savjest AFERE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?afera_id=32&amp%3Bkrov-nad-glavom=  https://twitter.com/savjest_com?afera_id=32&amp%3Bkrov-nad-glavom=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?afera_id=32&amp%3Bkrov-nad-glavom=  http://savjest.com/savjest_rss.php?afera_id=32&amp%3Bkrov-nad-glavom=

osoba:

../afere/afere_osoba.php?osoba=3335&vladimir-stengl

Štengl Vladimir
Datum:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

U ovom tekstu iz Ferala od 04. kolovoza 2006.

godine, kojeg potpisuje Drago Hedl, su,
praktički,četiri afere gospodina Vladimira Štengla, njegova "komunistička" prošlost - koju je tajio, njegov ratni put, njegova imovina, te brojne tužbe na račun novina i novinara ( i blogera). One će biti pojedinačno i dignute na stranice, no ovdje donosimo cijeli članak kako bi se lakše upoznalo gospodina Vladimira Štengla.
LIK I DJELO: FERAL OTKRIVA OPSESIVNE STRASTI VLADIMIRA ŠTENGLA, BIVŠEG VUKOVARSKOG GRADONAČELNIKA I AKTUALNOG SABORSKOG ZASTUPNIKA HDZ-a – TUŽAKANJE NOVINARA I STJECANJE NEKRETNINA
 
NASLOV: VLADIMIR ŠTENGL I KOROV NAD GLAVOM
 
Vladimir Štengl vlasnik je obiteljske kuće vrijedne 700.000 kuna; on i supruga u istoj su vukovarskoj ulici kupili dva građevinska zemljišta veličine 740 metara četvornih; na Visu posjeduju građevinsko zemljište veličine 373 metra četvorna, a obitelj Štengl raspolaže i stanom u Zagrebu te, navodno i nekretninom na Braču. Njihova pokretna imovina, prema navodu iz imovinske kartice, vrijedna je dodatnih pola milijuna kuna. Država im je obnovila kuću u Vukovaru i Iloku...
 
Vukovarci Štenglu ne mogu zaboraviti da je 20. travnja 1990., na predizbornom skupu tadašnjeg SDP-SKH, na tribini u središtu grada, plesao užičko kolo u kojem su bili i Goran Hadžić i Slavko Dokmanović, kasnije dvojica haaških optuženika, od kojih je prvi u bijegu, a drugi je skončao u pritvorskoj jedinici Scheweningena. Štengl je plesanje u zajedničkom kolu neprekidno gurao pod tepih, a njeno spominjanje bilo je i predmetom sudskih tužbi
 
(ovako je to izgledalo)
 
 
tekst
 "Želim djetetu dati srednje ime Štengl, želim da mi se ulica zove po Štenglu, želim snimiti film o Štenglu, želim osnovati udrugu 'Štengl - moj idol', želim da mi dijete uči u školi o Štenglu, želim da Štengl bude ministar pravosuđa, želim se dodvoravati Štenglu, želim Štenglu uplatiti neka sredstva na račun, želim upoznati Štengla, želim napraviti web stranicu o Štenglu, želim da mi Štengl bude kum, želim Štenglovu sliku na zidu, želim proizvoditi vino 'Štengl', želim predložiti Štengla za narodnog heroja, želim spjevati pjesmu o Štenglu..."
Tako na Vukovarcu.net, internetskom sajtu koji predstavlja noćnu moru aktualnog saborskog zastupnika HDZ-a i dugogodišnjeg gradonačelnika Vukovara, Vladimira Štengla, s ogromnom količinom cinizma piše anonimni posjetitelj.
Razlog sveopće omraženosti do jučer prvog čovjeka Vukovara - za kojeg su se njegovi sugrađani, nakon što je ispao iz trke za još jedan gradonačelnički mandat, ponadali da je napokon otpremljen u vječnu političku mirovinu, sve dok 23. rujna prošle godine reinkarnaciju nije doživio u Hrvatskom saboru – svakako je u brojnim repovima koji se iza njega vuku.
 
Užičko kolo
Samo u protekle dvije godine obitelj Štengl – Vladimir i njegova supruga Danica – podnijeli su više od deset sudskih tužbi, uglavnom protiv novinara i novina, pretvorivši istjerivanje sudske pravde u pravi obiteljski biznis. Da su dobili sve tražene odštetne zahtjeve, danas bi sigurno bili bogatiji za bar pola milijuna kuna, mada je njihovo imovinsko stanje i bez toga sasvim zadovoljavajuće
 
Vukovarci Štenglu nikako ne mogu zaboraviti da je 20. travnja 1990., na predizbornom skupu tadašnjeg SDP-SKH, na tribini u središtu grada, plesao užičko kolo u kojem su bili i Goran Hadžić i Slavko Dokmanović, kasnije dvojica haaških optuženika, od kojih je prvi u bijegu, a drugi je skončao u pritvorskoj jedinici Scheweningena. Štengl je činjenicu plesanja u zajedničkom kolu neprekidno gurao pod tepih, a njeno spominjanje bilo je i predmetom sudskih tužbi. No, onda je netko pronašao snimku tog događaja, pa se, otprije nekoliko tjedana, na radost Štenglovih sugrađana, ona uporno, skupa s onim predizbornim kolom, vrti na spomenutom sajtu.
Štenglov autokratski način vladanja i njegovo osebujno shvaćanje demokracije, koje je naročito, u tijesnoj suradnji sa suprugom Dragicom, iskazao prema novinarima, tužeći ih za svaku sitnicu, učvrstili su njegovo mjesto na top ljestvici nepopularnih. Bračni par Štengl naprosto je zasuo sudove brojim tužbama za uvrede, klevete i duševne boli i u tome su, vjerojatno, hrvatski rekorderi. Ljubav Štenglovih prema sudskom istjerivanju pravde datira još iz 1998. kada je Štenglova supruga Dragica tužila svog susjeda, Mirka Ljubišića, koji je stanovao u istoj zgradi, na vukovarskoj Olajnici 17. Dragica Štengl u Ljubišićevom je stanu navodno prepoznala svoj predratni namještaj, pa ga je tužila sudu i tražila 200.000 kuna odštete. Sud je izgubila, no početni debakl nije obeshrabrio Štenglove da nastave s pisanjem tužbi. Naprotiv, dao im je poticaj.
Samo u protekle dvije godine obitelj ŠtenglVladimir i njegova supruga Danica – podnijeli su više od deset sudskih tužbi, pretvorivši istjerivanje sudske pravde u pravi obiteljski biznis. Da su dobili sve tražene odštetne zahtjeve, danas bi sigurno bili bogatiji za bar pola milijuna kuna, mada je njihovo imovinsko stanje – kako ćemo vidjeti kasnije – i bez toga sasvim zadovoljavajuće. Na meti obitelji Štengl naročito se našao Damir Fintić, urednik portala Vukovarac.net, protiv kojeg su, zajedničkim snagama, supružnici podigli čak četiri tužbe. Tri za duševne boli, tražeći kao kompenzaciju za ono što su prepatili 252 tisuće kuna, te jednu kaznenu, kojom su tražili da se nepoćudnog urednika strpa u zatvor. Sud nije prihvatio zahtjev da obitelj Štengl inkasira 252.000 kuna, no Damir Fintić, urednik portala Vukovarac.net morao je platiti sudske troškove od 16.647 kuna, a nepravomoćno je osuđen i na četiri mjeseca zatvora, uvjetno na godinu dana.
 
Obiteljska opsesija
Štengl nije samo tužio novinare već im je radio i o glavi. Krajem 1999. pozvao je tadašnjeg direktora Radio Vukovara, Željka Feketea i naložio mu da uruči otkaz novinarki tog radija Mariji Molnar i to zbog jedne njene izjave koju je dala Feral Tribuneu. Štengl je, pokazujući prstom na tekst u Feralu, ne želeći čak ni objasniti što je to bilo sporno u njenoj izjavi našem listu, bio neumoljiv: "Ona mora otići ili morate otići oboje!"
 
Štenglovi su tužili i 24 sata, Glas Slavonije, Večernji list i Vinkovačku televiziju, kao i vukovarskog oporbenjaka Marina Krizmanića, te višekratno, Mladena Pavkovića, predsjednika Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata iz Koprivnice. Jedna tužba protiv Pavkovića kojom ga je Štengl u listopadu 2002. tužio, između ostalog i zbog njegovih tvrdnji da "Štengl pleše srpska kola", odbačena je na Općinskom sudu u Osijeku, jer je sutkinja Vlasta Šimenić-Kovač ustvrdila kako gradonačelnik Štengl mora biti svjestan da sve što se piše o njemu neće uvijek biti ugodno, te da je kao javna osoba "dužan trpjeti kritiku i analizu izgovorene riječi, ponašanja i postupaka, kako u obnašanju takve funkcije tako i u privatnom životu".
No, da Štengl nije samo tužio novinare već da im je znao raditi i o glavi, svjedoči slučaj vukovarske novinarke Marije Molnar. Ona je, kao i još nekolicina novinara Radio Vukovara, dobila otkaz, pa je povela dugogodišnji radni spor za zaštitu svojih prava. Na jednom od sudskih ročišta, 15. siječnja 2005. svjedočio je bivši direktor Radio Vukovara, Željko Fekete, koji je dobio nalog da novinarki uruči otkaz. Fekete opisuje kako je to izgledalo: Krajem 1999. pozvao ga je gradonačelnik Štengl i naložio mu da uruči još jedan otkaz. Tog puta radilo se o novinarki Mariji Molnar i to zbog jedne njene izjave koju je dala Feral Tribuneu. Štengl je, pokazujući prstom na tekst u Feralu, bio izričit: "Ona mora otići ili morate otići oboje!"
Fekete je upozorio Štengla da je Marija Molnar tjedan dana prije toga izabrana za sindikalnu povjerenicu te da ju se i zbog toga ne može otpustiti u roku od šest mjeseci, no Štengl je, ne želeći čak ni objasniti što je to bilo sporno u njenoj izjavi Feralu, uzvratio kako ga to ne zanima i da novinarka mora otići. Ubrzo nakon novinarke Molnar, Radio Vukovar morao je napustiti i Fekete.
Pisanje sudskih tužbi obitelji Štengl, nije međutim bila i njihova jedina opsesija. Nalazeći se na čelu grada koji je teško stradao u ratu, Štengl je, za razliku od većine Vukovaraca, uspio bitno poboljšati svoj materijalni status. Iako je do rata živio u stanu brata svoje supruge, na već spomenutoj adresi u vukovarskoj Olajnici, Štengl se ubrzo preselio u luksuzno obnovljenu kuću u Ulici Ivana Gorana Kovačića 60. U toj je kući stanovala Štenglova mati, no nakon njene smrti, kuća – koja danas, prema navodu iz Štenglove imovinske kartice, vrijedi oko 700.000 kuna i prostire se na okućnici od 440 metara četvornih – pripala je aktualnom saborskom zastupniku HDZ i on je njen jedini vlasnik.
 
Bomba u dvorište
 
Vukovarom već godinama kruže priče kako su na obnovi Štenglove kuće mjesecima radili majstori tamošnjeg Vodovoda (gdje je nekoć radio i Štengl, a danas je, s mjesečnom plaćom od 7200 kuna, ondje zaposlena njegova supruga Dragica) i gradskog poduzeća Komunalac. Obnovu Štenglove kuće (građevinske radove) radila je tvrtka KAC, a grijanje je izveo Hidromont. Prema procjenama susjeda, kuća ima najmanje 250 metara četvornih stambenog prostora i u cijelosti je obnovljena. Po zakonu, tročlanoj obitelji Štengl obnova se priznaje na 55 metara četvornih. Koliko je obnovljeno na račun države, a koliko je trebao – i je li – platio Štengl, ostaje nepoznato. No, svojedobno bacanje bombe u dvorište Štenglove kuće, za što počinitelj nikada nije otkriven, upućeni objašnjavaju razmiricama oko plaćanja izvedenih radova.
Zanimljivo je da u istoj vukovarskoj ulici, u kojoj Vladimir Štengl posjeduje raskošnu obiteljsku kuću, pa nakon njene obnove, više nije podstanar u stanu svog šogora, Štenglovi imaju građevinsko zemljišta veličine 740 metara vrijedno oko 150.000 kuna. Tako naime stoji u imovinskoj kartici, no u praksi se radi o dva građevinska zemljišta, na kućnom broju 40 i 42, u ulici I.G. Kovačića. "Ono, manje, od 341 metar četvorni, Štenglovi su kupili 2004. godine za 12 tisuća eura od nasljednika Rozine Sabo, dok su drugo, veće – od 407 četvornih metara po nepoznatoj cijeni, kupili, također 2004., od obitelji Puches koja danas živi u Argentini", kaže Damir Fintić koji podatke o Štenglovoj imovini uredno objavljuje na svom internetskom portalu.
Nejasno je zašto je Štengl u svojoj imovinskoj kartici te dvije nekretnine prikazao kao jednu i zašto ih je naveo kao nasljedstvo, kad su i jedno i drugo kupljeni od poznatih prodavatelja. U svojoj imovinskoj kartici Štengl međutim ne navodi i građevinsko zemljište na otoku Visu, veličine 373 četvorna metra, u uvali Rukavac, koje je kupio od Vladislava Marinkovića iz Beograda, za 30.000 eura. No, ni tu nije kraj stambenim i građevinskim kvadratima Štenglovih.
Iako to nije bio dužan unijeti u imovinsku karticu, Štenglov sin Krunoslav, vježbenik u uredu zagrebačkog odvjetnika Zvonimira Hodaka, posjeduje stan u Miramarskoj 40 u Zagrebu, veličine oko 40 metara četvornih. No, obnova kuće u Iloku, u kojoj je živjela Marija Josipović, pokojna mati Štenglove supruge Dragice, koju je nakon obnove, kao jedini prodavatelj utržila Štenglova supruga, izazvala je pravi revolt tamošnjih stanovnika. Jer, za razliku od njihovih kuća koje su obnavljane ovlaš i na brzinu, obnovi te kuće poklonjena je osobita pozornost.
 
Plaća i nasljedstvo
 
U svojoj imovinskoj kartici Vladimir Štengl navodi posjedovanje dva automobila, svoj Chevrolet nubira i suprugin, Chevrolet spark, čiju vrijednost procjenjuje na 132.000 kuna. Štengl spominje još dvije pokretnine, jednu vrijednu 100 tisuća kuna i drugu 29.000 eura, ali ne navodi o kakvim je pokretninama riječ. U Vukovaru se može čuti da je riječ o plovilima, usidrenim na Braču, gdje obitelj navodno ima i nekretninu. Taj podatak, međutim, nije bilo moguće provjeriti.
U rubrici "napomene" svoje imovinske kartice, Štengl spominje kako je do kuće u kojoj živi, te drugih nekretnina, ali i umjetnina, koje međutim ne specificira, došao nasljedstvom ili sredstvima od plaće. Ona sada iznosi 16.584,70 kuna, no dok je bio gradonačelnik, zacijelo je bila niža. Da li i dovoljna da stekne imovinu o kojoj većina Vukovaraca - koji su u studenom 1991., kao i njihov dugogodišnji gradonačelnik, s kesicom u rukama napustili grad – mogu samo sanjati.
Među vukovarskim braniteljima, u koje se i sam ubraja, Štenglov je ugled mizeran i neki s kojima smo razgovarali idu tako daleko da uopće dovode u pitanje njegovo sudjelovanje u obrani Vukovara. Štengl je i sam pridonio takvim glasinama, jer je iz dokumentacije koja se pojavila na jednom od sudskih procesa što su ga on i njegova supruga vodili protiv različitih osoba, vidljivo da je zapravo nejasno koliko je Štengl dugo bio pripadnik Hrvatske vojske. Feral je o tome već pisao, no valja se podsjetiti.
Prema potvrdi od 15. svibnja 1998. godine koju je Štengl pribavio iz Ministarstva hrvatskih branitelja, odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, Županije vukovarsko-srijemske, ispostave u Zagrebu, stoji da je bio pripadnik 204. brigade Hrvatske vojske u vremenu od 1. rujna 1991. do 31. prosinca iste godine. Dakle, ukupno četiri mjeseca.
No, Štengl ima još jednu, za njega znatno povoljniju potvrdu, koju je ishodio godinu dana kasnije i koja njegovu pripadnost 204. brigadi produžava za punih 12 mjeseci.
Naime, u dokumentu kojeg je 25. ožujka 1999. isposlovao od Ureda za obranu u Vukovaru, Štengl je ratovao od 1. rujna 1991. do 31. prosinca 1992., dakle ukupno 16 mjeseci. Ta potvrda izdana mu je "u svrhu reguliranja zakonskih prava".
 
Produženo ratovanje
 
Štenglovo produženo ratovanje trajalo je tako sve do 23. rujna 2004. kada će Uprava za ljudske resurse u Upravi za obranu u Vukovaru, donijeti rješenje kojim ispravlja "informatičku grešku" u bazi podataka, te navodi da je "učinjena pogreška kod završnog datuma pripadnosti postrojbi". Taj dokument svjedoči da je Štengl u Hrvatskoj vojsci bio od 1. rujna 1991. do 31. prosinca iste godine, dakle četiri, a ne 16 mjeseci.
Posve je međutim nejasno kako je do "informatičke greške" uopće došlo i zašto je Štengl, kad je već imao potvrdu o sudjelovanju u Domovinskom ratu, tražio još jednu, "u svrhu reguliranja zakonskih prava". Kakva je zakonska prava ostvario tom, pokazalo se nevažećom potvrdom i jesu li ona - s obzirom na "informatičku grešku" koju je potvrda na kojoj su ta prava temeljena – kasnije usklađena sa stvarni Štenglovim sudjelovanjem u Domovinskom ratu, stvar je koju bi trebala ispitati nadležna tijela.
Do, tada, unatoč svemu, Štengl je uvaženi saborski zastupnik s istančanim osjećajem za istjerivanje sudske pravde.
 
Autor: Drago Hedl

 

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


24.07.1983  Ninčević-Lesandrić Ivana
24.07.1960  Dominiković Mate
24.07.1958  Hodžić Nedžad
24.07.1955  Štefanel Željko
24.07.1950  Pjevac Veljko
24.07.1947  Brezovec Marija
24.07.1939  Bogati Vladimir
24.07.1938  Grabić Nikola
24.07.1936  Gregurin Mirko
24.07.1931  Janović Stanislav
24.07.1920  Hlad Mijo