Bio je to neobičan derbi, divan po sceni i krcatom gledalištu. Na istočnoj su tribini Dinamovci  rastegnuli najdužu zastavu na svijetu, a more zastava i šalova kompletiralo je živopisni prizor. Tih je godina pun stadion bio normalna pojava, ali se ne sjećam ovakvog prizora kao na gornjoj fotografiji gdje, kako se to obično kaže, ne stane ni igla. U fantastičan ambijent uklopio se i Dinamo koji je već u prvih 15 minuta vodio 2:0, no kasnije su se opustili i čak morali strahovati za pobjedu, iako su više od pola sata igrali s igračem više.

Već u osmoj minuti zatresle su se tribine. Mustedanagić je izveo korner, Srećko Bogdan skočio najviše te trzajem glave loptu spustio do Cerina koji majstorskim škaricama vara golmana Katalinića. U 15. minuti činilo se da je sve gotovo. Boljat je nepropisno zaustavio Mustedanagića i sudac je pokazao na bijelu točku. Bedijev nizak udarac, točno u kut. Mirisalo je na senzaciju. No, samo nekoliko minuta nakon jedanaesterca za plave, sudac svira jedanaesterac i za bijele. Šurjak je namjestio loptu, silovito tukao u desnu Stinčićevu stranu, ali je tamo lopta naišla na ruku Dinamovog vratara koji je bio i najbolji igrač utakmice.

Kako je igra odmicala, tempo je popuštao. Drugo poluvrijeme u potpunosti je pripalo gostima iz Splita. Dinamo je stao, vjerojatno zadovoljan rezultatom. Rezultat takvog razmišljanja donio je neočekivanu bombu Boriše Đorđevića pod samu gredu za 2:1. Sve se odjednom pretvorilo u rat živaca u kojemu su naši igrači i navijači odahnuli tek nakon posljednjeg sučevog zvižduka. Na kraju se postavilo pitanje kako to da su plavi igrali puno bolje protiv kompletnog Hajduka, nego protiv desetorice, k tome još i bez Šurjaka.