U Moskvi je ovih dana u dubokoj starosti preminuo Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu obranu i načelnik Štaba JNA u vrijeme raspada Jugoslavije te najžešćeg rata i agresije na Hrvatsku. Kadijević je nesumnjivo među ključnim figurama tih burnih vremena, ali i prvi u nizu čelnih ljudi tadašnje JNA koji, unatoč odgovornosti za ratne zločine, nikada nisu ni primirisali sudu u Haagu. Štoviše, Kadijević je većinu umirovljeničkih godina sve do smrti proživio u sigurnosti svog moskovskog utočišta, zaštićen od ikakvog progona.

Tri optužnice i međunarodna tjeralica

Ondje mu mir nisu poremetile ni tri optužnice za ratne zločine podignute u Hrvatskoj. Podsjetimo, prvu je protiv njega te Zvonimira Jurjevića, ondašnjeg zapovjednika Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA još 1992. godine podnijelo Državno odvjetništvo u Bjelovaru, a zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva na tom području. Deset godina kasnije isto je učinilo i Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, čija je optužnica uz Kadijevića i Jurjevića obuhvatila još i Blagoju Adžića, Božidara Stevanovića, Životu Panića, Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića za ratne zločine počinjene u Vukovaru. Na koncu, 2006. godine optužnicu je podiglo i Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku tereteći Kadijevića i Jurjevića da su u vrijeme oružanog napada na Republiku Hrvatsku izdavali zapovijedi pilotima vojnih zrakoplova JNA da bombardiraju, raketiraju i mitraljiraju civilne ciljeve na području Istočne Slavonije pri čemu je poginulo najmanje 30 osoba, a ranjen veći broj civila. Nakon zadnje optužnice u nizu doznalo se da Kadijević živi u Moskvi, a i sam se uskoro odazvao na pozive ne samo srbijanskih nego i hrvatskih i drugih medija iz regije. U nizu izjava koje je tada dao novinarima isticao je da ga niti najmanje ne brinu optužnice i tjeralice. "Hrvatska tjeralica uopće me ne zanima, mirno spavam. Hrvatske tužbe, da ih je i 33, a kamoli tri, nimalo me ne plaše. Ja sam samo spašavao jednu državu, koju su mnogi, poput vašeg predsjednika Mesića, željeli razbiti", rekao je tada nekom od hrvatskih novinara.

Moskovski spokoj "kupljen" u Washingtonu

Takav spokoj navodno je osigurao dealom s Amerikancima koji ga je, spekulira se, zaštitio ne samo od triju optužnica iz Hrvatske već i one nikad podignute pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Spominjalo se, naime, a i sam se Kadijević razmetao takvim tvrdnjama, da ga je američka strana vrbovala u svojstvu ad hoc savjetnika za Irak. Kao čelni čovjek JNA i savezni sekretar za obranu Kadijević je raspolagao ključnim podacima o vojnoj tehnologiji, postrojenjima i tajnim bunkerima Sadama Husseina. Upravo je bivša Jugoslavija 70-tih i 80-tih godina prošloga stoljeća gradila vojnu infrastrukturu u Iraku i opskrbljivala oružjem Sadamov režim. Ti su podaci uoči i za vrijeme američke invazije na Irak mogli imati i te kako važan značaj, pa ne treba olako odbaciti tezu o Kadijevićevom aranžmanu s Pentagonom. Čak se u to vrijeme govorilo da se Kadijević nakon odlaska iz Beograda skrasio na Floridi, no očito mu je više odgovarala moskovska klima. O svom savjetničkom angažmanu za Amerikance i sam je 2006. samouvjereno kazao novinarima "kako ne čudi što je upravo on bio logičan izbor". Spominjalo se da njegove veze s Amerikancima sežu još iz vremena kada se kao mladi perspektivni oficir školovao na najprestižnijem američkom vojnom učilištu West Pointu. Istina je da nikada nije bio polaznik West Pointa, ali je u nekoj drugoj tamošnjoj vojnoj školi boravio na štabnom usavršavanju.

Zapovjednik "vojske bez države"

Proteklih desetak godina, otkako je iznova oživio medijski interes za Kadijevića, često se spominjala i knjiga njegovih memoarskih zapisa koju je pod naslovom "Moje viđenje raspada – Vojska bez države" objavio u izadnju beogradske Politike već 1993. godine, tek godinu dana nakon umirovljenja na koje ga je, navodno nezadovoljan njegovim nedovoljno energičnim vođenjem rata protiv Hrvatske, prisilio Slobodan Milošević. Iako pisana bez nužne vremenske distance, Kadijevićeva knjiga vrijedno je svjedočanstvo i važan dokaz o tome kako se i zašto 1991. godine "narodna" vojska svrstala na stranu srpskih pobunjenika i paravojnih snaga iz Srbije koje su u Hrvatskoj, pod egidom «zaštite ugroženog srpskog naroda» imale namjeru uspostaviti granicu Velike Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Vrijedna je i stoga što je Kadijević po zapovjednoj liniji bio jedan od najodgovornijih za sustavna razaranja i tisuće ljudskih žrtava u Vukovaru, Osijeku, Dubrovniku, Petrinji, Škabrnji te drugdje diljem Hrvatske.

Saveznim sekretarom za narodnu obranu imenovan je 1988. godine u jeku antibirokratske revolucije u Srbiji i buđenja nacionalizama na ovim prostorima, a umirovljen 6. siječnja 1992. godine, devet dana uoči međunarodnog priznanja Hrvatske što mu je, kao opsesivnom čuvaru jedinstvene i cjelovite Jugoslavije, zasigurno bio najteži poraz. Ne mareći za prethodnu plebiscitarnu odluku građana Slovenije i Hrvatske o nezavisnosti svojih republika, Kadijević je vojnu mašineriju JNA (kažu, tada treće najmoćnije vojne sile u Europi) pokrenuo radi očuvanja države koja se naočigled i bespovratno raspadala. Njegovi memoari prije svega vrve teorijama međunarodnih urota koje su, kako je smatrao, dovele do rastakanja Jugoslavije. Pritom je glavnog krivca pronašao u Njemačkoj ("koja upravo hoće da bude gospodar Balkana, a da bi to bila mora prethodno potpuno razbiti Jugoslaviju") te, kako kaže, dominantnoj pronjemačkoj struji u tadašnjoj administraciji američkog predsjednika Georgea Busha starijeg. Eksponente tih vanjskih sila unutar same Jugoslavije otkrio je ponajprije u tadašnjem saveznom premijeru Anti Markoviću kojeg je opisao kao "vrlo poslušnog izvršioca svih naloga gospodina Warrena Zimmermana" (tadašnjeg veleposlanika SAD u Beogradu, nap.a.) te "nacionalističkim režimima" koji su na demokratskim izborima 1990. došli na vlast u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH.

Njemačko-američka "balkanska urota"

Kadijević u svojoj knjizi iznosi tezu da je Njemačka tih godina iskoristila geopolitički metež (pad Berlinskog zida, raspad sovjetskog imperija, Zaljevski rat...) kako bi napokon ovladala Balkanom. Službeni Berlin je, po njemu, bio "nosioc razbijanja Jugoslavije putem građanskog rata" a za ostvarenje tog imperijalnog nauma ucjenama je upregnuo čitavu tadašnju Europsku zajednicu. Američku administraciju iz tog doba u svojim je zapisima optužio pak da je službeno podržavala jedinstvo i cjelovitost SFRJ, dok je neslužbenim kanalima "poticala one poteze koji su vodili razbijanju Jugoslavije, kao što su napadi na Srbiju, podrška albanskom separatizmu, uzmicanje pred agresivnim slovenačkim i hrvatskim separatizmom...".

Valja u ovom kontekstu podsjetiti i na programatski intervju kojeg je početkom prosinca 1990. (kada su demokratski izabrane vlasti već bile ustoličene u Zagrebu i Ljubljani, nap.a.) Kadijević dao zagrebačkom tjedniku Danas odnosno vojnom analitičaru Miroslavu Lazanskom, a bio je objavljen pod naslovom "Jugoslavija neće biti Libanon". "Održavanje nepovoljnog trenda unutrašnjih kretanja pogoduje daljoj eroziji položaja Jugoslavije u svijetu i sve većem uplitanju stranog faktora. Tome ide naruku i oslanjanje rukovodstava pojedinih političkih stranaka na inostranu pomoć. (...) Oni koji prizivaju inostranu intervenciju – izdajnici su svoga naroda i samo tako se mogu tretirati", kazao je Kadijević Lazanskom dodavši kako se "varaju svi oni koji misle da je Jugoslavija nekakva kula od karata". U tom je intervjuu, kao i kasnije u svojoj knjizi, upro prstom u Teritorijalnu obranu (TO). Ona je, smatra, bila "kukavičje jaje" koje je Jugoslaviji potkraj 1960-ih "podvalio" Edvard Kardelj. Kardeljev koncept "naoružanog naroda" uglavljen je u čuveni Ustav SFRJ iz 1974. godine i njime je Teritorijalnoj obrani, kao jednom od dvaju segmenata oružanih snaga SFRJ, dana ogromna nadležnost u ruke ondašnjim republikama i pokrajinama. Kadijević je, ne bez temelja, bio uvjeren kako je TO "od samog početka izgrađivana ne kao izraz socijalističkog samoupravljanja, već kao baza i okosnica republičkih armija". Tomu je tada dodao kako niti jedna država na svijetu nema više od jedne armije i da usprkos svemu "Jugoslavija ne smije i neće biti Libanon!".

"Podli" Kardelj i "kolebljivi" Tito

No, nije Kadijević krivnju svalio samo na "ustavotvorca" Kardelja (čije su reforme, po njegovom mišljenju, upropastile Jugoslaviju mnogo prije konačnog raspada) već je, doduše umjerenije, prozvao i samog tvorca druge Jugoslavije, Josipa Broza Tita, zamjerivši mu kolebljivost u prihvaćanju Kardeljevih zamisli zacementiranih Ustavom iz 1974. Podsjetimo, taj je Ustav praktički učinio Jugoslaviju konfederacijom i omogućio republikama samoodređenje do njihovog osamostaljenja, što je na koncu i konzumirano početkom 1990-tih. U tom tonu bio je i Kadijevićev istup na 17. sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, održanoj u jesen 1988. godine, na kojoj je zaprijetio da "Jugoslavija može postojati samo kao istinska federacija, ili je neće biti".

Znatan dio svojih memoarskih zapisa Kadijević je te 1993. godine iscrpio u svojevrsnoj teorijskoj polemici s pokojnim "reformatorom" Kardeljem koji je, smatra, konceptom "naoružanog naroda" posredstvom Teritorijalne obrane omogućio rasap Jugoslavije. "Umjesto dalje tehničke i svake druge modernizacije JNA, stvorene su glomazne višemilionske oružane snage od tzv. dvije ravnopravne komponente – JNA i Teritorijalne odbrane – u kojima je Teritorijalna odbrana po broju veća od JNA, a po rješenjima predstavlja začetak budućih republičkih vojski", istaknuo je u svojoj knjizi. Tri tada već odavna pokojnika - Kardelj, Vladimir Bakarić i Tito bili su, po Kadijeviću, najodgovorniji za raspad Jugoslavije jer su ustavom iz 1974. "dali pravo republikama i pokrajinama da rukovode Teritorijalnom obranom, a štabove TO stavili u dvojnu potčinjenost – pretpostavljenim komandama oružanih snaga i istovremeno rukovodstvima republika, pokrajina i općina". Njegova optužba biva još konkretnija kada nešto dalje u svojoj knjizi kaže kako je "nosilac udara na JNA putem budžeta bila uvijek i otvoreno Slovenija, uz vještu asistenciju Hrvatske".

JNA na braniku memorandumskih granica

Ono što je u Kadijevićevim memoarskim zapisima najzanimljivije u kontekstu agresije na Hrvatsku i Domovinskog rata koji je uslijedio, svakako je detaljno iznešeni scenarij "završne faze upotrebe oružanih snaga u slučaju unutrašnje agresije". Prema tom scenariju opisanom u njegovoj knjizi "Moje viđenje raspada" završna faza upotrebe narodne vojske protiv naroda "nastupa kada Njemačka preko Evropske zajednice otvoreno preuzima upravljanje jugoslovenskom krizom, tjera Sloveniju i Hrvatsku na ubrzanu secesiju putem primjene nasilja, istovremeno priprema građanski rat u Bosni i Hercegovini...". Kadijević tako piše kako se na početku te faze "zadatak oružanih snaga bitno mijenja i sastoji od: 1. odbrane srpskog naroda u Hrvatskoj i njegovog nacionalnog interesa; 2. izvlačenja garnizona JNA iz Hrvatske; 3. pune kontrole BiH sa krajnjim ciljem da se odbrani srpski narod i njegova nacionalna prava kada to postane aktuelno, te 4. stvaranje i odbrana nove jugoslovenske države onih jugoslovenskih naroda koji to žele, u ovoj fazi srpskog i crnogorskog naroda. Tako izmenjenoj zadaći, prilagođena je i osnovna zamisao upotrebe oružanih snaga.» Taj "memorandumski" scenarij počeo se zakuhavati u ožujku 1991. godine kada je Kadijević s dužnosti načelnika Štaba Vrhovne komande JNA predložio tadašnjem Predsjedništvu SFRJ uvođenje izvanrednog stanja pravdajući to potrebom da se "razoružaju i rasture paravojne formacije u Jugoslaviji". Sam rat u Hrvatskoj, po njegovom je tumačenju, imao dvije faze: "od prvih oružanih napada na Srbe u Srpskoj Krajini do kraja ljeta 1991. kada Hrvatska otpočinje sa otvorenim oružanim napadima na JNA" te drugu "do početka 1992. godine i sklapanja Vanceovog sporazuma kojim je utvrđen dolazak snaga UN-a na područja Hrvatske koja nisu bila pod kontrolom Zagreba". Tuđmanovo prihvaćanje sporazuma mirovnog izaslanika UN-a Cyrusa Vancea Kadijević je doživio kao pobjedu JNA nad Hrvatskom!

Drugoga puta nije vidio...

U svojoj kontroverznoj knjizi Kadijević tek jednom, i to šturo, spominje bitku za Vukovar. "Glavna grupacija kopnene vojske JNA, pretežno oklopno-mehanizovani sastavi u Istočnoj Slavoniji, imala je dva zadatka: prvi, da oslobodi srpske krajeve u Istočnoj Slavoniji; i drugi, da bude glavna manevarska snaga Vrhovne komande za prodor ka Zagrebu i Varaždinu. (...) Pored toga, tzv. bitka za Vukovar, bila je bitka sa glavninom hrvatske vojske koja je htjela po svaku cijenu da održi Istočnu Slavoniju i Baranju u svojim rukama. Tu bitku je grupacija JNA u istočnoj Slavoniji dobila, porazila glavninu hrvatske vojske i nakon oslobođenja Vukovara, bila spremna da produži dejstva ka zapadu. Njezin uspjeh i opasnost njenoga prodora ka Zagrebu bitno su uticali da Hrvatska prihvati Vensov plan", zapisao je. A činjenicu što u Vukovaru "nije razbijena Hrvatska vojska" Kadijević je objasnio slabim odazivom na mobilizaciju i dezerterstvom u redovima JNA!

U memoarskim zapisima objavljenima 1993. Kadijević se dotiče i u to vrijeme jedine optužnice koju je protiv njega podiglo hrvatsko pravosuđe. O tome će reći: "Mene to ništa ne čudi, jer to su oni isti neprijatelji - ustaše i Nijemci - sa kojima sam ratovao u Narodnooslobodilačkom ratu, kao i u ovome ratu". Pri kraju knjige svoje je postupke taj ražalovani zapovjednik "vojske bez države" koju je do kraja slijepo branio, rastumačio ovako: "Moj otac je Srbin, moja majka je Hvatica. Ja sam, dakle, po rođenju Srbin iz Imotskoga, gdje je Srbin teže biti nego bilo gdje u Jugoslaviji. Bez obzira što će se događati, ja ću uvijek biti Jugosloven po uvjerenju". Štoviše, svoje ideološko sljepilo koje je pred samim sobom vjerojatno tumačio kao čast i dosljednost, na samom kraju je ovako izrazio: "Ja drugoga puta nisam vidio". Eto, tako je taj obnevidjeli zapovjednik "vojske bez države" sudjelovao u zločinu koji je ostao bez kazne.

Miroslav Filipović