Tog 23. prosinca prije tri godine nakratko su bila odškrinuta vrata kroz koja će, učinilo se, Hrvatska izaći iz krize ili barem krenuti ka izlazu. Ubrzo se ispostavilo da vrata na tom požarnom izlazu nije otvorio neki čovjek s namjerom nego običan demagoški propuh. I smjesta ih zalupio.

Jednodnevni „plan za novi dan“

Tog prohladnog predbožićnog petka šef SDP-a, lider pobjedničke Kukuriku koalicije i mandatar nove vlade Zoran Milanović održao je pred zastupnicima netom izabranog sedmog saziva Hrvatskog sabora i pred svekolikom hrvatskom javnošću svoj dotad, ali i otad najbolji govor. Na tom polusatnom obraćanju priznanje su mu kasnije odali čak i mnogi ljuti kritičari i politički konkurenti. Znalo se već da je Milanović u političkoj areni ohol i bahat, no taj je govor bio dostojan inauguracijske uzvišenosti: odmjeren, mobilizatorski, realan i nadobudan u isto vrijeme. Pravi državnički. I doista su u jednom trenutku i dežurni domaći Skeptik i njegov sudrug Cinik doista mogli osjetiti kako ih nakon duljeg vremena nešto grije oko srca.

Parlamentarni izbori koncem 2011. došli su poput onih trećesiječanjskih, 2000. godine. Znalo se da će HDZ pasti s vlasti kao zrela kruška pod vlastitim teretom korupcije, crnih fondova, upravljačke nemoći i predugog prodavanja magle. Mrcvarenje s dotadašnjom HDZ-ovom vladom, čiji je drugi mandat zaredom osvojio kasnije raskrunjeni Ivo Sanader da bi ga kroz krizne depresije do kraja jedva doteglila Jadranka Kosor, predugo je trajalo. Kukuriku koalicija bila je blagovremeno sklopljena i sve joj je onomad bilo otvoreno i naklonjeno. Imala je vremena osmisliti strategiju, napraviti dobar program i raspodijeliti resore, pa s posve izvjesnim izbornim legitimitetom napokon krenuti s oživljavanjem klonule ekonomije i zamrlog društva. S obzirom na okolnosti i činjenicu da se na političkoj sceni nikakva uvjerljiva treća opcija nije nazirala, Plan 21 doista se doimao kao „plan za novi dan“ iako su, nakon višestrukih opeknuća, mnogi već i tada puhali na hladno. Neki su poslije primjetili da im je plan trajao tek jedan dan.

Nema osvrtanja na prošlo, osim ponekad

Što je, dakle, mandatar Milanović zborio tog petka prije točno tri godine za govornicom u velikoj sabornici?

Predložiti sastav nove vlade za njega je toga velikog i svečanog dana bila „ogromna odgovornost, ali istovremeno i ogromna radost“. I ogromna šansa jer, kako je rekao, kriza u kojoj se država nalazi(la) „ima i element prijetnje i element šanse“.

„Želimo da ovo bude šansa za Hrvatsku“ – poentirao je Milanović retorički besprijekorno. Kamo sreće da nije ostalo samo na tim u međuvremenu usirenim riječima.

Zakleo se Milanović toga dana da neće gledati ni u retrovizor, iako u vožnji kružnim tokom, koju je kasnije, kao metaforu stanja u gospodarstvu, ironizirao tvrdeći da je u njemu vožnja najsigurnija, retrovizor uopće nije potreban.  

„Dajem vam riječ, tako mi Boga, neću se osvrtati ni na to što je bilo ranije. Uprijet ću sve svoje snage u to da u raspravama koje će biti burne i žestoke ne upirem prstom u one koji će biti opozicija i da im predbacujem što su njihovi prethodnici radili prije dvije, tri, pet ili petnaest godina. To je jalovo, nekorisno i loše za Hrvatsku.“ Ni on, a naročito neki njegovi ministri, nisu u tome dugo ustrajali. I oni su ubrzo počeli vaditi se na „kosture iz ormara“. 

Mnogi su s nadom poskočili i dok je budući premijer najavljivao kako se toga dana „okreće jedna nova stranica i novo poglavlje naše mlade hrvatske države“. No poskakivanje s gospođom Nadom trajalo je kratko. Umorila se i onako pozamašna nalegla na one koje je prethodno prenula iz apatije.

Možemo zaključiti da nismo zaključeni nego zaključani

Milanoviću se isprva potkrao lapsus kada je rekao da je sadašnja kriza teža od one s kojom je Hrvatska bila suočena u ratno vrijeme prije dvadeset godina. Nakon što se ispravio, kazao je kako je ondašnji izazov „bio druge vrste“.

„Sada pokazujemo jesmo li kadar i kapacitet izgraditi od Hrvatske uspješnu i zaokruženu državu... Vjerujem da je u sljedećih nekoliko godina moguće i svjetonazorski i gospodarski zaključiti Hrvatsku, ali je ne i zaključati.“ Ispalo je da mu se ponovno potkrao lapsus jer Hrvatska danas više izgleda gospodarski i svjetonazorski „zaključana“, a ne „zaključena“.

Ponuđeni program vlade, rekao je, sličan je onome „koji bi svaka vlada i svaki mandatar ovdje ponudio i svodi se na to da Hrvatska više ne može ovako funkcionirati i da ne možemo više trošiti novac koji nismo zaradili“. Pokazalo se da to i nije bila neka mudrost. A još je manja bila jer je država nastavila funkcionirati po istom principu. 

Napomenuvši tada kako Hrvatska nije zemlja u kaosu „poput nekih u EU“ (Pa i nije. Loši smo i bez kaosa!, nap.a.) nego je „u malo boljoj, ali istovremeno opasnoj situaciji i na prekretnici“.

„Javne financije su prenapregnute i više se na ovakav način ne možemo zaduživati jer nam naprosto više nitko tako novac dati neće. A i ako bi nam ga dao pod uvjetima koji nam se otvaraju, mi ga ne bismo mogli vraćati. I tu ulazimo u zatvoreni krug“, reče Milanović onomad. U zatvorenom krugu smo ostali.

Možda nismo najgori, ali smo zato najbolji

Govoreći potom što treba učiniti da bi se iz zatvorenog kruga izašlo, nabrojao je on redom: ograničiti javnu potrošnju, konsolidirati proračun, imati manje proračunske deficite, razvijati se i rasti. „Oko toga nema sumnje“, zaključio je. Sumnje, međutim, ipak ima jer sve isto stoji još i danas. Isti bi govor mogao održati kada bi nekim čudom opet došao u istu situaciju.

Štoviše, naglasio je: „Vjerujem u to da smo u stanju u utakmici s najrazvijenijim zemljama svijeta biti uspješni, ostvariti sami sebe i dići svoje samopoštovanje.“ Jučer je, pak, u intervjuu Dnevniku plus na Hrvatskoj televiziji povodom treće godišnjice dolaska na čelo Vlade kao dokaz rasta ponudio – Turkmenistan na čije „likvidno tržište“ sve više izvozimo. U istom je intervjuu za izostanak rasta i razvoja najavljenog prije tri godine razlog našao u – krizi u Europi, pa time i nedostatku novca za kapitalne projekte. A treću godišnjicu rada vlade kojoj je na čelu okrunio je tvrdnjom da je Hrvatska „najbolja u ovom dijelu Europe“. Bit će da ne živimo u istoj državi ili istom dijelu Europe.

No, vratimo se preostalim točkama njegovog nastupnog govora otprije tri godine. Interpretaciju prepuštam vama.

Država socijalnih slučajeva - slučajna socijalna država

O kadroviranju je rekao sljedeće: „Dajem vam riječ da ću osobno inzistirati na tome da najkvalitetniji kadrovi, službenici, u državnoj upravi, prije svega u ministarstvima i agencijama ostanu raditi tamo bez obzira na promjene koje smo najavili. I da će se ministri oslanjati na pomoć izvana što je moguće manje i samo tamo gdje smatraju da je potrebno i gdje imaju prirodno pravo dovesti jedan uži broj suradnika.“

Govoreći o nužnosti decentralizacije ispucao je i omiljenu Sanaderovu mantru: „Hrvatska je jaka koliko su jake njezine regije. S druge strane, jako je centralizirana država u kojoj se o 90 posto javne potrošnje odlučuje u Zagrebu. Takva Hrvatska je centralizirana do razine da je zakočena i da sve ovisi o volji jednog relativno malog broja ljudi. (...) Možda je ovaj ekonomski trenutak najnezahvalniji za pitanje promjene u sustavu funkcioniranju države, ali mi od toga nećemo odustati. Želimo da ljudi što je moguće više odlučuju o svom životu tamo gdje žive, ali ne do točke da se Hrvatska počne fragmentirati. Ona mora ostati jedinstvena i cjelovita.“

Pravedna raspodjela novca od centra ka periferiji naročito mu je bila važna. „Mora biti lokalne samouprave i mora biti novca za nju i tog novca će se morati odreći centralna država, neovisno o tome tko je na vlasti u Rijeci, Zadru, Osjeku, Splitu ili Šibeniku. O tome ću jako voditi računa i to će mi jako biti na srcu.“

Govoreći o socijalnim pravima kazao je kako će njegova vlada braniti socijalnu državu svim sredstvima. „Nikakvih bolnih rezova ne smije biti jer ćemo možda time odrezati i zdravo tkivo. Narode, morat ćemo biti racionalniji, morat ćemo biti pametniji u odlukama koje donosimo. Moramo zadržati prava koja smo gradili kao socijalno društvo zadnjih šezdeset godina.“

'Ajmo ispočetka! Ovo je bila proba

Hrvatske branitelje spomenuo je jednom rečenicom. Njima će biti drago ponovno je čuti. Kazao je: „S braniteljima ćemo razgovarati direktno, kao s partnerima i prijateljima, jer tu razlika nema.“

O povlačenju novaca iz europskih fondova koji se pokazaše jednom od crnih točaka ove vlade, Milanović je tada rekao: „Budemo li pametni, na raspolaganju nam stoje velika sredstva, da taj sustav unaprijedimo, ali vlastitom politikom. Iskustvo pokazuje da su u tome neke zemlje u EU bili uspješnije, a neke manje uspješne. Neke su izgubile godine, a neke su se snašle odmah. To je sve ovisilo o kvaliteti uprave i o kvaliteti politike.“

I prije nego što je apelirao na oporbu da se „što manje koriste teške riječi i da ne bude uvreda“ (sic!) novi je mandatar prohladnog predbožićnog petka ustvrdio kako program njegove vlade „nije samo popis želja, nekakva šoping-lista, već život za Hrvatsku“.

„Probat ćemo postići najbolje“, rekao je.

Ta proba traje već tri godine.

„Ovo nije utopijski govor“, zaključio je.

Ako nije bio utopijski, onda za ostvarenje onoga što je njime najavljeno preostaje još samo ova zadnja godina mandata. Ili još četiri godine novog! Zašto ne? Ionako je kriva kriza u Europi. A, eto, baš nam je krenuo i taj izvoz u Turkmenistan.