Lažu oni koji kontinuirano i uporno uvjeravaju sebe i svekoliku javnost da su svi hrvatski političari nečasni lopovi i kriminalci. Lažu da su naši političari, kolektivno, jedini krivci za rapidno i kontinuirano urušavanje gospodarstva i rast broja nezaposlenih, deložiranih i gladnih. Lažu da su svi političari od 1991. godine do danas sudjelovali u raznim privatizacijama, pljačkama i uništavanjima „uspješnih“ tvrtki, koje su „radnici samoupravljači stvarali“. Velika je laž da smo svi mi ostali mahom sposobni, časni i pošteni Hrvati, koje bi Sveti Otac Frane možda trebao proglasiti svecima.

Griješenje među političarima, u odnosu na ostatak društva, nije drukčije. Razlike postoje jedino u kvaliteti i kvantiteti griješenja. Političari su prema naravi posla u poziciji koja im daje prednost jer imaju veću moć i bolji pogled s visine. Oni samo mogu obilatije griješiti. Zato su cure i dečki u kafiću vrlo ljuti i ljubomorni na njih – zato viču: „Držite lopova!“. Dakle, ključno „moralno“ pitanje našega društva nije „Tko je jamio?“, nego „Tko je bio u boljoj situaciji da bolje i obilatije jami“?

Kada su još u doba takozvanog „radničkog samoupravljanja“ bili uhitili neke radnike jednoga škvera kako kradu i iznosi bakrene žice, oni su se branili tvrdnjom da su direktori ukrali i prodali kamione takve žice. Dakle, kvantiteta krađe možda nije ista, ali i jedni i drugi su trebali otići pred Boga i/ili partiju na ispovijed. Otišli su samo radnici jer u to doba ispovijedanja su bila upriličena samo za one koji su manje krali. Partija je, naravno, štitila svoje direktore. Danas ima više slučajeva u kojima se pred sudom ispovijedaju veliki igrači – čak i partijski ili stranački čelnici. Međutim, iako ima razlika, ništa bitno se nije promijenilo glede opće sklonosti grijehu.

Lopovluk, mito, korupcija i druge negativne osobine današnjega društva uglavnom su nastale i mutirale u bivšoj komunističkoj državi, a hrvatska kulturna revolucija još nije na vidiku. Neće ni biti sve dok mi, svaki ponaosob i kolektivno ne iniciramo ustroj i provedbu novoga i potpuno drukčijega obrazovno-odgojnog sustava, koji će proizvoditi časne, moralne i sposobne ljude za učinkoviti rad u svim ostalim sustavima, s jednostavnim i logičnim birokratskim postupcima kakvi će eliminirati svaku potrebu za kriminalnim i nemoralnim rabotama.

Zašto bi ja, na primjer, imao potrebu ili nagon da platim 'ispod banka' neku "uslugu" nekom referentu kako bi neki postupak trajao dva tjedna umjesto dvije godine – kao što je to slučaj danas. Zašto bi netko kupovao ocjene i diplome kada one ne bi više bile svrha, odnosno kada bi svrha bila realno i korisno znanje, realna sposobnost i realne vještine u sustavu realnog vrednovanja. U sustavu koji bi primjenjivali neki novi, drukčiji i savjesniji menadžeri ili poslodavci. Ima već danas nekih djelomice preustrojenih ustanova u kojima je teško platiti 'ispod banka'. Ima već danas obrazovnih institucija koje djelomice proizvode ljude s realnim znanjem i vještinama bez prodaje ocjena i diploma. Ima i poslodavaca koji donekle vrednuju i provjeravaju sposobnost i vještine. Naravno da ih ima ali jesu li u većini? Naravno da nisu ali to ne znači da ne bi mogli i trebali biti.      

Istina je da među svima nama, kako među političarima tako i u cijelome narodu, ima negativaca raznih vrsta. Isto tako je istina da među svima nama, kako među političarima tako i u cijelome društvu ima časnih i poštenih ljudi. Dakle, kao i u ostatku svijeta na ovoj planeti, u našemu društvu ima dobrih ljudi na svim razinama. Pitanje je samo u kojem postotku. U jednome društvu postotak časnih i sposobnih ljudi može biti vrlo visok, a u drugome vrlo nizak. U tom kontekstu, hrvatsko društvo nije, nažalost, blizu vrha usporedbene ljestvice ali, hvala Bogu, nije ni blizu dna. 

Možemo reći da u hrvatskome društvu možda ipak ima previše nečasnih i nesposobnih pojedinaca ali je velika laž da su oni preko noći nastali nakon raspada Jugoslavije. Činjenica je da su oni vrlo dugo nastajali kao nusprodukti raznih jugoslavenskih sustava, a naročito obrazovno-odgojnog sustava, kojega, nažalost, nismo preustrojili do dana današnjega. Čast iznimkama, koje su, mimo svih tih naopakih sustava, uspjele sačuvati dio časnosti i moralnosti – prvenstveno kroz kršćansko nasljeđe iz programa naših dobrih baka i djedova.      

Političari su samo naši susjedi iz kvarta, naši kolege iz škole, s fakulteta ili posla. Oni su mi, a mi smo oni. Političari su naše preslike i naši proizvodi. Mi smo svi skupa društvo, a političari su koncentrat toga društva. Oni su koncentrat naše časnosti i/ili naše nečasnosti. Mi najprije moramo analizirati sami sebe i utvrditi je li pripadamo skupini časnih i jesmo li uvijek, u svim prigodama kontinuirano bili i ostali časni. Jesmo li mi ponekad ili često nečasni? Jesmo li mi vrijedni, sposobni i korisni? Jesmo li spremni učiniti sve na častan način za sebe, svoju obitelj i za društvo u cjelini – za Hrvatsku i svijet?

Jesu li novinari sposobni prepoznati one političke stranke koje u svojim redovima imaju dovoljan broj časnih političara, sposobnih za ustroj složenih sustava i strategija? Jesmo li mi spremni prisiliti te stranke da odaberu najbolje i najsposobnije među njihovim brojnim članovima za pripremu temeljitih programa? Jesmo li sposobni prepoznati i vrednovati ponuđene programe i njihovu provedivost? Jesmo li spremni ponosno i otmjeno ustati i prošetati do glasačkoga mjesta na dan izbora? Jesmo li kao narod i društvo u cjelini spremni pridružiti se onim Hrvatima i Hrvaticama koji časno i redovito glasuju na svim izborima? Jesmo li spremni tu manjinu pretvoriti u našu veliku glasačku većinu? Ako nismo, onda barem prestanimo laprdati o nesposobnim političarima i neprovedivim programima, koje je glasačka manjina, uz pomoć nekih munjenih žaba, krivo ali ipak časno za nas odabrala na prošlim izborima.