Već sam napisao u jednoj kolumni da nisam bio hrvatski branitelj, odnosno da nisam imao čast biti hrvatski bojovnik u Domovinskome ratu. Imam znanje o vještini ratovanja i znam kako se osjećaju oni koji su uspjeli vratiti se živi iz rata. Bio sam u svojoj mladosti i časnik i bojovnik ali na drugoj strani svijeta. Nekoliko mojih prijatelja poginulo je u Vijetnamu. Mnogi su se vratili kao invalidi, ponajviše kao žrtve PTSP-a. Bio je to jedan od najgorih ratova za saveznike ANZUS-a, vojnog saveza u području Tihog oceana, koji je pandan sjevernoatlantskom savezu, odnosno NATO-u. Bio je to rat koji je ANZUS izgubio. Iako je Australija, kao jedan od poraženih saveznika ratovala izvan svoga teritorija, odnosno na strani Južnoga Vijetnama, ona je s najvećim mogućim poštovanjem i pijetetom dočekala i zbrinula svoje bojovnike – isto kao one koji su iz drugih ratova dolazili doma kao pobjednici.

Hrvatski bojovnici i časnici, na čelu s Franjom Tuđmanom, nisu samo pobjednici u ratu nego su svoje živote i zdravlje dali za Hrvatsku na hrvatskoj zemlji. Zato ih zovemo hrvatskim braniteljima. Za mene su hrvatski branitelji svi oni koji su se stavili na raspolaganje za obranu Hrvatske, neovisno o razini na kojoj su branili Hrvatsku. Naravno da među braniteljima postoje velike razlike. Neki su bili na prvoj crti, a neki na zadnjoj crti obrane. Ne mogu jednako biti nagrađeni oni koji su poginuli, odnosno oni koji su teško oštećeni i oni koji su se vratili bez ikakvih fizičkih ili psihičkih oštećenja. Razlike postoje i rješavaju se zdravstvenim kategorizacijama, koje određuju visinu njihovih mirovina i drugih naknada. Međutim, svi branitelji zaslužuju poštovanje i pijetet, a to je ono što im moramo pružiti svi mi ostali.

Mi se moramo upitati zašto je više branitelja oboljelo od PTSP-a deset ili dvadeset godina nakon rata. Nas mora biti sram što se branitelji odlučuju na samoubojstva. Sve nas ostale mora biti sram što nam branitelji ili braniteljice umiru na ulici tijekom prosvjeda, koje ne razumijemo. Medije mora biti sram jer nisu sposobni utvrditi što to konkretno hrvatske branitelje žulja i tjera na ulicu po kiši i hladnoći. Čast iznimkama.

Branitelji traže više novca, branitelji ne shvaćaju u kakvom stanju je Hrvatska, iza branitelja stoji HDZ i t. d. najčešća su glupava i zlobna tumačenja. Međutim, za utvrđivanje prave istine moramo se vratiti u podrume, rovove i bunkere iz Domovinskoga rata, odnosno u vrijeme grčevite obrane od brutalne velikosrpske agresije. Tamo su neki pametni i hrabri mladi ljudi osmislili Hrvatsku, koja više nikada neće biti dijelom ni komunističke močvare ni jugoslavenske grobnice naroda. Tamo su oni odlučili da će svojim životima osigurati budućnost u kojoj neće više nikada nitko klati i silovati Hrvate i uništavati njihove materijalne, vjerske i kulturne vrijednosti.

U podrumima i rovovima su branitelji odlučili da će hrvatska regija biti Europa, a ne Balkan. To je glavni razlog za njihove prosvjede, koji su potpuno opravdani jer je hrvatski vlak iskrcao nekoliko putnika u Bruxellesu i krenuo u rikverc prema Beogradu. S tim vlakom upravljaju oni koji su, kao to vide branitelji, kukavički i izdajnički izjednačili njih s velikosrpskim agresorima. S tim vlakom upravljaju jadnici koji postoje zato što su njihovo postojanje omogućili oni – branitelji! Normalno je da se branitelji osjećaju prevarenima, iskorištenima i odbačenima. Normalno je da oni sve više obolijevaju od PTSP-a i dižu ruku na sebe. U tom kontekstu svi trebamo biti branitelji i suprotstaviti se pojedincima koji nas žele podijeliti.