Pitanje lustracije proizvodi silne emocije u svim javnim raspravama, koje se još uvijek vode na tu temu, a to umanjuje moć racionalnoga i logičnoga razmišljanja. Žrtve komunističkoga režima ili članovi obitelji tih žrtava uporno i opravdano zahtijevaju zadovoljštinu. Naravno da im smeta što su mnogi istaknuti članovi Komunističke partije ostali na visokim dužnostima na svim razinama hrvatskoga društva.  Frustrirani su jer Hrvatska, za razliku od nekih drugih europskih zemalja bivšega komunističkog bloka, nije provela lustraciju odmah nakon raspada Jugoslavije i uspostave suverene Hrvatske. Mnogi s pravom tvrde da je odluka o neprovođenju lustracije glavni razlog za neuredno političko i ekonomsko stanje u državi i društvu. Sve je to istina ali ne i cijela istina. Za cijelu istinu potrebno je ovoj nadasve složenoj tematici pristupiti profesionalno, ako je ikako moguće iz neutralne pozicije. Valja hladne glave i bez emocija analizirati sve bitne činjenice vezane uz vrijeme i prostor.

Zašto su brojne bivše komunističke zemlje srednje i sjeverne Europe provele lustraciju nakon oslobođenja, a Hrvatska, kao i većina bivših jugoslavenskih republika, nije? To je ključno pitanje i polazna točka analize. Odgovor je jednostavan – Hrvatska nije bila ni pošteno proslavila svoju plebiscitarnu odluku o samostalnost kada je postala žrtvom brutalne srpsko-crnogorske agresije i višegodišnjega rata. Franjo Tuđman, kao veliki državnik i strateg, u tom je povijesnom razdoblju donosio izvrsne strateške odluke, a jedna je od njih bila da je jedino pomirbom i jedinstvom cijeloga hrvatskog korpusa moguće organizirati obranu goloruke Hrvatske i ostvariti njenu konačnu pobjedu.

Bilo kakve odluke u smislu lustracije, zadovoljštine ili osvete, u tom ratnom vremenu i prostoru, bile bi, kao i mnogo puta u prošlosti, pogubne za hrvatski narod i njegove stoljetne težnje. U tom kontekstu, nije istina da Tuđmanove pomirbe i međuhrvatske integracije nisu uspjele. Itekako su uspjele, a dokaz je postojanje slobodne, suverene i demokratske Hrvatske učlanjene u NATO i EU. Takva Hrvatska nikada u povijesti nije postojala. Međutim, to opet nije cijela istina. Naime, činjenica je da svaka država mora sebi osigurati kontinuitet i održivost, a Hrvatska taj dio posla još nije do kraja obavila.

Je li visoki postotak starih jugoslavenskih komunističkih kadrova u političkim i gospodarskim strukturama jedan od razloga što Hrvatska još nema razvojni kontinuitet i adekvatnu održivost? Je, to je neupitno jedan od razloga ali to ne znači da su baš svi bivši članovi komunističke partije stvarno nesposobne komunjare, lopovi i ubojice, koji trebaju postati predmetom masovne lustracije.

Istina je također da u gotovo svim političkim strankama ima puno bivših članova partije ali je isto tako istina da su neki od najvećih hrvatskih domoljuba za vrijeme totalitarne jugoslavenske vlasti, u gotovo nemogućim uvjetima, vodili borbu unutar te iste partije za opstojnost hrvatskoga naroda. Neke je Beograd čak optuživao za „suradnju s ustaškom emigracijom“. Kako drukčije objasniti istinu da su se u tom povijesnom trenutku, gotovo preko noći, sjedinili tuzemni i inozemni hrvatski korpusi? Kako drukčije protumačiti da su, rame uz rame, ginuli za Hrvatsku „ustaški i partizanski sinovi“? Uostalom zar nisu gotovo svi Hrvati koji su bili u Komunističkoj partiji, zajedno s vanpartijcima, na referendumu glasovali za neovisnu Hrvatsku? Istina je da samo jedan vrlo mali postotak zadrtih komunjara nije želio takvu Hrvatsku. Među njima bi mogli biti oni koji su zaslužili lustraciju. Malo ih je ali ih ima.

Logično je da se u hrvatskome društvu vješto skrivaju i oni koji su donosili odluke na štetu hrvatskoga naroda i u ime jugoslavenskoga komunističkog režima vršili zločine. Istina, bilo je previše štetnih odluka i zločina u zemlji i svijetu. Netko ih je donosio, odnosno naređivao. Takvih osoba vjerojatno nema puno ali ih ima i nekakva ograničena lustracija, iako zakašnjela, možda bi ipak bila opravdana. Neupitno je da bi takva lustracija djelovala i kao upozorenje onima koji u raznim organizacijama danas rovare i rade na štetu Hrvatske, posebice onima što su se sjatili u brojnim civilnim udrugama s dubioznim ciljevima. Međutim, bilo kakvi masovni i spektakularni progoni, uhićenja i dugotrajna suđenja nekakvim starcima u invalidskim kolicima bila bi kontraproduktivna i iznimno štetna. Dakle, lustracija DA ali ne masovna i osvetnička, koja bi bila protivna našim kršćanskim načelima. Bog i Hrvati!