Nije dobro suditi o važnim političkim događanjima samo na osnovu iskustva koje imamo sa pripadnicima nekog naroda, u mom slučaju,  vezano za sjećanje na liječnika Kurda u Beču negdje 2005-te godine kao i poznavanja jednog Kurda koji je radio na austrijskoj televiziji.Obojica, posebno liječnik ostala su mi u lijepom sjećanju – naime, liječnik je radio u bečkoj Hitnoj pomoći i bio je onaj koji me je dopratio – u lošem stanju – do jedne  bečke bolnice. Kasnije je ipak krenulo na bolje,  pomoć kurdskog liječnika u nevolji se ne zaboravlja. Danas, 2014. sa zebnjom slušam i gledam vijesti o Kobanu,  gradu vrlo blizu sirijsko-turske granice, koji umalo da nije u potpunom okruženju džihadista tj. ekstremnih islamista. Postoji i opravdano strahovanje da bi Kobane mogao biti drugi Vukovar, druga Srebrenica, ali i ono što se ne spominje, Varšavski geto sravnjen sa zemljom u jesen 1943. od nacista.

MOŽDA NIKADA  NEĆEŠ NI IMATI VREMENA

   Uz sve, govorio sam si ovih tjedana, nemam vremena napisati tekst o Kurdima, imam preča posla, neodgodiva. A Talmud nas uči: „Ne reci:  kad budem imao vremena učinit ću, jer možda nikada nećeš ni imati vremena!“
  Prva upozorenja na tragediju Kurda  stigla su još prije mjesec i pol od virtualne prijateljice, koja pripada kurdskom narodu, a radi i živi u Njemačkoj. Upozoravala je na opasnost za egzistenciju  svih religioznih i etničkih manjina u Kurdistanu, posebno na kriminaliziranje PPK (Radnička partija Kurdistana) najjače kurdske političke organizacije koja je na udaru mnogih desetljećima. Jedni su to radili gledajući u njoj snagu koja djeluje sa marksističko-komunističkih pozicija (što, naravno nije točno), drugi  tumačeći da su činilac nestabilnosti Turske, ali i drugih država koje danas dijele Kurdistan (Iraka, Irana, Sirije), treći, bojeći se da u konačnici ova politička snaga ne potakne međunarodnu zajednicu da postavi temelje buduće kurdske države, koja ma koliko logična i opravdana, traži dekomponiranje osjetljivih - geopolitički i geostrateški - regija Bliskog i Srednjeg istoka. Tek spominjanje hrabrih pešmergi boraca, te dramatičan postupak žene borca Kurda koja se raznijela eksplozivom da ne bi živa pala u ruke pripadnika ISIL-a, nanijevši drugoj strani znatne gubitke, slike djece Kurda koja brane Kobane,  val demonstracija Kurda u Evropi skrenuo je pažnju na Kurde i kurdsko pitanje koje je u međunarodnoj zajednici intenzivnije prisutno najmanje četrdesetak godina. iako traje zamalo kao i sukob s jedne strane Arapa odnosno Palestinaca i, s druge strane, Židova odnosno Izraelaca

TKO SU UOPĆE KURDI, KOLIKO IH IMA?

Kurden (kurdisch ‏کورد‎ Kurd) su zapadnoazijski narod, etnicitet, nacija... čije glavno područje naseljavanja je označeno kao Kurdistan ( „zemlja Kurda“) Imaju zaseban jezik, koji spada u indogermanske jezike, svrstava ga se i u sjeverozapadnu granu iranskog jezika. Autohtoni su narod razasut u čak četiri države – Tursku, Irak, Iran i Siriju – bez dovoljno političke, ekonomske, vjerske i kulturne kohezije, zamalo stoljeće izloženi potlačivanju, što su razlozi da njihova stoljetna borba za autonomiju i državu nije urodila plodom. O ukupnom broju Kurda u svijetu može se samo nagađati je u sve četiri države popisi stanovništva su se radili tako da se potiskuje stanovništvo kurdskog identiteta. Približno ipak zna se da Kurda ima između 25 i 30 milijuna, od kojih je znatan dio u dijaspori, širom svijeta, od čega znatan dio u Njemačkoj, Austriji te Zapadnoj Evropi. Malo se zna da nekoliko desetaka tisuća Kurda živi  i u Libanonu.

Ratovi u Iraku i Siriji ojačali su njihova nastojanja da osnuju vlastitu državu što će se vjerojatno dogoditi ukoliko prežive žestoke udare u sjeverozapadnom Iraku i u Siriji. Sirijski grad Kobane dospio je u žižu svjetske javnosti našavši se na udaru džihadista koji su već zauzeli blizu polovine tog grada, zračni napadi USA i saveznika nisu uspjeli zaustaviti nalete  ekstremnih islamista koji sada već prijete i Bagdadu! Zanimljivo i u sovjetskoj Rusiji (uglavnom današnje područje Azerbajđana i Armenije) imali su svoju  autonomiju („crveni Kurdistan“, 1923.- 1929.) koju je Staljin na kraju rasformirao,  te u Osmanskom carstvu  u 19. stoljeću provinciju Kurdistan koja je također likvidirana. Kao posljedica većeg broja ustanaka doživjli su veće migracije, pa i deportacije, posebno u Turskoj gdje se desetljećima vodio manje ili više izraženi rat Kurda (PPK) i turske vojske. Pogled na jednu zemljopisnu kartu iz 1992. godine na područje naseljeno Kurdima, ukoliko bi se označilo granicama  moglo je  činiti državu sa značajnim teritorijem i stanovništvom koji bi Kurdistan svrstalo u srednju državu Srednjeg Istoka, geopolitički i geostrateški, moćnu.

KURDI U TURSKOJ

Nakon raspada Otomanskog carstva odnosno nakon Prvog svjetskog ratau ugovoru sklopljenom u Servesu Kurdi su imali u izgledu dobiti autonomnu regiju, što se opet nije dogodilo, a što sve pokazuje da se Kurdistan do danas nije našao u geopolitičkim mapama velikih, ali i manjih sila.

Ni otac moderne Turske Kemal Atatuerk nije pokazao razumijevanje za aspiracije Kurda, nije ih priznao ni kao etničku manjinu. Ustanci 1920,  1925,  1926–1930 i 1938 ugušeni su od turske vojske. U Turskoj je kurdski jezik do prije nekoliko godina bio zabranjen u obrazovnom sustavu, mediji na kurdskom jeziku bili su zabranjeni do 1991. Od 1984. vodila se oružana borba Kurda u Turskoj i zamalo da nije ergistrirano u svijetu da je ona koštala Kurde blizu 35 000 žrtava. Tek u vrijeme naznaka da se i na Tursku računa u nekoj daljoj budućnosti kao na članicu EU, poboljšala su se prava manjina u Turskoj, pa i Kurda. Registrirani su otpori Barzanija 1961–1970: u Iraku, ustanak  1967–1968.  Demokratske partije Kurdistana u Iranu, ustanak u Iraku 1991...

...Više je od desetak političkih stranaka – partija koje vode Kurde, od kojih je ipak najpoznatija  PKK sa dobro organiziranim podružnicama u Evropi. Također, i vjeroispovijest su u Kurda različite – dio  su sunitski muslimani, (šafitski smjer) dio suniti, dio opet aleviti, mali dio i sljedbenici Zaratustre itd.

   Sve nabrojano pokazuje da su Kurdi konglomerat politika (političkih organizacija), interesa, vjera, običaja.. i nije jednostavno objedinjavati različite grupacije. Ono što je autoru specijalističkih tema poznato, kamen spoticanja je i Izrael jer u kurdskom pokretu postoje simpatizeri Izraela, koji egzistenciju Izraela smatraju samorazmljivom, i koji smatraju da je potreban dijalog sa Izraelom, ali i žestoki protivnici...Istovremeno, npr. u Njemačkoj postoje Židovi i židovske organizacije. Židovske općine koje podržavaju aspiracije Kurda ka samostalnoj i nezavisnoj državi. Mladi Kurdi i mladi Židovi, organizorani u udruge, pokušavaju surađivati ne samo u Evropi, već i u USA....Kurdi su desetljećima i vojno, i financijski i humanitarno upućeni na međunarodnu zajednicu i vrijeme je da svijet shvati i prihvati Kurde kao respektabilnu političku snagu –oni mogu biti na Srednjem i Bliskom istoku demokratska snaga koja neće braniti samo sebe, već i prava drugih manjina, pa i kršćanskih, na egzistenciju.

Svojevremeno je dio medija optuživao Ariela Sharona i izraelsku vojsku da je odgovorna za pokolje Palestinaca u logorima Sabra i Shatila, jer se nije htjela umiješati u sukobe libanonske kršćanske grupacije i Palestinaca, a danas 2014. godine turski tenkovi, na puškomet od Kobanija ne pokreću se…Moguće je da ulazak Turske kao članice NATO pakta u otvoreni sukob sa ISILOM nije bez rizika, nije tajna da se mnoga uredništva i institucije u svijetu,od Londona preko New Yorka do Moskve i Jeruzalema straše prijetnji ISIL-a… Pokrenut će se turski tenkovi, pojačat će se i zračni napadi, no, bojim se bit će kasno, kao što će se u nas u Hrvatskoj, prije davati ne mala sredstva za obnovu Gaze, a prije njene - demilitarizacije!

APEL

    Apeliram -  neka Hrvatska uputi humanitarna pomoć umalo opkoljenim stanovnicima Kobana, u velikoj većini Kurdima…I zaista, an passan, pitam,  nije li, nažalost, ljetošnje prozivanje Izraela i proglašavanje izraelske vlade, pa i cijele države nacističkom, bio dijelom tradicionalni antisemitizam, a ne iskreno podržavanje Gažana?

   U tom kontekstu iznenađenje je pojednostavljivanje situacije oko Bliskog istoka i Kurda koje čini Zlatko Dizdarević u jednom svom skoro održanom predavanju, koji čak ISIL dovodi u vezu sa – farsom!?

   Koban ne smije biti novi Vukovar, ni nova Srebrenica, ni relativno davno,Varšavski geto. Apele Ujedinjenih naroda, ma što mislili o učinkovitosti ove međunarodne organizacije, kada je riječ o pomoći Kurdima, valja ozbiljno shvatiti.

   Kurdi općenito, ali posebno Kurdi Kobana ne smiju ostati sami, međunarodna zajednica ima dovoljno mrlja na svojoj savjesti da ove, 2014. nipošto ne dozvoli masakr Kurda!

    Lako je reći i napisati „Kobane ne smije pasti!“, ali što učiniti da se to uistinu ne dogodi?