savjest AFERE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?afera_id=6&opracija-bobetko=  https://twitter.com/savjest_com?afera_id=6&opracija-bobetko=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?afera_id=6&opracija-bobetko=  http://savjest.com/savjest_rss.php?afera_id=6&opracija-bobetko=

osoba:

../afere/afere_osoba.php?osoba=3040&andrija-hebrang

Hebrang Andrija
Datum:
19.02.2009
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Nekoliko desetaka razvojačenih branitelja, nekadašnjih pripadnika specijalnih policijskih i vojnih postrojbi, pripravni su, doznao je Nacional u ponedjeljak, 21. listopada, u svakom trenutku oružjem i silom spriječiti uhićenje generala Janka Bobetka. Dva dobro upućena i pouzdana izvora otkrila su Nacionalu da vrhunski uvježbani bivši ratnici 24 sata dnevno kruže automobilima po Pantovčaku ili pak dežuraju u blizini, odlučni da po svaku cijenu spriječe ulazak nepozvanih u Bobetkovu vilu.

General Basarac odnedavno spava kod Bobetka: ne odvaja se od strojnice jer ima zadatak spriječiti prvi udar kod mogućeg uhićenja Bobetka Ljubo Ćesić-Rojs preuzeo je na sebe osiguranje logističke potpore za operaciju Bobetko General Filipović zapovijeda bivšim vojnicima koji će braniti BobetkaOperativni zapovjednik cijele akcije navodno je umirovljeni general Miljenko Filipović, bivši francuski legionar, vojnik od najvećeg povjerenja generala Bobetka, a nekoć i ministra obrane Gojka Šuška i haaškog osumnjičenika Mladena Naletilića Tute. General Filipović, tvrde Nacionalovi izvori, precizno je razradio planove po kojima će se bivši borci Domovinskog rata najprije žestoko oduprijeti eventualnom pokušaju ulaska u kuću generala Bobetka, a potom će se ukopati u rovove oko nje. U tim planovima važna uloga namijenjena je umirovljenom generalu Ivanu Basarcu koji također uživa neograničeno povjerenje generala Bobetka. Premda je kuća puna članova obitelji, general Basarac počeo je odnedavno noćiti u njoj: on je zadužen za osobnu generalovu sigurnost i zbog toga se, navodno, ne odvaja od svoje strojnice. Basarac ima zadatak da spriječi prvi udar pri mogućem pokušaju uhićenja generala Bobetka ili uručivanju optužnice Haaškog suda sve dok ne stigne pomoć.

Umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs preuzeo je pak na sebe obvezu da osigura logističku potporu za operaciju Bobetko. Ćesić je navodno osigurao novac koji jamči da obitelj Bobetko neće ničim oskudijevati, da se mogu organizirati skupovi potpore generalu Bobetku, platiti boravak u Zagrebu pripadnicima raznih stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, ali i podmiriti troškovi održavanja cijelog pogona u maksimalnoj pripravnosti. Većina dobrovoljaca cijeni generala Bobetka, ali teško da bi bez nagrade stala u njegovu obranu i riskirala za sebe vrlo ozbiljne posljedice. Zaštitnici generala Bobetka koriste se ljudima i iskustvima koja su stečena u vrijeme dok se na sličan način štitio general Ante Gotivina, ali i pripremala otmica Mladena Naletilića Tute dok je on bio u bolnici u Zagrebu. Uz generale Filipovića, Basarca i Ćesića, u kuću generala Bobetka najčešće još dolazi i general Ante Kotromanović. No Ćesić ipak ima najveći autoritet kod generala Bobetka i njegova se riječ najviše uvažava.

S Ćesićem je u rangu jedino potpredsjednik HDZ-a Andrija Hebrang, iza njega Bobetkov sin Ivan i supruga Magdalena, pa predsjednik Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata pukovnik Mirko Čondić te odvjetnici Bosiljko Mišetić i Petar Šale. Svi oni, isključivo radi vlastitih političkih interesa, stranačkih i računa brojnih udruga ratnih veterana, potiču Bobetka da odbaci svaki kompromisni prijedlog Račanove vlade, čak i kad je on u njegovu korist.

Kad ga je premijer Račan posjetio u njegovoj kući na Tuškancu, general Bobetko zatražio je da svi ukućani i posjetitelji napuste dnevni boravak. Kao i za prvog susreta s potpredsjednikom Vlade Goranom Granićem, Bobetko je želio razgovarati s Račanom u četiri oka, bez nazočnosti članova obitelji, odvjetnika i brojnih savjetnika. Pregovori su potrajali gotovo dva sata: general Bobetko bio je isprva nepopustljiv, ali je na kraju ipak ustuknuo pred Račanovim molbama i obećanjima, argumentacijom da je “u pitanju sudbina njegove voljene Hrvatske” te da mora ” imati razumijevanja za situaciju u kojoj se našla cijela država”. Bobetko je pristao primiti optužnicu i izjasniti se o njoj na isti način kao i Biljana Plavšić: videovezom s Haagom. Bobetko je čak Račanu najavio da će tu priliku iskoristiti za obračun sa Sudom: obećao je da će javno iskazati ogorčenje ponašanjem Carle Del Ponte i upitati je kako se može tako odnositi prema najstarijem antifašistu i dvostrukom heroju Domovinskog i Narodnooslobodilačkog rata. Poput Gorana Granića, i Ivica Račan je s olakšanjem napustio Bobetkov dom uvjeren da se dogovorio i pronašao spasonosno rješenje. Ni general Bobetko nakon razgovora s premijerom nije krio zadovoljstvo Račanovim obećanjima, rekao je članovima svoje obitelji i savjetnicima da “Ivica zna što radi” i da ga zbog toga “valja pustiti da radi u miru”. Ubrzo se, međutim, premijer Račan, kao i prije potpredsjednik Granić, uvjerio da general Bobetko nema presudnu riječ. Samo dan nakon što se činilo da su svi problemi između Vlade i Bobetka riješeni, odvjetnici Bosiljko Mišetić i Petar Šale objasnili su premijeru Račanu da Bobetko ne pristaje da mu se uruči optužnica, da neće dati izjavu preko videolinka te da ne namjerava otići u bolnicu. Tako su dogovori Račana i Bobetka u samo nekoliko sati pali u vodu.

Bobetko je poznat kao prijek čovjek, politički komesar koji nije trpio suprotstavljena mišljenja, zapovjednik koji je uvijek tražio da se njegove naredbe bespogovorno izvršavaju. Zbog toga se, iako je prešao osamdesetu, uspio nametnuti kao neupitni vođa 12 generala koje je predsjednik Mesić prisilno umirovio. No shrvan starošću i bolešću, preplašen optužnicom koja ga je stjerala pred haaški zid, našavši se na udaru javnosti koja je osudila njegovo optuživanje ratnih drugova, zbunjivan kontroverznim savjetima obitelji, odvjetnika, ratnika i političkih istomišljenika, potpuno je izgubio nekadašnje samopouzdanje i samouvjerenost. Kako su ga starost i bolest učinili ovisnim o pomoći drugih, Bobetko je postao lak plijen za političke planove svojih brojnih savjetnika. Stoga sudbina Hrvatske više ne ovisi o generalu Bobetku, kako to neki smatraju, nego ponajprije o desetak članova njegove obitelji, odvjetnika, liječnika i političkih savjetnika. Bobetko je postao njihov zarobljenik i on više ne može odlučivati ni o svojoj, a kamoli o sudbini Hrvatske.

Nakon što je protiv njega podignuta haaška optužnica, ozbiljno načet bolešću i sve nemoćniji Bobetko počeo se sve više oslanjati na članove svoje obitelji, suprugu Magdalenu, sina Ivana i unuka, čije mišljenje, tvrde bolje upućeni u obiteljske odnose, prije nije posebno uvažavao. Sada je potpao pod njihov utjecaj. Oni pak, tvrde dobro upućeni u zbivanja u Bobetkovom domu, žele od supruga i oca napraviti nacionalnog mučenika i žrtvu, ali i spomenik otpora novoj vlasti. Stoga traže od Bobetka čvrstinu i nepopustljivost, nadajući se da će tako srušiti e Račanovu vladu. A tada, uvjerava Bobetka njegova obitelj, on ne samo da neće ići u Haag, nego će biti proglašen nacionalnim herojem.

Uz Ćesića, general Bobetko najviše povjerenja ima u potpredsjednika HDZ-a Andriju Hebranga. Kad je stigla optužnica iz Haaga, vodstvo HDZ-a zaključilo je da Hebrang ima najveće šanse uspostaviti prisniji odnos s Bobetkom. Zna se da Bobetko do Ive Sanadera, Vladimira Šeksa, Drage Krpine, Branimira Glavaša nikada nije posebno držao. No Bobetko cijeni Hebranga iz više razloga: bliska su mu njegova tvrda politička stajališta, cijenio je njegova oca i, što je najvažnije, Hebrang je bio šef liječničkog konzilija predsjednika Tuđmana, a vodio je brigu i o ministru obrane Šušak Gojku dok se borio protiv neizlječive bolesti. Zbog toga se Hebrang u samo nekoliko dana nametnuo Bobetko kao iskreni pobornik i neupitni liječnički autoritet. Hebrang je Bobetka definitivno pridobio za sebe nakon što mu je predložio da se, po uzoru na Tuđmana i Šuška, osnuje liječnički konzilij. Bobetko je taj prijedlog objeručke prihvatio, a Hebrang je u konzilij progurao svoje prijatelje i znance iz liječničkih krugova i tako pojačao svoj utjecaj na generala Bobetka. Time je Hebrang definitivno stekao Bobetkovu naklonost i povjerenje, što mu daje pravo da mu uz liječničke recepte dijeli i političke savjete. HDZ je preko Hebranga uspio uspostaviti kontrolu nad generalom Bobetkom, nadajući se da će tako skupljati političke poene. Time je Sanader izvojevao važnu političku pobjedu u bitci za prevlast nad desnim biračkim tijelom: preduhitrio je Ivića Pašalića koji je također želio imati primat u političkim manipulacijama generalom Bobetkom.

Obitelj i prijatelji generala Bobetka nisu angažirali odvjetnike Bosiljka Mišetića i Petra Šalu zbog stručnih sposobnosti nego isključivo zbog njihovih rigidnih političkih stajališta. Znali su da će njihova želja da se sruši Račanova vlada nadvladati njihove profesionalne obveze. I doista, umjesto da Bobetku osiguraju što bolji položaj u odnosu prema Haaškom sudu i pripreme mu što kvalitetniju obranu, Mišetić i Šale ratuju protiv Račanove vlade. Umjesto da oni formuliraju i šalju prigovore na optužnicu, to su prepustili Vladinim ekspertima, što je profesionalno nedopustivo i štetno za generala Bobetka. Time su dokazali da im uopće nije stalo do Bobetka. Mišetić i Šale već su mogli lako dokazati da je Bobetko nesposoban za suđenje, ali to ne bi koristilo političkim planovima desne opozicije i ekstremističkih udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Za njih bi, što je doista paradoksalno, bio najveći udarac kad bi se cijeli slučaj što prije iz političke preselio u pravosudnu sferu. Umjesto da se dokazuju kao pravnici, Mišetić i Šale izigravaju političare i tako samo otežavaju Bobetkov položaj. Doduše, ima znakova da je Mišetić počeo mijenjati odnos prema svom štićeniku. Ovih se dana požalio kako je teško planirati obranu jer Bobetko ima previše savjetnika, jedan dan kaže jedno, a drugi suprotno, da pod njihovim utjecajem stalno mijenja mišljenje i taktiku za koju se opredijelio.

Hebrang i Ćesić, a potom i Ivan i Magdalena Bobetko, Filipović, Basarac, Čondić, Mišetić i Šale najodgovorniji su za sadašnju katastrofalnu situaciju u kojoj se našla Hrvatska. Ćesić je skovao plan kako da od kuće generala Bobetka napravi ratnu utvrdu, a Hebrang je pretvorio njegov dom u privremenu malu bolnicu, kako bi što dulje odgađao njegov odlazak na kliničko liječenje. Bobetka su Hebrang, Ćesić i ostali savjetnici uvjerili da bi odlazak u bolnicu automatski značio uručivanje optužnice, a potom i uhićenje te odlazak u Haag. Zbog toga Bobetko ne želi ni čuti za tu soluciju. No Hebrang, Ćesić i ostali ne žele pustiti Bobetka u bolnicu iz sasvim jednostavnog razloga: kako ne bi izgubili 24-satnu kontrolu nad njim. Ako ode u bolnicu, general Bobetko i njegovi politički mentori morat će poštovati bolnički kućni red, a to znači da će se kontakti s njim svesti na minimum. Zbog toga je Hebrang opremio Bobetkovu kuću svom potrebnom medicinskom opremom te mu osigurao stalnu njegu medicinskih sestara. Posljednjih dana, doznao je Nacional, Bobetkov se tabor podijelio. Voditelj konzilija Bergovac, svjestan opasnosti da se Bobetkovo zdravstveno stanje fatalno pogorša, založio se ovih dana da se pacijent ipak preseli na bolničko liječenje. Na to je pristao i Hebrang, pa i odvjetnici Mišetić i Šale. No obitelj i brojni umirovljeni generali, koji za to ne žele ni čuti, nagovorili su Bobetka da i dalje odbija bolničko liječenje.

Bobetkovi politički pokrovitelji žele iskoristiti slučaj Bobetko za nasilnu i prijevremenu promjenu vlasti. S tom idejom suglasne su cijela desničarska opozicija i veteranske udruge i među njima nema bitnih razlika: od HDZ-a Ive Sanadera, HB-a i Ivića Pašalića, HSP-a Ante Đapića do HIP-a Miroslava Tuđmana, Hvidre i Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata Mirka Čondića. To razumiju svi osim premijera Račana i predsjednika Sabora Tomčića, koji se i dalje u čudu pitaju zašto Bobetko ne ide u bolnicu i zašto se ne pridržava postignutih dogovora. Uopće ne razumiju da im prihvaćanje desničarske retorike i argumenata te stalna popuštanja neće omogućiti ostanak na vlasti: oni su glavne mete Bobetkovih savjetnika.

Ivan Basarac

Jedan od rijetkih ljudi koji su u HV stigli iz JNA a koji je uspio zadobiti naklonost i Gojka Šuška i Franje Tuđmana. Istaknuti je član Hrvatske pučke stranke, partije Tomislava Merčepa. Tijekom “Oluje”, u Sjevernom borbenom sektoru, Basarac je na svoju ruku promijenio pravac napada, što je rezultiralo pogibijom dvadesetak pripadnika 2. gardijske brigade. Nakon toga je hitno smijenjen i na njegovo je mjesto postavljen general Petar Stipetić, koji je u dvadeset i četiri sata promijenio situaciju na ratištu i kojemu se pritom predao čitav jedan korpus krajinske vojske.
Basarac je jedan od dvanaest generala umirovljenih po zapovijedi predsjednika Stjepana Mesića.

Ivan Bobetko

Sin generala Janka Bobetka. Bio je predsjednik saborskog Odbora za narodnu obranu i unutarnju politiku, a potom zapovjednik obrane Banije, kada je ona pala, a krivicu za pad pripisali su upravo njemu. U velikom intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji on je za to okrivio Pericu Jurića, tadašnjeg zamjenika ministra unutarnjih poslova, a za pad policijske postaje u Glini okrivio je zapovjednika Kvakića. Za svoje propuste pronašao je opravdanje i u tome što “nije bilo odgovarajućeg kadra koji bi postavio na rukovodne funkcije”. Regionalni krizni štabovi bili su ukinuti samo da bi Ivan Bobetko bio smijenjen, čemu je bilo mnogo opiranja u Zagrebu, dok on tvrdi da su razlozi neuspjeha kriznih štabova u “petoj koloni” i Josipu Boljkovcu. Želeći ga maknuti, Tuđman mu je ponudio da ode na mjesto veleposlanika u Kanadu, što je ovaj odbio.
Kao saborski zastupnik u prvom višestranačkom sazivu Sabora, upamćen je po crnoj aktovki koju je zavitlao na kolegu Radoslava Tanjgu (SDS) koji je režim u Hrvatskoj nazvao ustašoidnim. Nakon toga su SDS-ovci napustili Sabor.
Iako osnivač stranke, iz HDZ-a je izašao 1992. godine, nakon sukoba s Josipom Manolićem, kad je odbio dati suglasnost na izvještaj Manolićeve komisije o padu Vukovara. Dvije godine kasnije, kad su odlazak Manolića i Stipe Mesića iz HDZ-a postali izvjesni, Ivan Bobetko se vratio u stranku – prije toga je kao nezavisni kandidat za Sabor doživio potpuni fijasko. Potom je s Aleksom Škeljom, sinom Ante Škelje, otvorio pekarnicu “President” u jednom novozagrebačkom pothodniku.

Mirko Čondić

Predsjednik Stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata, udruge koja pod krinkom zaštite branitelja i hrvatstva okuplja radikalnu desnicu i političke ridikule te u zajedništvu s oporbenim strankama, najprije HDZ-om, a sada sve više Pašalićevim Hrvatskim blokom, pokušava srušiti aktualnu vlast. Sebe i svoju udrugu smatra “alternativom aktualnoj vlasti”. Glavnog krivca uvijek i za sve vidi u Vesni Pusić, a potom i u Stipi Mesiću, kao i cijelom HNS-u. Protivi se povratku Srba, a novinare Nacionala, Globusa, Ferala, Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije nazvao je “ljudima iz miješanih brakova, djecom boljševika i sinovima i kćerima jugoslavensko-srpskih oficira”, a potom i “sinovima Orjune”.
Na ne baš pametne političke poteze Milana Đukića i njegove stranke u Donjem Lapcu, Čondić i njegovi drugari uzvratili su mitingom i prijetnjama, što je metoda koju redovito primjenjuju, a koju su neki analitičari usporedili s Miloševićevom antibirokratskom revolucijom.
U nijednom novinskom napisu o Mirku Čondiću nije moguće pronaći ikakvu sistematiziranu biografiju ovoga umirovljenog pukovnika HV-a. Pojavio se kao čelnik Stožera i dobio neviđen (i neprimjeren) prostor u medijima, zahvaljujući svojim aktivnostima na difamiranju onih koji bi htjeli imalo reda u državi.

Miljenko Filipović

Pukovnik Miljenko Filipović bivši je časnik Legije stranaca, iz koje je dezertirao da bi se priključio HV-u. Bio je zapovjednik specijalne postrojbe MORH-a, bojne “Zrinski”, koju je osnovao s Antom Rosom, a po izravnoj zapovijedi Gojka Šuška. Njegova postrojba sudjelovala je u operacijama na Kupresu i obučavala vojnike u Tomislavgradu. Pomagao je pri ustrojavanju Hrvatskog vijeća obrane, sve u dogovoru s Tuđmanom.
Rođen je u Tomislavgradu 1965. godine, a od šeste godine živio je s roditeljima u Zagrebu. Ratovao u Centralnoj Africi, Džibutiju, Čadu, Zairu, Ruandi… Obučavao je pripadnike Antiterorističke jedinice Lučko. Jedan od dvanaest generala koje je umirovio Stipe Mesić.

Andrija Hebrang

Da nije napravio išta drugo osim što je bio šef liječničkog konzilija koji se brinuo o zdravlju Franje Tuđmana, Andrija Hebrang zaslužio bi da ga se Hrvati sjećaju: toliko laži koliko su Hebrang i njegov konzilij izrekli o zdravlju umirućeg Tuđmana nije izrečeno o zdravlju nijednog predsjednika države. Hebrang je i u vrijeme kada je Tuđman bio fizički na rubu, a psihički potpuno nesposoban razaznati što se događa oko njega i tko su ljudi koji ga okružuju, govorio da je “predsjednik u najboljoj formi”, odnosno “pet puta iznad ljudskog prosjeka”. Kasnije je sam Hebrang priznao da je Tuđman zbog metastaza na mozgu godinama bio nesposoban racionalno rasuđivati niti držati pod kontrolom ono što se oko njega, dakle u vrhu države događalo, ali on, kao šef njegovog liječničkog konzilija, ne osjeća se za to krivim.
Osim toga, Hebrang je godinama bio ministar zdravstva, a loše posljedice njegovog angažmana još će se dugo osjećati na cijelom zdravstvenom sustavu. Gotovo da nema bolnice u kojoj tijekom njegovog mandata nije izbila neka afera, a mediji su ga, uglavnom prenoseći riječi majki čija su djeca umrla, okrivili i da je pridonio smrti nekolicini djece. Branio se demantijima: napisao ih je čak 75, a pokrenuo je i brojne tužbe protiv svih koji su pisali protiv njegove reforme zdravstva. Kratko vrijeme bio je ministar obrane, ali ga je Tuđman smijenio kad je shvatio da Amerikanci više vole Hebranga nego njega.
S Miroslavom Tuđmanom osnovao je Udrugu za hrvatski identitet i prosperitet (HIP). “Shvatio sam da je ustaštvo pozitivan pokret, a da je komunizam negativan…”, rekao je 1995. godine, a pet godina kasnije: “Tuđman mi je bio apsolutna zamjena za oca.” Prema riječima Janka Bobetka, u jednoj je anketi, “Hebrang bi trebao biti predsjednik Hrvatske”.

Ante Kotromanović

Bivši alkarski vojvoda Ante Kotromanović 2001. godine održao je na Sinjskoj alci jedan od najžešćih govora protiv aktualne vlasti, iako je bio tek djelatni časnik HV-a. Dobio je od Gojka Šuška stan u Zagrebu, stotinjak kvadrata na elitnoj adresi, odmah pored stana Mirka Norca, iako Kotromanović nikada službeno nije živio u Zagrebu, kao ni Norac. Kasnije je stan otkupio za nekih 8000 eura, da bi ga potom prodao za 200.000 eura i od MORH-a zatražio – novi stan. Iako načelnik stožera 4. zbornog područja u Kuparima, Kotromanović se mjesecima nije pojavljivao na poslu, navodno zbog zdravstvenih tegoba, dok je istodobno redovno dolazio u Sinj i pripremao svoj govor za Alku, jahao i putovao na Mallorcu o trošku Igora Štimca. Sudjelovao je i u izgredima u vojarni Dračevac.

Bosiljko Mišetić

Najprije HNS-ovac, kada je u Vladi nacionalnog jedinstva bio ministar pravosuđa i uprave, potom vođa Hrvatske nacionalne demokratske lige, stranke bez ikakvog značaja koju je osnovao s Ivanom Vekićem, ex-ministrom unutarnjih poslova (obojica su poznati po tome da glavne vinovnike zločina nad Srbima nisu procesuirali), potom opet odvjetnik, a zatim veleposlanik, odnosno Tuđmanov opunomoćenik za BiH. Autor brojnih pisama protiv Mesića i Manolića nakon njihova odlaska iz HDZ-a. Mišetić se vratio u HDZ i 1995. postao potpredsjednik Vlade zadužen za unutarnju politiku, a potom zastupnik u Saboru, gdje je vodio komisiju za ispitivanje okolnosti pod kojima je 1990. godine oduzeto oružje TO-u. Komisiji je jedini cilj bio kompromitirati SDP, kojemu je tada, 1999. godine, rasla popularnost.
Rođen je 1945. godine u Groborniku, općina Ljubuški (BiH).

Ljubo Ćesić Rojs

Rođen je 1958. u Posušju. Hrvatska javnost za njega je prvi put čula 1991., kada je upravljao autobusom kojim su pripadnici MUP-a otišli na Plitvice, kad su se sukobili s pobunjenim Srbima. Poslije je postao glavni logističar HVO-a, a kao dobar prijatelj Gojka Šuška, postao je i pomoćnik ministra obrane RH. Suvlasnik tvrtke “Monitor” iz Posušja, u čijem su nadzornom odboru bili Đurđa Šušak i Ante Jelavić, a kojoj je građevinsku opremu dodijelio HV i to nakon što je tu istu opremu, vrijednu oko 50 milijuna DEM, platila Vlada RH. Između ostaloga, tim su strojevima građeni i ribnjaci u Bjelovaru, u vlasništvu generala Mile Ćuka. Kasnije su strojevi prešli u vlasništvo generala zbora Ante Rose. Materijal za gradnju nabavljao se na ilegalnim šljunčarama u okolici Zagreba.
Stan od 180 kvadrata, vrijedan milijun DEM, Rojs je od MORH-a otkupio za 30.000 DEM.
Zahvaljujući Rojsovoj preporuci, srpski švercer cigareta Stanko Subotić Cane dobio je hrvatsko državljanstvo.
U veljači 2001. godine u Saboru je fizički nasrnuo na Dina Debeljuha i udario ga. Rojs, naime, misli kako su “više od trećine saborskih zastupnika četnički zetovi i četnikuše”, kako je rekao u Trilju, na jednom od mitinga Stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata.
Na Glamoču je 1995. godine ugledao četiri srpska zarobljenika, dograbio automat i ubio ih, ponosno izjavivši pred prisutnima: “Tako se to radi!” Nije se libio upotrijebiti najgore laži da bi ocrnio političke suparnike pred Franjom Tuđmanom. Danas je HDZ-ov zastupnik u Saboru, iako službeno predstavlja hrvatsku dijasporu.

Petar Šale

Državni pravobranitelj iz doba HDZ-a, redovno se družio s pripadnicima kriminalnog miljea – onima koji su procesuirani za kriminal ili bi to trebali biti. Vlasnici tvrtke “Folijaplast” zahvaljujući Šaleu koristili su brojne kredite koje nisu vraćali, te time postali vlasnicima najatraktivnijih prostora u Zadru, u gradu u kojem je Šale na visoke funkcije postavio svoju rodbinu. Sklon svađama i prijetnjama (npr. profesoru koji je njegovu kćer srušio na ispitu), veliki prijatelj Rene Sinovčića. Postao poznat kad je u Benkovcu pokazao pištolj kojim je izvršen pokušaj “atentata” na Franju Tuđmana. Početkom rata bio šef kriznog stožera u Zadru, igrajući se oružjem dva puta ranio samoga sebe. Posvadio se s Ivanom Bobetkom u stanu Branimira Glavaša zbog naklonosti jedne anonimne slikarice. Optužio Miroslava Tuđmana da je njega i Tutu “planirao izrešetati”, a sve kao rezultat Šalinih planova za oslobađanje (bijeg) Tute iz zatvora prije odlaska u Haag.
Jedan od osnivača HDZ-a u Zadru, izabran u Sabor i delegiran u skupštinu SFRJ, 1992. godine postao je državni pravobranitelj a mandat mu je obnovljen 1996. godine. S “barakašima” osnovao Klub utemeljitelja HDZ-a “Dr. Franjo Tuđman”. Jeftino otkupio nacionalizirani stan, a smatra da sud ne treba biti nezavisan, već “u funkciji državne vlasti”. Kao mali navodno provalio u izlog zadarske zlatare.

 

Autor:Mladen Pleše

Nacional : Bobetko je talac Rojsa, Hebranga i Basarca

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


30.09.1984  Šimić Marko
30.09.1972  Furdek-Hajdin Martina
30.09.1972  Šalja Niko
30.09.1964  Škorić Josip
30.09.1953  Šterc Stjepan
30.09.1951  Erstić Irena
30.09.1949  Ljubić Božo
30.09.1948  Raič Jozo
30.09.1945  Glavina Dragutin
30.09.1939  Kozina Stjepan
30.09.1938  Filipović Dominik
30.09.1931  Blažević Ivan