s pet krakova. To bi vjerojatno bila idealna lokacija za podružnicu Microsofta.

Svi su u Jugoslaviji bili aktivni – mislili su što su htjeli, a jedini mali i nevažni nedostatak bila je činjenica do o tome nisu govorili ni pisali. Ne zato što nisu smjeli nego zato što im to savjest, koje je bilo u izobilju, nije dopuštala. Čak i kad bi iz ovog ili onog razloga iselili iz Jugoslavije, uglavnom su postupali u skladu s tom i takvom savješću. Oni koji su u Njemačkoj i drugim europskim zemljama „truloga kapitalizma“ mislili, govorili i pisali na kraju bi umrli od srama. Našli bi ih kako leže u njihovim siromaškim brlozima u lokvama krvi – za Jugoslaviju i njene medije bili su žrtve „samoubojstava“, odnosno „međusobnih obračuna“.

U prekooceanskim zemljama „nezaposlivi“ nisi dizali ruku na sebe. Valjda zato što nisu imali dovoljno savjesti, dostojanstva i samopoštovanja – isto kao oni „neprijatelji naroda“ koji su ostali ovdje da mudro šute i čekaju ukazanje „poglavnika“ u liku nekog Tuđmana. Kada se je taj „izdajnik lika i djela voljenog vođe“ napokon ukazao, onda su i svi časni hrvatski novinari, preko noći, postali izdajice voljene jugoslavenske države. Pokupili su svoje titovke i crvene marame te ih spremili u skrivene kutove svojih podruma. Ali ih nisu uništili! Oni su znali da će im kad-tad titovke i crvene marame ponovno dobro doći jer je Tuđman, iako general velikoga i voljenoga vođe, ipak samo slučajni „ustaški“ prolaznik u povijesti naše voljene Jugoslavije – koju ćemo privremeno zvati „ovi naši prostori“.

Međutim, u ime cijele istine valja reći da novinari koji sada ponovno vade titovke i crvene marame iz podruma, nisu oni koji su prvi prepoznali „ustašoidnost“ i „prolaznost“ Tuđmana. Krunski svjedok da nisu bio je Artur Hribar. Oni za njega vjerojatno nisu ni čuli jer u birtijama gdje se danas kroje i prikupljaju informacije nitko ništa ne zna o činjenici da je TITO imao jednoga generala koji, vjerovali ili ne, nije bio u partiji. General Artur Hribar, rodom iz Trogira, potomak je Matije Hribara, vođe seljačke bune u Sloveniji. Dakle, potomak slovenskog Matije koji je bio nekakav pandan našemu Matiji Gupcu.    

Artur Hribar, TITOV general vanpartijac i vjernik, nije se mogao pomiriti s činjenicom da se NOB pretvara u nekakvu marksističko-komunističku revoluciju. Napustio je Jugoslaviju i preko Francuske došao u Australiju. Bio je ugledni i uspješni poduzetnik u Melbourne-u. Kratko nakon ukazanja Tuđmana u Hrvatskoj, primio me je kao mladog novinara i urednika australske državne/javne televizije jer je znao da sam hrvatskoga podrijetla. General Hribar do tada nije razgovarao s novinarima. Isto tako, nikada se nije vračao u Jugoslaviju. Razgovarali smo više od dva sata.

Jedno od mojih pitanja bilo je o njegovu mogućem poznavanju Franje Tuđmana. Rekao mi je da Tuđmana nije poznavao jer je on bio puno mlađi, ali da se dobro sjeća jedne situacije u Beogradu kada je prvi put vidio mladoga majora Tuđmana. Bilo je to u jednome hodniku kada je general Hribar prolazio pored dvojice generala koji su razgovarali na srpskom, a elegantni i stasiti mladi major je dolazio iz suprotnoga smjera. Jedan od njih je rekao: „Vidi bre onog mladog ustašu Tuđmana….“, a drugi je uzvratio: „Šuti bre, nemoj da te čuje, on ti je iz istoga kraja odakle i TITO“. Hribar je posebno naglasio da je to bilo odmah nakon svršetka rata. Dakle, u samome začeću države „ravnopravnih naroda i narodnosti“, odnosno u zemlji takozvanog „bratstva i jedinstva“. General Hribar nije znao je li major Tuđman čuo razgovor dvojice generala na srpskom jeziku – službenom jeziku „naše“ armije.

E, bila su to dobra stara vremena. Bilo je posla za sve „naše“ ljude.