savjest INTERVJUI

intervjui.php?osoba=6373&janko-vranyczany-dobrinovic
Osoba: Vranyczany-Dobrinović Janko
Datum: 24.03.2010
Objavljeno: Globus
Foto autor/izvor:
Objavi na:

 

 

Share on Google+

Janko Vranyczany-Dobrinović, makar se rodio 1920. u tadašnjoj Jugoslaviji, svoje idilično djetinjstvo proveo je u ambijentu, društvenim običajima i normama Podunavske Monarhije, koja je još živjela kao fantom u dvorcima Hrvatskog zagorja, iako je politička stvarnost bila drukčija. Njegovi su se roditelji vjenčali dvije godine ranije, u periodu raspadanja Monarhije. Otac prvog hrvatskog veleposlanika pri Europskoj Uniji odbio je 1918. diplomatsku službu u Austriji i ostao u obiteljskom dvorcu Bedekovčini.

 

Osim što je Tuđman volio Vranyczanyja kao svog “europejca”, također se, čini se, volio narcisoidno ogledati u ovom bečkom gospodinu kroz čije žile teče najnjegovanija i plemenita hrvatska krv, koja je, dakako, jako europski izmiješana.Ambasador Vranyczany živi u Bruxellesu, u manjoj vili, koja odiše ugodnom mješavinom i visoke njege i otmjene nonšalancije. Posvuda portreti teta i stričeva, odreda lijepih ljudi, osim što s jednog starog ulja mrzovoljno gleda jedan od neprivlačnih grofova Sermage.

 

Janko Vranyczany-Dobrinović, bivši, prvi, veleposlanik Republike Hrvatske u EU i NATO-u, u velikom intervjuu prisjeća se kako je 90-ih u Bruxellesu spašavao gotovo pokidane hrvatsko-europske veze

Janko Vranyczany ovdje se doselio kao mladić, nakon završenog fakulteta komunikacija u Vatikanu, a kad se, zbog smrti prijatelja obitelji, jednog nezakonitog sina carske, habsurške krvi, koji je bio američki milijarder, izjalovilo da ga ovaj posini u Americi. U Belgiji je uživao, između ostalog, i prijateljstvo velike obitelj Spaak, koje još traje. Paul Henri Spaak jedan je od očeva osnivača Europske Unije, potpisnik Rimskih ugovora, i jedan od osnivača NATO-a. Pod njegovim utjecajem, vjerojatno, s jedne, te u činjenici života svoje velike, kozmopolitske obitelji, s druge strane, formiralo se i autentično europejstvo baruna Vranyczanyja, koje, kod njega, harmonično prožima hrvatsko domoljublje. Ili obratno. Druga obitelj s kojom je barun Vranyczany usko povezan su Habsburzi.

 

Sin Marko živi uglavnom u Hrvatskoj, a na Trgu bana Jelačića ima svoju draguljarnicu. Markova majka, Belgijanka, prva je Vranyczanyjeva supruga. Drugu suprugu, Austrijanku Evu, upoznao je kad je bio generalni predstavnik Turističkog saveza Austrije.

 

Barun Vranyczany se s dvadesetak hrvatskih plemića “stavio na raspolaganje hrvatskoj državi” na samom početku raspada Jugoslavije. Tuđman ga je postavio za ministra turizma, gdje je, prije nego je otišao u Bruxelles kao veleposlanik, uspio progurati zakon o turističkom savezu, prema austrijskom modelu, za koji misli da je izvanredno važan.

 

Prvi hrvatski veleposlanik pri EU i NATO-u Janko Vranyczany-Dobrinović iznimno je važna figura devedesetih godina hrvatske politike, a bio je ključan za krajnji izgled nekih od bitnih odluka iz Bruxellesa prema Zagrebu, odluka koje su oblikovale našu današnju situaciju. Između njih se ističe skretanje odluke o sankcijama nakon akcije Oluja.

 

Ove godine, ili početkom sljedeće, Hrvatska će zaključiti pregovore s EU-om. Vjerojatno 2012. priključit će se Europskoj Uniji. Upravo prije godinu dana, 1. travnja, 2009. godine, ušli smo u NATO. Vi ste u Bruxellesu nastupili u službenoj funkciji kao ravnatelj Hrvatskog ureda za veze s EU-om i NATO-om u listopadu 1991. Što su bili vaši prvi potezi u Bruxellesu, što je bilo najvažnije?

- Prvo što sam nastojao bilo je doći do vrhunskih veza, kako bih bio najbolje i najtočnije informiran o tome kako se na nas iz Bruxellesa gleda i to i u NATO-u i Europskoj zajednici. Imao sam nekoliko dobrih pomogača, najprije mog prijatelja, bivšeg belgijskog ministra vanjskih poslova Marka Eyskensa. Moj drugi dobar prijatelj bio je Manfred Woerner, kojeg nisam poznavao osobno. Prvo sam želio doći do privatne večere s njim, a to mi je osigurao Rudolf Habsburg. Kad me je Woerner vidio u smokingu za stolom Habsburga, na drugačiji se način prema meni odnosio, nego da sam ga viđao samo u njegovu uredu, samo službeno. Druga veza bio mi je Jose Cutileiro, portugalski ministar vanjskih poslova, i posebni izaslanik UN-a koji je napravio vrlo dobar, na žalost odbačen, mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu. Treći je bio Jean Durieux, koji je bio generalni direktor u Europskoj komisiji, a aktiviran da se posebno bavi bivšom Jugoslavijom. To je bio vrlo fin, kultiviran čovjek, u početku fasciniran Tuđmanom, za kojeg je mislio da može biti neka vrst hrvatskog De Gaullea, ili neka vrst demokratskog Tita. Međutim, njegova simpatija prema Tuđmanu s vremenom je zbog bosanskih problema i nesporazuma jenjavala.

 

Kad sam došao u Bruxelles, zbog razumljivih okolnosti, moji odnosi su u velikom dijelu uz EU bili fokusirani na NATO.

 

Hrvatska je imala znatan broj prijatelja. Znalo se da ta zemlja pripada briselskom krugu, ali nije se znalo kojim će tempom ući.

 

No, je li se moglo ići brže?

- Reći ću vam nešto s čim javnost nije upoznata. Godine 1992., odmah nakon priznanja Hrvatske, na početku veljače, pozvao me na razgovor Jacques Delors, predsjednik Europske komisije u dva mandata, i poveo vrlo detaljan razgovor o Hrvatskoj.

 

Delors je bio vrlo otvoren. Tražio je od nas politički angažman u tom smislu da s ostalim zemljama bivše Jugoslavije postignemo dogovor o načinu suradnje za koji bi model bio Benelux. Dakle, nije se govorilo o jednoj državi, nego o vrlo uskoj suradnji država. Da bi se to moglo realizirati, nudio nam je tada pomoć od oko pola milijarde njemačkih maraka, koja bi bila namijenjena obnovi zemlje.

 

Želio je da se Hrvatska, čak iako je stanje na terenu bilo vojno teško, pripremi za početak proceduralnog puta za članstvo, i da se u to otisne zajedno sa Slovenijom. Delors je sam predložio da se u Hrvatsku pošalje “fact finding” izaslanstvo, što je bio prvi korak u proceduri. Napravljeni su i konkretni koraci, pa me je, nakon sastanka s Delorsom, generalni direktor Komisije, Schwed, obavijestio o datumu dolaska takve delegacije. U Sloveniji je takva delegacija bila u veljači 1992., a u Hrvatsku je trebala doći u svibnju. Bio sam presretan. To je za Hrvatsku mogla biti značajna prilika.

 

Na žalost, tada su upravo počela trvenja u Mostaru. Delors je osobno otkazao dolazak europske delegacije u Hrvatsku. Bio sam deprimiran i osjećao sam da je to početak otklizavanja. Do tada smo dočekivani sa simpatijama, no nakon novih prilika u Bosni zagovornici su otpadali.

 

Što je Europska Unija čekala kad je izbio hrvatsko-bošnjački rat?

- Čekalo se, možda, u naivnoj nadi da će Tuđman pomoći Bošnjacima. Europska Unija željela je pomoći, ali nije mogla. Nadali su se da postoji mogućnost spoja Hrvata i Bošnjaka. Tuđmana se previše dojmio Huntingtonov “Sukob civilizacija”. Jednog dana na sastanku VONS-a održao je vrlo dugačko tumačenje te knjige. Ustao sam, jedini, nakon tog izlaganja i rekao da je taj rad vjerojatno zanimljiv, ali da je suprotan američkoj i europskoj politici.

 

Mogu zamisliti kako ste imponirali Tuđmanu, s cijelom jednom posebnom poviješću koju vaše ime i obitelj nosi?

- Vjerujem da jesam, a i dopuštao mi je što drugima nije. Jednom mi je rekao: “Janko, s tobom je tako ugodno razgovarati. Ti od mene nikad ništa ne tražiš za sebe.” Obično bismo sjeli kasnije navečer, uz viski i to je bila prilika da mu kažem ono što sam smatrao važnim. Mnogo puta me nije slušao, pa čak ni kad bi rekao da hoće. Ali, prema meni je uvijek bio vrlo ugodan, vrlo pristojan, kao i njegova gospođa. Bilo mi je drago što je predsjednik Josipović pozvao Ankicu na inauguraciju.

 

Ali, što bih ja od Tuđmana i želio, na kraju krajeva? Ja sam bio došao, kad se raspala Jugoslavija, ponuditi da budem koristan. Najavio sam se kod kardinala Kuharića, i pitao: “Eminencijo, što mi savjetujete? Želio bih biti na korist našoj zemlji pomoću obiteljskih i drugih veza. Koga da podržavam?”

 

On mi je odgovorio: “Zašto ne Tuđmana, za neko vrijeme.” Preko Šarinića sam potražio kontakt, i mogu reći, odmah me primio, a znao sam da ga se dojmilo pismo nas hrvatskih plemića koje smo ranije bili poslali, a u kojem smo se stavili na raspolaganje hrvatskoj demokratskoj državi.

 

Tuđman je u meni htio u inozemstvu imati suradnika europejca, svoj europski alibi, ali i svjedoka bivšeg historijskog okruženja Hrvatske, i kroz to, stalno podsjećanje kako je on uspio postići nezavisnost zemlje, a našim starima to nije bilo uspjelo. Tako mi je nešto i rekao, u Splitu, u Vili Dalmacija. Okrenuo se prema meni za vrijeme večeri i rekao: “Janko, ja sam uspio tamo gdje vi niste.”

 

“Vi”? Tko vi?

- Mi, hrvatsko plemstvo. Mi nismo uspjeli stvoriti državu kroz hrvatsku povijest, to je imao pravo.

 

Također, poslužio sam i kao amortizer, jer sam u Bruxellesu nastojao popraviti viđenje nekih naših stavova, naročito stavove i osude hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, a poslije i zbog akcije Oluja. Mogu reći da sam proveo mnoge besane noći, to su bile godine - grčeva.

 

Dolazio bih u Zagreb, i pošto bih ga o svemu obavijestio i prenio političke poruke, on bi rekao, da, imaš pravo. Onda bih vidio da me nije poslušao, da je bilo propusta ili napravio nešto nedogovoreno. Dosta me je u mome proeuropskom djelovanju sprečavao Gojko Šušak. On je bio, prije svega, s jednog drugog kontinenta, iz Amerike. Drugo, bio je nesumnjivo beskrajno lojalan Tuđmanu, ali, po mome, dok je Tuđman ispunjava ono za što je on, Šušak, mislio da treba, a što je bilo inspirirano jednim prošlim vremenom.

 

Kad su se neke nade izjalovile, stavio sam si u jedan od glavnih zadataka da spasim ugovor koji je Hrvatska imala s EU-om, kao sljednica vrlo dobrog ugovora koji je bila sklopila Jugoslavija.

 

U tome smo uspjeli.

Također, nakon akcije Oluja, stvarala se atmosfera koja je trebala završiti time da Hrvatska dobije sankcije.

 

Srećom, uvijek je bilo ljudi koji su nam bili skloni. Tako je moj prijatelj, inače knez, Albert Rohan, čija je obitelj za vrijeme Francuske revolucije pobjegla u Beč, a koji je bio generalni direktor austrijskog Ministarstva vanjskih poslova, isposlovao da izbjegnemo sankcije. To je bilo vrlo teško. Završilo se time da su nam ukinuli samo program Phare, a to je bilo nešto bez čega smo mogli nastaviti i nismo krepali.

 

Činjenica je da je oko odnosa prema BiH Franjo Tuđman mnogima bio nejasna, nedorečena zagonetka. Možda i samome sebi. Kao realpolitičar znao je i smatrao da se mora držati Badinterovih zaključaka, no u tom okviru pokušati neka poboljšanja za Hrvate u BiH i zaustaviti presizanje Muslimana na štetu Hrvata. Kao povjesničar smatrao je, po vlastitoj prosudbi, Bosnu neodrživom i nelogičnom, s mislima na Mačekovu Banovinu.

 

Kad bi ga strani političari i generali pitali za mišljenje o rješenju bosanskog pitanja, držao im je duga profesorska predavanja - misleći da ga slušaju intelektualci koji se zanimaju za povijest - u kojima bi teoretski bilo najbolje rješenje podjela BiH. Iz svega toga dolazilo je do nejasnoća i nesporazuma jer nije bilo jasno gdje govori historičar, a gdje političar. Jedno je jasno – da je Dayton bio neslavno ne-rješenje.

 

Je li Franjo Tuđman razumio što je to Europa?

- On je bio za Europu. Smatrao je da je Hrvatska automatski dio Europe, zbog kulture, Marulića i Gundulića. Ali, ako pitate je li razumio politički EU, nije. Više puta, kroz cijelo desetljeće, pokušao sam objasniti nužnost i važnost i bit Kopenhaških kriterija.

 

Jednog dana, kad je razumio, rekao mi je: “Janko, nemoj me toliko gnjaviti Kopenhaškim kriterijima. Ja to ne mogu. To neka radi netko drugi, iza mene.” Nemam dokaza, ali mislim da je mislio na Račana, kojeg je uvijek jako cijenio. Nikad o njemu nije rekao jednu ružnu riječ, pa čak se ni njegova omalovažavajuća primjedba o oporbi, da su stoka sitnog zuba, nije odnosila na Račana. Ali, tko će znati. Pred kraj, zanimalo ga je samo kako ne izgubiti izbore.

 

Vratimo se Bosni. Slovenija, a također i zemlje istočne i srednje Europe kreću naprijed, a Hrvatska stoji, kola su joj zakočena u bosanskom blatu. Sigurno je to bila velika frustracija i ovdje u Bruxellesu.

- Svakako. Krajem 1993. htio sam dati ostavku, nisam vidio smisla. Bili smo napola otpisani, ne baš posve nepostojeći, ali gurnuti ustranu... Nisu nas smatrali vjerodostojnima.

 

Od ostavke su me odgovorili Račan i Mesić. “Ti si jedini koji mu još može nešto reći.” Granić je još pokušavao, ali ga Tuđman nije shvaćao ozbiljno, zvao ga je Očenašek.

 

Poslije Oluje bilo mi je još teže. Vi znate da je postojala prešutna podrška za Oluju, ali pod određenim uvjetima.

 

Kakva je bila klima u Bruxellesu uoči akcije Oluja?

- Pozitivna. Bio je sklopljen mir s Bošnjacima i Hrvatska je primljena u Vijeće Europe. Također, promijenila se i međunarodna situacija. Otišao je Mitterrand, došao Chirac, koji je predstavljao potpuni zaokret prema Hrvatskoj u francuskoj politici.

 

Međutim, tada je uslijedio Martićev napad na Zagreb i Tuđman je hitno sazvao VONS, na kojem sam bio i ja. Razmatralo se da li da se ide u akciju odmazde. Tuđman je tražio od generala Červenka procjenu žrtava u slučaju momentalne odmazde nepripremljene vojske. Dvije tisuće na hrvatskoj strani, možda dvostruko na neprijateljskoj, rekao je Červenko. Ja sam, još te noći, nazvao glavnog tajnika NATO-a Willyja Claesa, kako bih ispipao eventualnu reakciju. Ona je bila vrlo negativna. Tuđman je procijenio da ne želi ići uz protivljenje NATO-a, s nepripremljenom vojskom i velikim brojem žrtava. Nije bio krvolok, to nije bio. Konačno, kad je počela Oluja, za koju se znalo da postoji prešutna podrška Amerike, u devet ujutro pojavio sam se u NATO-u i službeno obavijestio glavnog tajnika. Willy Claes, koji je bio moj prijatelj privatno, rekao mi je tada: “Mi znamo da je akcija počela jutros u četiri sata. Molimo vas da se to obavi što brže i bez izgreda.”

 

Međutim, bilo je izgreda. Na kraju, zašto je Hrvatska bila tako kažnjena zbog Oluje?

- Tada počinje teško razdoblje. U Zagrebu se nisu čule poruke. Jednog dana, posebno alarmiran, odletim u Zagreb i prenesem poruku glavnog tajnika NATO-a da je zabilježeno 113 civilnih žrtava u akciji Oluja, kao i pljačka i paljevine. “Ma ne”, odgovorio mi je Tuđman, “meni je Gojko rekao da ih je bilo točno 13.” Odlazio sam do još nekih ministara, ali oni su mi odgovorili, Janko, meni su vezane ruke. Bio sam očajan, znao sam gdje to vodi.

 

Ispričao sam vam kako smo spasili Hrvatsku od sankcija, ali opet se moj rad sveo na očuvanje osnovnog što je Hrvatska imala, Ugovora, koji smo, kao sljednica Jugoslavije, imali. Od tada, u Tuđmanovu uredu, na Pantovčaku, zavladala je još jedna, teža atmosfera, atmosfera zatvorenosti. Hrvatska je bila gotovo u potpunoj blokadi. Jako mi je bilo teško i neugodno odlaziti na Pantovčak, u tu zatvorenost, gdje je postojala gotovo indiferencija prema vanjskom svijetu. Osjećao sam se kao Don Kihot. Ali, pokušavao sam. Godine 1996. odveo sam jednog europskog diplomata, nama važnog, na Brijune, moleći ga da pokuša Tuđmanu približiti europske zahtjeve. Moram reći, Tuđman je bio ugodan domaćin, pristojan. Za njegovim ramenom, međutim, uvijek je stajao Šušak. Nikad ništa nije govorio. Dakako, ja sam se s Gojkom Šuškom normalno ophodio, nije na meni bilo da preokrenem Šuška prema Europi. Njegova supruga bila je ugodna, pristojna gospođa.

 

Vjerujete li da je postojao dogovor između Miloševića i Tuđmana oko iseljenja Srba?

- Po mome, dogovor između njih dvojice bio je nemoguć, jer se njihov odnos svodio na to tko će koga nadmudriti. Kakav bi to mogao biti dogovor? Što se tiče krajinskih Srba pak Tuđman je uvijek govorio - Milošević će ih koristiti protiv Hrvatske dokle bude mogao, a onda će ih jednostavno ostaviti . To se i dogodilo. Ipak, odlazak tako značajnog broja pripadnika jednog naroda, jedno velike iseljenje, usred Europe, bez obzira na sve, jedan je u novo doba nakon svjetskog rata neviđen događaj. To nije nešto što Europa može lako progutati. U Europi, najlošije su se oko ovoga, jer su imali puno iseljenja, osjećali Nijemci. Uložio sam truda da uvjerim tuđmana da pristane na povratak i vraćanje prava izbjeglim Srbima, koji se odluče vratiti, jer je to imperativna želja euroatlantskih krugova. Tuđman je pristao usprkos otpora nekih krugova u vladi i HDZ-u.

 

Što ste vi tada u Bruxellesu poduzeli?

- Na kraju sam molio za strpljenje prema Hrvatskoj. Zadnju godinu sugerirao sam da će doći do promjene Vlade, da će se stvari promijeniti. Konačno, kad je došao Račan, sve se promijenilo. U rekordnom roku, od, čini mi se, dva mjeseca, dobili smo Partnerstvo za mir. Sve se počelo otvarati. Račan je donio, a dakako i Mesić, jedan posve novi duh. Ponovno se počelo vraćati povjerenje u Hrvatsku. Račan me slušao. Rekao sam mu, za prvi put, Ivice, idi prema Bruxellesu uobičajenim putem, preko predsjedavajuće zemlje, tada je to bio Portugal, a ne preko Njemačke ili Austrije. Učinio je to. Organizirat ćemo ti sastanak odmah u NATO-u, odi tamo, budi realan, ne hvali nas previše, ne obećavaj previše. Svuda samo pitaj da neka nas procjenjuju prema rezultatima i prema našem beskompromisnom poštovanju Kopenhaških kriterija. Ostavio je jako dobar dojam. On je bio odličan na početku, ali poslije kao da se malo uplašio, pa je zastao. Nakon njega, međutim, došao je Ivo Sanader, nov čovjek, samouvjeren (smije se), kao neki naš Lohengrin. On je isto bio neko vrijeme koristan. Poslije nas je opet usporio Gotovina i Piranski zaljev.

 

No, nezaustavljivo dolazimo do izabranog cilja. Nadam se da ću to doživjeti.

SVJEDOK PUČA VOKIĆ-LORKOVIĆ

Bio sam ađutant ustaškoga generala Vokića

Vi ste 1944. bili svjedok puča Vokić-Lorković protiv Ante Pavelića.

- Moja je generacija poslana na obuku u eltinu časničku školu Stockerau u Austriji. Spavalo nas je po 12 u jednoj prostoriji, a našu sobu, zbog toga što smo tamo bili moj prijatelj Jelačić i ja, drugi su zvali “grofovska”. Susjednu, gdje je bio sin Ante Pavelića, zvali su “poglavnička”. Jednog dana u obilazak je došao ustaški general Vokić. Zaustavio se kod mene, raspitujući se tko sam, od kojih sam Vranyczanyja i na polasku mi se obratio: “Javite mi se kad se vratite u Zagreb.” Naš drugi susret dogodio se u Operi, jedne večeri. “Vranyczany! Jesi li zadovoljan svojim rasporedom?”, pitao me.

 

Nakon povratka iz Stockeraua mene su, iako sam bio domobran, odredili u ustašku vojnicu. To nikako nisam htio, nego sam htio pošto-poto u domobrane. Za mene su ustaše bili nešto odbojno i neprihvatljivo.

 

“Nisam, krilniče”, odgovorio sam mu. U redu, rekao je, onda ćeš biti moj ađutant. Pristao sam, jer sam mogao zadržati domobransku uniformu.

 

Povukao me je, dakle, u svoj ured. Ja sam savršeno govorio njemački. Morao sam sve kratko prevesti s njemačkog ili obratno i pripremiti za komunikaciju. Komunicirao sam s Nijemcima, među kojima i s Hitlerovim namjesnikom, neobičnom figurom, Glaiseom von Horstenauom, koji je mrzio Pavelića, i zvao ga razbojnikom i lažljivcem, i koji je igrao i prije i tijekom rata, U Austriji i u Hrvatskoj, dvoličnu ulogu. Kako znamo, zavjera je otkrivena.

 

Također, bilo je vrlo kasno za puč. Talijani su potjerali Mussolinija 1943., a u NDH se kasnilo, jer pokretač, Mladen Lorković, nije to mogao izvesti bez vojnog lica, koje je tek poslije našao u Anti Vokiću.

 

Osjećao sam da se nešto događa, tog srpnja i kolovoza 1944. Primijetio sam da Vokić izdaje neobične zapovijedi, odnosno da grupira postrojbe, ili zdrugove, oko Zagreba. 22. kolovoza poslao me na odmor, i naložio da se vratim 1. rujna, te da se javim generalu zrakoplovstva u civilnom dijelu, Vladimiru Krenu, s kovčegom najnužnijih stvari. Znao sam da se nešto sprema, makar nisam točno znao što, ali sam pokupio, pri izlasku, kompromitirajuće materijale. Vratio sam se 1. rujna i vidio u Ministarstvu obrane blijeda lica: “Vranyczany, što tražiš ovdje, zar ne znaš što se dogodilo, uhapšeni su Vokić, Lorković, Farolfi i mnogi domobranski visoki časnici?” U travnju 1945. su strijeljani.

 

Otkrio sam, međutim, da mi je Vokić odredio da bih trebao biti pratnja HSS-ovu prvaku JosipuTorbaru, koji je avionom trebao preletjeti do Italije, tamo stupiti u kontakt sa saveznicima i javiti uspjeh puča. Vokić me, dakle, i zaštitio, jer me nije upoznao s okolnostima puča, ali, s druge strane, razmišljao sam poslije, ja sam za njega bio i neka vrst mamca za saveznike. Moja majka bila je vrlo dobra prijateljica s tadašnjim britanskim admiralom flote. Mislim da su Vokić i Lorković već tada računali na moje obiteljske veze, i na naše HSS-ovsko opredjeljenje, koje je, možda, trebalo biti adut za saveznike.

 

Ines Sabalić