U kolumni pod naslovom OPET APSURDI, OVAJ PUT U PREDSJEDNIČKOJ ZONI, 6. 11. 2014., napisao sam među ostalim i ovo:

Naši generali i admirali nisu izdajice i neprijatelji vlastite zemlje. Oni su je stvorili, zajedno sa svojim vrhovnim zapovjednikom Tuđmanom i braniteljima. Svi oni koji ne mogu prepoznati njihove kvalitete karaktera, upravljačkih sposobnosti i odlučnosti, kakve su danas jednako potrebne Hrvatskoj kao i u doba obrane, pate od kompleksa manje vrijednosti. Generali, admirali i drugi visoki časnici su u razvijenim zemljama vrlo cijenjeni i traženi kao menadžeri u državnim organizacijama i gospodarstvu.

Na petnaestu godišnjicu smrti dr. Franje Tuđmana mediji su izvještavali o trima događajima, koji su potpuno u skladu s ovim mojim razmišljanjem od prije mjesec i nekoliko dana. U prvome smo doznali da većina anketiranih hrvatskih državljana smatra Tuđmana najboljim od dosadašnja tri Predsjednika Republike Hrvatske. To znači da je hrvatski narod ipak odbacio silom nametnutu „detuđmanizaciju“.

U drugome smo vidjeli izvrsno organizirani mimohod hrvatskih branitelja. Iako mnogi u kolicima i hendikepirani protezama, branitelji su gotovo nevjerojatnom koordiniranošću i preciznošću  prošli Zagrebom u spomen na stotine suboraca koji su bili prisiljeni na čin samoubojstva. Posjetili su i Tuđmanov grob, a na kraju su svojim tijelima formirali izvrstan križ u predvorju katedrale za povijesnu fotografiju.

U trećemu smo čuli informaciju da je jedno Milanovićevo ministarstvo učinkovito. Radi se, naravno, o Ministarstvu obrane na čelu s Antom Kotromanovićem, bivšim visokim časnikom HV-a. Ministarstvo obrane, u usporedbi s ostalim ministarstvima, čini čuda. Pohvale ministru Kotromanoviću i svim ljudima u ministarstvu i u HV-u uputio je i predsjednik Odbora za obranu Hrvatskoga sabora Tomislav Ivić (HDZ).

Ova treća informacija posebno me je obradovala jer je potpuno u skladu s mojim uvjerenjem da je odbacivanje i omalovažavanje visokih časnika iz Domovinskoga rata bilo kontraproduktivno i štetno, isto kao odbacivanje Tuđmanove pomirbe i globalne hrvatske integracije. Ta informacija me je obradovala i zato što se ne slažem s nametnutim mišljenjem u javnosti da su baš svi političari nesposobni i korumpirani. Stojim iza onoga što sam napisao u kolumni pod naslovom ISTINE I LAŽI O NAMA I NAŠIM POLITIČARIMA. Među ostalim napisao sam ovo:  

Političari su samo naši susjedi iz kvarta, naši kolege iz škole, s fakulteta ili posla. Oni su mi, a mi smo oni. Političari su naše preslike i naši proizvodi. Mi smo svi skupa društvo, a političari su koncentrat toga društva. Oni su koncentrat naše časnosti i/ili naše nečasnosti. Mi najprije moramo analizirati sami sebe i utvrditi je li pripadamo skupini časnih i jesmo li uvijek, u svim prigodama kontinuirano bili i ostali časni. Jesmo li mi ponekad ili često nečasni? Jesmo li mi vrijedni, sposobni i korisni? Jesmo li spremni učiniti sve na častan način za sebe, svoju obitelj i za društvo u cjelini – za Hrvatsku i svijet?

Ljudi poput Ante Kontromanovića, koji su obrazovani u vojnim školama i imaju iskustvo u upravljanju na vojni način izvrsni su krizni menadžeri. Oni ne podnose učmale i komplicirane birokratske sustave. Djeluju brzo, logično i učinkovito. Prava je šteta što nema više bivših visokih časnika u hrvatskim političkim i gospodarskim strukturama. Drago mi je da predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović cijeni vojne stručnjake. U svome timu ima prisilno umirovljenog mladog generala Damira Krstičevića, koji je dodatno obrazovan u SAD-u. Vjerojatno je na takvo razmišljanje utjecao njen rad u NATO-u. Nije gospođa Grabar Kitarović jedini predsjednički kandidat koji u svome timu ima visokog časnika iz Domovinskoga rata. Milan Kujundžić također cijeni znanje i sposobnost jednoga prisilno umirovljenog vojnog stručnjaka – u njegovu timu je admiral Davor Domazet-Lošo. Imam dojam da i mladi Ivan Vilibor Sinčić nema negativno mišljenje o ljudima s vojnim iskustvom.

Ako slijedeća Vlada RH te državni, javni i privatni sektori budu imali više ministara i visokih vojnih dužnosnika poput Ante Kotromanovića, a Hrvatska se vrati Tuđmanovim integracijama iseljenoga i domovinskoga nacionalnog korpusa s ciljem pokretanja ulaganja, profitabilne proizvodnje, realnog zapošljavanja i demografske obnove, svi negativci i zagovornici povratka u balkansku močvaru sami sebi će stavljati ljepljive trake preko usta. Bit će im napokon jasno da zbog svojih kompleksa nisu bili časni, sposobni, hrabri. Kao takvi, on nisu ni mogli vikati ZA MNOM!

Ima li svjetla na kraju tunela? Naravno da ima. To uopće nije pitanje o kojemu treba puno razmišljati. Pravo pitanje glasi: Imamo li mi, kao društvo, hrabrosti osloboditi se kompleksa manje vrijednosti i otvoriti oči kako bi se iskreno veselili toj svjetlosti na kraju tunela?