Kada se prije izvjesnog vremena u javnosti pojavilo priopćenje misterioznog „Instituta hrvatske glazbe“ o nekom javno-glazbenom problemu u Hrvata, većina dobrohotnih građana koji su to čitali pomislila je kako je riječ o kakvoj znanstvenoj ili visokoškolskoj instituciji utemeljenoj u skladu sa Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Jer zna se što je institut: toliko i toliko znanstvenika, toliko i toliko doktora znanosti u statusu redovitih profesora, toliko i toliko objavljenih znanstvenih radova… Uostalom, tako piše u hrvatskom Zakonu. Međutim, ovog „instituta“ nema nigdje na popisu znanstvenih ni na popisu visokoškolskih ustanova u Republici Hrvatskoj. Ta činjenica nas je natjerala u malo istraživanje. Doista, wtf is „Institut hrvatske glazbe“?

Svaka ozbiljna potraga počinje telefonskim pozivom na 988, ali tamo nisu znali ništa. Onda smo iznazivali sveučilišta u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku, Zadru i nitko nam nije znao odgovoriti na to pitanje. Zvali smo potom Ministarstvo znanosti i visokog obrazovanja i nakon dužeg natezanja (godišnji odmori i tako to), rekli su nam da za to nikad nisu čuli. Ljubazna gospođa koja se očito razumije u problematiku raznoraznih hrvatskih instituta sugerirala nam je da pokušamo na policiji. Provjerili smo nakon toga u sudskom registru Trgovačkog suda, jer se velik dio hrvatskih instituta, a ima ih ukupno 64, registrirao kao trgovačka društva što je još jedna od tipičnih hrvatskih ludosti koje su nam zaostale kao relikt iz mračne komunističke prošlosti, ali „Instituta hrvatske glazbe“ među njima nema. Nekoliko mlađih glazbenika (sa starijima nažalost ne komuniciramo) prisegnulo je da za ovaj institut nikad nisu čuli. Cijela ova potraga za jednom hrvatskom znanstveno-visokoškolskom institucijom nas je još više zbunila. Da nije kojim slučajem riječ o nekakvoj emigrantskoj tvorbi? Uputili smo ljubazan dopis na nekoliko eminentnih emigrantskih adresa i – dobili smo niječan odgovor. Budući da se u imenu naglašava prefiks „hrvatski“ nazvali smo čak i hrvatske studije, ali tamo nisu znali ništa o tom hrvatskom institutu, što je bilo totalno čudno.

Na kraju, kad smo već htjeli odustati, dobili smo iz krugova bliskih policiji provjerenu informaciju kako je riječ o udruzi. Provjerom u Registru udruga ustanovili smo da je „Institut hrvatske glazbe“ udruga upisana pod registarskim brojem 21003822, da djeluje iz središnjice u Zagrebu, Brozova 8/a, da udruga zastupa i promiče interese hrvatske glazbene industrije kao grupacije u javnosti te u odnosima s državnim i ostalim institucijama; sporazumno i ugovoreno uređenje odnosa s medijima i drugim interesnim grupacijama, a u cilju zaštite interesa hrvatske glazbe i glazbene industrije; izvođenje i prikazivanje koncerata i drugih glazbenih priredbi, ostvarivanje nastupa, predstava, priredbi, svečanosti i manifestacija; te druge djelatnosti iz članka 9. Statuta. Dakako, Institut ima i svoje dužnosnike, a to su glavni tajnik Darko Bakić, predsjednik instituta Želimir Babogredac te Goran Končar direktor instituta.

Tko i kako u Hrvatskoj može osnovati udrugu? Bilo koje tri punoljetne osobe, mogu biti lude ko ožujski zečevi, napišu lijepo statut i osnuju si udrugu kakvu žele. Čime se smije baviti udruga? Čim god hoće, ako to zakonom nije zabranjeno. Mogu po miloj volji okupljati natjecatelje u pljuvanju udalj, ljubitelje dobre čašice, obožavatelje Severine. Mogu proučavati češljugare. Mogu okupljati ljude s tvrdom stolicom ako žele. Ali zašto bi se neka bezazlena udruga građana skrivala iza tako pretencioznog naziva kao što je - institut? Po svoj prilici zato jer žele nekoga dovesti u zabludu. Kao ona britanska udruga u Oxfordu, Engleska, osnovanoj 1997. koja se nazvala University, pa je preko Interneta legalno prodavala oxfordske diplome. Dakle, riječ je o klasičnoj navlakuši. Nije „Institut hrvatske glazbe“ pravi institut, niti su njihovi dužnosnici znanstvenici sa znanstvenim titulama (naprijed spomenute oxfordske se ne računaju). Sve u svemu, bleferska posla.

Ali cijela ta bulumenta raznoraznih udruga i samozvanih institucija koje vode čudni ljudi je također isfantazirana. Uzmimo, primjerice – ZAMP, zlokobnu instituciju koja se navodno bavi zaštitom muzičkih autorskih prava i koja po osnovi harača od hrvatskih građana godišnje ubere nešto preko 100 milijuna kuna. ZAMP uopće ne postoji. Nigdje je nema. Postoji doduše jedno trgovačko društvo koje se zove ZAMP (vlasnik valjda ima bizarni smisao za humor), ali ono s ozloglašenim ZAMP-om nema nikakve veze. ZAMP nije ni udruga građana jer kako bi se to jedna neprofitna udruga, a sve hrvatske udruge moraju biti neprofitne, legalno bavila transferima stotina milijuna profita u vlastite džepove. Nadležni državni organi to toleriraju jer njihove istaknute dužnosnike - sponzorira taj isti ZAMP! Koji NE POSTOJI! Kamo onda idu spomenute stotine milijuna kuna? Vjerujte – nekamo idu. Ni jedna kuna se još nikad nije vratila s obrazloženjem da je adresat nepoznat. A to je ujedno najbitnije: da bujica kuna iz ruku hrvatskog naroda teče u te isfantazirane ponornice.