SAVJEST osobe

Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; položio pravosudni ispit.

Profesionalno iskustvo stekao je u Ministarstvu vanjskih poslova RH, Uprava za sigurnost, načelnik (1995.-2000.);

Hrvatska izvještajna služba (Obavještajna agencija), pomoćnik ravnatelja za operacije i međunarodnu suradnju (2000.-2004.);

INA d.d. savjetnik za korporativnu sigurnost i poslovni nadzor (2004.-2005.);

savjetnik Predsjednika RH nacionalnu sigurnost i zamjenik predsjednika savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih agencija (2005.-2010.);

član Vijeća za nacionalnu sigurnost i član Vijeća za obranu.

Rođen je 26. kolovoza 1967. u Osijeku. Osnovnu školu pohađao je u Osijeku a završio u Zagrebu gdje mu se zbog posla 1979. preselio njegov otac Josip Perković, bivši čelnik hrvatske Udbe, tajne komunističke policije. U Zagrebu završava srednju školu a potom i Pravni fakultet. Kasnije je položio pravosudni ispit i upisao poslijediplomski studij.

Otac je za njega počeo tražiti posao još prije nego što je diplomirao. Prvo radno mjesto dobio je u Ministarstvu vanjskih poslova 1994. i to na izravnu intervenciju predsjednika Franje Tuđmana. Radio je u Sedmoj upravi koja se bavila osiguranjem zgrada veleposlanstava i ljudi, no, služila je i za suradnju sa stranim obavještajnim službama i obavještajni rad u inozemstvu.

U početku je samo gledao, slušao i učio. Bio je samozatajan, uglađen i fin, opisuju ga tadašnji njegovi radni kolege. Počeo je kao običan djelatnik ali je brzo napredovao. Postao je načelnik Protuobavještajnog odjela. Bavio se provjerama djelatnika, nabavljao putovnice djelatnicima HIS-a, prikupljao podatke iz policije i SZUP-a. 1999. poslan je na kraće vrijeme u Makedoniju na „humanitarni rad“. Tada je uspostavio suradnju s makedonskim obavještajnim službama.

Krajem 1999. dotadašnji šef Sedme uprave i pomoćnik ministra vanjskih poslova Miro Međumorec odlazi u Švicarsku. To je vrijeme borbi za Tuđmanovo političko naslijeđe nakon njegove smrti. Mate Granić tada samoinicijativno imenuje za njegova nasljednika Davora Božinovića koji nije odlazio na kolegije obavještajnih službi gdje je po funkciji trebao. Tako vršitelj dužnosti šefa Sedme uprave postaje Saša Perković.

S pobjedom SDP-ove koalicije 2000. godine, novi ministar vanjskih poslova Tonino Picula za šefa Sedme uprave i pomoćnika ministra imenuje Ivana Del Vechia, SDP-ovca, odlikovanog dragovoljca Domovinskog rata i pukovnika Hrvatske vojske. Zbog njegovih neraščišćenih starih računa s Josipom Perkovićem ubrzo je došlo do sukoba između njih. Saša je morao napustiti Sedmu upravu i Ministarstvo vanjskih poslova.

U HIS dolazi nakon što je ravnatelj te službe postao Damir Lončarić u svibnju 2000. Po izbijanju etničkih sukoba u Makedoniji poslan je u Skoplje. Tamo je, s iskustvom iz prijašnjeg boravka tijekom 1999., prema obavještajnim mjerilima, obavio dobar posao. Nakon preustroja HIS-a u Obavještajnu agenciju 2002. nastavlja raditi kao načelnik jedne od uprava.

Dolaskom na vlast Sanaderova HDZ-a 2003. mora napustiti tu agenciju jer je bio vezan sa starom strukturom HDZ-a i  dijelovima Račanove vlasti koje su obnovile veze iz vremena komunizma.

Potom Saša Perković prelazi u hrvatsku naftnu kompaniju Inu gdje se zaposlio kao savjetnik za korporativnu sigurnost i poslovni nadzor. Na tim poslovima radio je zajedno s Miljenkom Filipovićem, umirovljenim generalom. Tu je dočekao 2005. godinu kada je Stjepan Mesić dobio drugi predsjednički mandat. Pozvao ga je u Ured predsjednika gdje je postao savjetnik za nacionalnu sigurnost. 

Šira javnost upoznala ga je nakon susreta s umirovljenim generalom Vladimirom Zagorcem u bečkom hotelu Radisson. Saša Perković prenosio je Zagorcu, koji je bio optužen za krađu dragulja, poruke predsjednika Mesića o mogućoj nagodbi ako postane pokajnik. Zagorec je cijeli taj razgovor uz dopuštenje austrijskog suda snimio i kasnije preko DVD-a distribuirao u Hrvatsku.

Izbila je velika afera. Mesić je poslije to opovrgavao tvrdeći da je Saša Perković išao u Beč kao njegov osobni izaslanik ali i kao potpredsjednik Vijeća za nadzor tajnih službi te uz dopuštenje glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Sam Perković se o tome susretu nikada nije očitovao. Na snimkama je djelovao prilično nervozno.

Nakon završetka Mesićeva drugog predsjedničkog mandata, nastavio je raditi kao savjetnik za nacionalnu sigurnost i u Uredu predsjednika Ive Josipovića. U središte javnosti dospio je 2013. zbog svog oca, Josipa Perkovića, čije je izručenje zatražio njemački sud zbog sumnje u umiješanost u ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Wolfratshausenu.

Taj slučaj je prerastao u sukob hrvatske Vlade s Europskom komisijom nakon usvajanja zakona kojim se ograničava primjena europskog uhidbenog naloga na djela počinjena nakon 2002. godine, što znači da se Josip Perković ne može izručiti Njemačkoj. Zbog tog slučaja došlo je do napetosti između Vlade i predsjednika Josipovića koji je tražio ukidanje tog vremenskog ograničenja.

U medijima se u rujnu 2013. pojavila špekulacija, vezana uz izvor iz Banskih dvora, da bi predsjednik Josipović trebao razriješiti dužnosti Sašu Perkovića zbog slučaja njegova oca jer bi se „mogao naći u sukobu interesa s obzirom da po prirodi posla ima doticaj s mnogim informacijama“. Josipović je odgovorio da mu to ne pada na pamet jer „gospodin

Perković ništa ne radi vezano za taj predmet“ ponovivši pritom kako „nitko ne treba snositi odgovornost za moguće grijehe svojih roditelja“.

O njegovu privatnom životu se malo zna. Tek podatak da ga se često nedjeljom može vidjeti na misi u jednoj od zagrebačkih crkava.

http://www.vecernji.hr/biografije/sasa-perkovic-186