https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?zivotopisi_osoba_id=2932&josip-boljkovac=  https://twitter.com/savjest_com?zivotopisi_osoba_id=2932&josip-boljkovac=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?zivotopisi_osoba_id=2932&josip-boljkovac=  http://savjest.com/savjest_rss.php?zivotopisi_osoba_id=2932&josip-boljkovac=

SAVJEST osobe

Stvorili smo državu i uništili društvo!

O Josipu Boljkovcu iz pera njegova sugrađanina Danka Plevnika

Taj se instinkt ne može nastudirati i naučiti. Netko ga ima, netko nema, a Boljkovac ga nedvojbeno ima. Činio je sve da do rata u Hrvatskoj ne dođe. Oglušivao se na nacionalističke povike da srpske policajce treba otjerati iz hrvatske policije. Ne treba tjerati Srbe, već zapošljavati Hrvate i tako ispravljati tadašnji neproporcionalni odnos u policiji. Kada su mu neki ljudi, pridodani hrvatskoj policiji, donijeli spisak viđenijih karlovačkih Srba koje bi trebalo likvidirati, on im je rezolutno kazao da će im pasti glava ako ijednom Srbinu s glave jedna vlas padne. Nedavno je pak izjavio da Srbima u Hrvatskoj treba vratiti status konstitutivnog naroda

 

Doskora je bio pravi izazov staviti pripadnika srpske nacionalnosti na hrvatsku listu. Međutim, kada se napokon odlučilo da će se Srbima priznati zakonska kvota za ulazak u skupštine, vijeća i druga politička tijela, imati Srbina na listi postalo je vrlo pragmatično. Pa i za same Srbe koji će na ove lokalne izbore ekstenzivnije izaći sa svojim i stranačkim i nezavisnim listama. Ali jedan je političar po običaju otišao korak dalje. Josip Boljkovac, u Karlovcu znan i po nadimku Deda, postao je senzacija ovih izbora jer je kao Hrvat odlučio da se s rednog broja 5 Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) ponovno natječe za mjesto karlovačkog župana. Njegovi ideološki protivnici nisu mogli shvatiti kako to da je on kao jedan od bivših osnivača HDZ-a, prvi ministar unutarnjih poslova Hrvatske stao iza «četnika»?

 

Nepopravljivi optimist

Boljkovac je dobrano prešao osmu deceniju svog života, ali je uvijek jednako sklon vlastitom političkom sazrijevanju i evoluciji. Reći će da nije on prvi stupio u koaliciju sa Srbima, nego predsjednik HDZ-a Ivo Sanader koji ih je, nakon što su godinama živjeli u sjeni političkog ostracizma, vratio na političku pozornicu. Boljkovac nije htio da bude shvaćen kao heretik pa je zahtijevao da na srpskim listama bude još Hrvata. Srbe drži autohtonim narodom kojem treba omogućiti da prihvati Zagreb kao svoj glavni grad. Zbog toga Srbima treba pomoći riječju i djelom, biti uz njih, a ne ih getoizirati i ponovno gurati na politički kontroverzne putove. On je među prvima u Hrvatskoj postao svjestan da dolazi novo vrijeme u kojem će Srbi opet biti važan koalicijski partner svakome tko će željeti uspostaviti vlast na općinskoj, gradskoj, županijskoj i državnoj vlasti. Dakle, nasuprot i nekim srpskim političarima koje je imobilizirao povijesni pesimizam, Joža Boljkovac je nepopravljivi optimist.
O njemu se pričaju svakakve priče. «Hrvati» ga optužuju da je nakon Drugog svjetskog rata predvodio u likvidaciji ustaša i domobrana, pa se od Dubovca do Jazovke traže njegove žrtve, a «Srbi» da se 1971. umjesto na Titovu stavio na Savkinu i Tripalovu stranu. Na optužbe Boljkovac odgovara dokumentima da u vrijeme kada su se događali poslijeratni zločini fizički nije mogao biti na svim tim inkriminiranim mjestima i da se 1971. Tita htjelo rušiti iz Moskve i Beograda, a ne iz Zagreba. Tko je Josip Boljkovac možda će se uskoro i iscrpnije znati, jer je javna tajna da priprema memoare.

 

Otkrio da Ranković prisluškuje Tita

Boljkovac je čovjek političkog instinkta, a on se ne može nastudirati i naučiti. Netko ga ima a netko nema. Boljkovac ga ima. Rođen je 1922. u Vukovoj Gorici, premda neki koji su s njim išli u zanat (za krojača) tvrde da je dvije godine stariji od samoga sebe. Prvu je političku školu prošao uz brata Franju, lokalnog predsjednika HSS-a koji je bio u vinogradima Ivana Šubašića, najpoznatijeg Vukogoričana, u kojima su Vladko Maček i Dragiša Cvetković pregovarali Banovinu Hrvatsku. Franjo je oduševio Cvetkovića recitiranjem pjesama Branka Radičevića.
U Drugom svjetskom ratu skojevac Boljkovac djeluje od Zagreba i Karlovca, preko Gorskog kotara do Slovenije i natrag, na tragu AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Susret s Churchillovim sinom Randolphom u partizanima jedna je od njegovih nezaboravnih priča. Kada je poslije rata došao u London, sastao se s Randolphom. Posjetivši engleski parlament i vidjevši na kakav način parlamentarci razgovaraju, odlučio je da nikada neće čitati svoje govore. Poslije rata radio je u Ozni, kasnije Udbi, i policiji. Potom je otišao u Zagreb gdje je radio na izdavanju dozvola za stjecanje putovnica. Bio je otprije u vezi sa svojim zemljakom Vecom Holjevcom, zatim generalom Ivom Rukavinom, ali je policijski zanat ispekao kod Steve Krajačića koji je «jedini mogao spavati s Titom u sobi». Krajačić je imao nalog Staljina da ubije Tita, ali to nije učinio i tako je stekao kredit Titova povjerenja za čitav život. Da Ranković prisluškuje Tita, otkrio je Boljkovac u Karlovcu i o tome obavijestio Krajačića, a ovaj Tita. Od takvih se zgoda sastoji njegova policijska karijera.

 

Najuspješniji gradonačelnik Karlovca

Međutim, u Karlovcu je Josip Boljkovac na glasu kao najuspješniji gradonačelnik novog vremena. Za njegovog upravljanja gradom izgrađeni su: bolnički kompleksi, hotel «Korana», Školska sportska dvorana, željeznički nadvožnjak, robna kuća i niz drugih objekata. Jedan je od ideatora izgradnje prvog autoputa u Jugoslaviji Zagreb-Karlovac. Bio je inicijator zbližavanja gradova pa je postao počasni građanin Kragujevca (Srbija) i Alessandrije (Italija). Sredinom 1960-ih dobio je domaćinstvo za svjetsko vatrogasno prvenstvo na kojemu su prvi put nastupili predstavnici zapadnih i istočnih zemalja, a kojemu je Tito bio pokrovitelj. Jedan od problema tada je bio kako ispuniti zahtjev «zapadnjaka» za održavanjem mise i ultimatum «istočnjaka» da će u tom slučaju otići s prvenstva. Kao tada već diplomirani pravnik, Joža je razmišljao i u tri u noći upalila mu se lampica. Sljedeće jutro proglasio je kasarnu eksteritorijalnom, tako da je Jugoslaviju izvlastio od odluke o misi.
To je prvenstvo bila i prilika da se otpočnu preliminarni razgovori o otvaranju procesa za diplomatsko priznanje SR Njemačke. Boljkovac je imao Titov placet da vodi tajne pregovore kojima bi se došlo do uspostave odnosa između Jugoslavije i SR Njemačke, a zbog interesa jugoslavenskih radnika u toj zemlji. Otada pa do danas sačuvao je dobre odnose s njemačkim političarima pa je čak i Kohl pio izvrsno bijelo vino iz njegovog vinograda u Vukovoj Gorici.

 

Emigraciji čast, ali ne i vlast

Nakon Hrvatskog proljeća Josipu Boljkovcu oduzimaju čin rezervnog majora, pada u političku nemilost i vraća se u Vukovu Goricu. No, on nije mogao preko noći postati anonimac, jer su ga poznavali brojni ljudi na Kordunu, u Gorskom kotaru, Karlovcu. Uvijek je bio i djelovao kao politički realista. Devedesete je dočekao zajedno s Tuđmanom, kojemu je svojedobno pomagao da izađe iz zatvora, te Manolićem i Mesićem. Tuđmanu je rekao da neće ući u HDZ ukoliko ne odbaci «ustaške» članke stranačkog statuta. Znajući da ima veliko sigurnosno iskustvo i dobre veze u Srbiji, Tuđman mu je ponudio ministarstvo unutarnjih poslova. Primivši dužnost, javno je u Saboru zamrznuo članstvo u HDZ-u, kazavši da će biti ministar policije svih građana. Znao je otkuda vjetar puše kada je u niz navrata isticao: «Emigraciji čast, ali ne i vlast». Stvari su tada bile mnogo zamršenije negoli se to nacionalistima s obje strane granice čini. Šef KOS-a Aleksandar Vasiljević organizirao je neuspjelu otmicu Boljkovca u Karlovcu. Boljkovac je otkrio da su mnogi «veliki Hrvati», poput Gojka Šuška, radili po uputama ove Miloševićeve ekipe.
Istražio je i da su Glavaš, Šušak i Vukojević pucali na Borovo selo da izazovu ratne tenzije. Cilj dogovora Miloševića i Tuđmana u Karđorđevu bila je podjela Bosne i Hercegovine. Da bi se do nje došlo, trebalo se na primjeru Hrvatske pokazati da se to neće dogoditi bez rata. Boljkovac je činio sve da do rata ne dođe. Bio je, za razliku od Špegelja, protiv napada na kasarne, jer Hrvatska nije bila naoružana ni međunarodno priznata. Na nacionalističke povike da srpske policajce treba otjerati iz hrvatske policije, Boljkovac se oglušivao. Ne treba tjerati Srbe, već zapošljavati Hrvate i tako ispravljati dotadašnji neproporcionalni odnos u policiji. Ali ne Hrvate sklone svemu i svačemu. Boljkovac je iz policije odmah najurio Markicu Rebića ali, čisteći brod od domaćih kadrova, u njega su se sleđa penjali oni emigrantski.

 

Poticanje suživota u Gorskom kotaru

Situacija bi eskalirala da se u to doba on nije nalazio na mjestu ministra unutarnjih poslova. Naime, u Gorskom kotaru je JNA naoružavala Srbe, kao i na svim drugim područjima gdje su Srbi živjeli u apsolutnoj ili relativnoj većini. «Gorani» kao najmobilniji i otuda i najdalekovidniji Srbi, mahom zaposleni na željeznici, osjetili su svu ranjivost položaja i odigrali su na kartu suživota s Hrvatima. To je poticao Boljkovac u brojnim razgovorima u tom kraju. Da su pristali na pobunu, Srbi su mogli prepoloviti Hrvatsku i dovesti «Republiku Srpsku Krajinu» do slovenske granice. U tu svrhu odsijecanja Hrvatske, u Gorski kotar su poslane i hrvatske paravojne jedinice ne bi li srušile važne komunikacijske objekte. Boljkovac je među njih ubacio svoje ljude kako bi kontrolirao situaciju. Njegova je politička pozicija bila da se Srbima moraju omogućiti sva etnička, politička i gospodarska prava i njegovati povjerenje u njih.
Tako se je i ponašao. Kada su mu neki ljudi, pridodani hrvatskoj policiji, donijeli spisak viđenijih Srba koje bi trebalo likvidirati (jedan od prvih na popisu bio je karlovački inženjer arhitekture Milan Bijelić), on im je rezolutno kazao da će im pasti glava ako ijednom Srbinu s glave jedna vlas padne. (Nakon rata Boljkovac je govorio na izložbi o arhitektonskom i urbanističkom radu Milana Bijelića.) Međutim, sile rata bile su jače od poštenja jednog čovjeka pa bio on i na tako utjecajnom mjestu. Boljkovac je u strateškom smislu držao stranu Ante Markovića da ne treba srljati u raspad Jugoslavije i za tu svrhu koristiti ratne metode. Milošević i Tuđman su u to vrijeme Markovića gledali kao svog legitimnog neprijatelja. Dogovorili su se da je rušenje Markovićeve Vlade za obojicu prioritet broj jedan. Nakon toga će Milošević preuzeti Jugoslaviju, a Tuđmanu će biti otvoren put za neovisnu Hrvatsku.

 

Deda se ne da

Avion koji je raketirao Banske dvore glavnu je poruku nosio za Antu Markovića. Josip Manolić je bio u posjedu informacije da će doći do udara iz zraka, koju je poslao Boljkovčev čovjek iz Beograda. Kada je Boljkovac otišao na sastanak s generalom Tusom u Novigrad kako bi ga pridobio za Hrvatsku, Tuđman je naredio upad policije u Borovo selo. Bez znanja ministra unutarnjih poslova nije se smjela aktivirati niti jedna policijska jedinica. Tuđman je iskoristio situaciju Boljkovčeva izbivanja iz Zagreba i započeo akciju kojom su napokon skinute rukavice. Za vrijeme Boljkovčeva rukovođenja policijom i sigurnošću u Hrvatskoj je poginuo samo redarstvenik Josip Jović na Plitvicama. Otada će se producirati žrtve kako bi se rasplamsala ratna histerija i uvjerenje da Srbi i Hrvati ne mogu živjeti zajedno.
Vlast je odlazila u ruke Gojka Šuška. Boljkovac je smijenjen, jer je kočio rat koji je već trebao biti na dnevnom redu. No, Boljkovac odlazi u Manolićev UNS koji je formalno trebao biti kapa za sve obavještajno-sigurnosne službe. Dolazi u situaciju da spašava neke ljude, među njima i Srbe, od progona, osvete ili nepravednog odnosa. Takvom politikom konfrontira se sa Šuškom i njegovim ljudima. Daje niz interviewa u novinama, a najpoznatiji je onaj dan Paolu Raffoneu za «Limes» u kojem razobličuje način vladanja Hrvatskom. Time baca rukavicu Šušku koji ga u nekoliko navrata pokušava likvidirati, jedanput čak uz Tuđmanov blagoslov. Ali Deda se ne da.

 

«Da nešto ostane iza nas»

S dobrim vezama u BND-u i NATO-u Boljkovac si osigurava leđa. Počinje međunarodni pritisak na Tuđmana da ublaži autokraciju. Tuđman otpisuje Boljkovca na državnoj razini, ali se on dočekuje na županijske noge. Prvi izbori za karlovačkog župana bili su odlučeni već prije izbora. Ali Boljkovac je ustao iz političkih mrtvih i uspio je tako iskoalirati da je izabran za župana. Tuđman ga ne želi priznati i uspijeva ga nagovoriti da odustane. Na zadnjim lokalnim izborima Boljkovac se natjecao s vlastitom listom. Bivši hadezeovac je potvrdio da je Boljkovac prešao prag od pet posto, ali da su mu on i njegove kolege od važećih napravili nevažeće listiće.
Nakon izbora Boljkovac se počeo više družiti sa Slovencima i Istranima, znači s bivšim ratnim drugovima i sudjelovati na skupovima SAB-a, ostajući nepokolebljivo na antifašističkoj, antinacionalističkoj i antirevizionističkoj liniji. Jer «istina mora van», jer nas jedino ona može spasiti! Operiravši nedavno kuk, on je u rekordnom vremenu odbacio štap, rekavši da je «štap u glavi». Boljkovac je uvijek gledao prema naprijed i bio svjestan duha vremena. Ne samo da i danas ima viziju razvoja čitavog kraja nego i energiju za njeno ostvarenje, brinući se «da nešto ostane iza nas».
Danko Plevnik (Novosti sedam dana)

 

Josip Boljkovac (born 1922 in Vukova Gorica, near Karlovac) is a former Croatian politician, and was the first Minister of Internal Affairs in the Government of Croatia.


During World War II, Boljkovac served with the Yugoslav Partisans and later with the state secret police OZNA. The Croatian Helsinki Committee has accused him of criminal responsibility for the deaths of 210 people in the Karlovac area during the war and the years that followed.


After democratic reforms in Croatia he joined the Croatian Democratic Union and became the country's first Minister of Internal Affairs. He later left the party to join the Croatian Independent Democrats. With that party's marginalization, he joined the Croatian People's Party – Liberal Democrats. Boljkovac has also run on the electoral list of the Croatian Party of Pensioners and the Independent Democratic Serb Party in separate elections. In 2008, Boljkovac launched a bid to form a Josip Broz Tito Society, to celebrate the role of the former Yugoslav president.


Local police are investigating Boljkovac's role in World War II and post-war Croatia, and are considering filing charges for war crimes against him. His reply on this accusations, about killing in Yugoslav concentration camps (such as Goli otok) was: Who are those witnesses? None of them from camps isn't alive.

http://en.wikipedia.org/wiki/Josip_Boljkovac

    Boljkovac Josip



..
osoba.php?osoba_id=9882&katarina-peovic
 
osoba.php?osoba_id=6768&josip-kregar
 
osoba.php?osoba_id=3449&zoran-milanovic
 
19.03.1984  Odobašić Danijel
19.03.1971  Boras Mandić Marko
19.03.1971  Krmpotić Goran
19.03.1969  Krnić Josip
19.03.1961  Špančić Damir
19.03.1960  Rešetar Damir
19.03.1960  Roštan Mladen
19.03.1958  Kozlica Ivan
19.03.1954  Šuman Vjera
19.03.1924  Rušec Josip