Kad su se dijelili stanovi ja sam opet bio nezreo i bez dosta bodova. Zbog toga su se posvađali i moji tada najbolji prijatelji, pao je i jedan intrageneracijski šamar pred tada važan zbor radnika. No rekli su mi da budem strpljiv, da će biti još šansi, da se oženim i napravim par djece, da doktoriram i da malo ostarim. Što reći, nije bilo druge nego poslušati, snalaziti se s kreditima. Nije bilo druge nego čekati. U međuvremenu sam se ženio i razvodio, dobio djecu, doktorirao, došao u najviše zvanje, ali vrijeme je prošlo i ja sam zakasnio.

 

U vremenima privatizacije nisam se prilagodio. Možda sam već tada bio previše star da se mijenjam. Odgojen sam u obitelji idealista. Možda nisam bio dovoljno hrabar prihvatiti ponude da iskoristim svoje veze i utjecaj u agenciji, fondu ili vladi. Činilo mi se da treba još čekati, da je bolje pozabaviti se pisanjem knjiga protiv „predatorskog kapitalizma“ i privatno i javno govoriti protiv toga.

 

Na vlasti su bili stariji i iskusniji i oni su uvjeravali da će sve ispasti dobro i da je prava strategija strpljenje. Cijelo vrijeme mi se tepalo da sam mlad a već uspješan, da vješto pišem i brzo mislim, ali da sam nestrpljiv, sklon radikalizmu i revoluciji. No kako bilo da bilo, nemam ni dionice ni udjele.

 

Nisam jedini, cijela moja generacija ostala je u istom svijetu neispunjenih obećanja. Nismo nikad doživjeli generacijsku smjenu, uvijek smo nekako trebali čekati, a ispadalo je da kasnimo. Bila je to generacija koja je svoje najbolje godine potrošila u vrijeme krize, nestašica, pa kasnije rata, pa privatizacije, pa vlade koalicijskih svađa, pa vlade završne pljačke. Jadno se osjećam jer dobra vremena su prošla. Ja sam i dalje strpljiv ko' Forest Gump i čekam pravi trenutak.

 

Zato kada se pojave mladi i ambiciozni koji ne žele čekati, dolazim u iskušenje da ih hrabrim i potičem njihovu ambiciju. Nemaju znanja i iskustva, znaju jezike, ali se loše snalaze u hrvatskim stranim riječima, kada nešto ne znaju ponavljaju izlizane fraze, otkrivaju sjajne ideje koje su se pokazale nepraktične, riječju: muljaju i blefiraju. Moji prijatelji, redom iskusni i još u snazi, u tome vide velike smetnje i nezrelost. Pitaju me kome sve što smo stvorili ostavljamo. Ja smatram da se treba pitati što smo to ostavili, ili bolje, što su nam ostavili, a što mi ostavljamo. Pred dvadeset godina kada je moja generacija trebala, a nije, preuzeti glavne poslove ove države došlo je do zastoja, šoka i diskontinuiteta. Zato danas gledamo ostarjele političare, ljude koje muči giht i kolesterol, ali koji se žilavo ne daju zamijeniti. Odu na jedan dan u mirovinu, pa se vrate i dašćući tvrde da je s njima sve u redu, da dobro rade i da oni još mogu. Sve više sliče na nositelje Titove štafete koji je odbijaju predati dalje i mole da im se pusti još jedan krug.

 

Dosta je čekanja. Mladi dolaze. Ispravljam, oni su došli. Donekle nismo nesvjesni brzine i važnosti generacijske smijene u kojoj se nalazimo. Indikatori toga nisu prirodne smjene igrača i trenera u sportu, nestanak i pojava slavnih i lijepih u popularnim medijima jer dolaze novi mladi i lijepi. Mlade se je smatralo, bez obzira na njihova građanska i biračka prava, zainteresiranima za zabavu, sport i mladenačke interese. Podilazilo se stavovima o tome da je škola preteška, da su udžbenici preveliki, a testovi zahtjevni. Mlade se držalo u nekoj vrsti transa u kojoj su oni mogli samo postajati razočarani i pasivni, neuki i utopisti, skloni radikalnim a ne promišljenim rješenjima, sklonima samo neobuzdanoj mašti. A znamo: dati mašti vlast je skupi socijalni eksperiment.

 

Gledam oko sebe. Sabor je prepun mladih ljudi: Igor Rađenović, Peđa Grbin, Anto Babić, Sandra Petrović, Dan Špicer, Igor Kolman, Josip Salapić – samo nasumce. U Vladi Mirela Holy, Orsat Miljenić ili Arsen Bauk, ili pak Tomislav Saucha. U skupštini grada Davor Bernardić, Jurica Meić ili Margareta Mađerić. Oni su stigli i djeluju vrlo samouvjereno i samostalno. Istina malo se bojim da je postupak kloniranja i tu uspio u nekoliko slučajeva, no uopće ton svježine i mladosti osjeti se na raznim stranama. Jedina prava promjena bit će kad mladi prestanu imitirati svoje oportunističke prethodnike i napuste strategiju čekanja. Vrijeme nije na njihovoj strani. Neka požure.