Tako je uz politički i sudački je lobi uzdignut u nedodirljive visine, a što je najapsurdnije o odgovornosti pravosudnog klera odlučuje struka unutar sebe. Smatram da će uz sve dobronamjerne osobe i svaki pošteni, moralni i sposobni sudac složiti da bi trebalo ukinuti sve odredbe zakona koje sudcima omogućavaju rad bez ikakve odgovornosti za odluke koje donose, ukinuti zakonske odredbe koje ih stavljaju u rang povlaštenih bogova pravde, te ih svrstavaju u nedodirljivu kastu koju je gotovo nemoguće pozvati na odgovornost, a kamo li kazniti. Što bi bilo sa poslovnim uspjehom, ugledom, dostojanstvom i „obrtom“ pekara koji prodaje prijesne proizvode, mehaničara nakon čijih se „popravaka“ mora koristiti taksi, zubarom čije plombe i popravljeni zubi ispadaju, zidara čije se građevine prije useljenja moraju sanirati, ili sa mnogim drugim uslužnim djelatnicima koji ovisne o kvaliteti ponuđenih usluga i obavljenog posla. Netko će se možda upitati može li se suca kvalificirati kao visokoobrazovanog državnog uslužnog djelatnika koji za sudsku pristojbu obavlja javnu djelatnost tumačenja i provedbe zakonskih propisa sadržanih u sudskoj presudi, ili rješenju. Ima li uopće razlike između kruha koji se nemože jesti, auta kojim se nemože voziti, zubala koje leži u komodi i sudske presude na koju se oštećena strana može žaliti. Naravno da nezadovoljna strana svoje nezadovoljstvo može, ali nemora zadržati za sebe, već će „uročniku“ reklamacije svoje nezadovoljstvo izreći osobnom, ili javnom kritikom na čega u slučaju pravosudnog dužnosnika nema pravo, čime je jasno prekršeno temeljno načelo ravnopravnosti zanimanja i struke, te slobode na različitost mišljenja čiji je cilj upravo ukazati, ili prikazati drugu stranu medalje.


Nije sporno da se sudac uvijek nalazi između dvije vatre na frontu gdje svaka strana ima svoju istinu i svoje viđenje pravde i presude koja bi za sudca morala biti vjerodostojna preslika iznesenih argumenata i činjenica temeljem čega će sudac „presuditi“. Za osobu sa strane, a sudac bi u svakome slučaju to morao biti, često je puta izuzetno teško prepoznati istinu od laži te mu je pri traženju moguće istine svaki ponuđeni dokaz dobro došao. Nije sporno da sudac može pogriješiti, te da ga se za tu grešku ukoliko ona nije svjesna i zlonamjerna, mora zaštiti, ali ta se zaštita nemože i nesmije primijeniti onda kada su u pitanju ponuđeni svjedoci i argumenti koji su bili dostupni prije proglašenja presude. Stoga smatram da se novinare koji izvještavaju javnosti o pojedinačnim slučajevima nemogu optuživati za bilo kakvu prisilu, još manje o kako se navodi „zlonamjernom pokušaja utjecaja na suce koji će u žalbenom postupku odlučivati“


Zabrinjavajuće je da se u većini slučajeva oglašava udruga sudaca imputirajući da bi sudci u žalbenom postupku mogli odlučiti prema novinarskim kritikama, a ne prema stanju u spisu, ili se udruga sudaca oglašava kako bi upozorila svoje kolege šta im je činiti jer ne budu li novinari ušutkani javnost bi mogla sve češće čitati o pravednosti naših sudaca. S druge strane ceh novinara i građanske organizacije uporno šute, pa se događa da se čak i politička oligarhije oglasi prije onih koji bi to trebali činiti, u ime zaštite ljudskih i građanskih prava i osude metoda za koje smo smatrali da pripadaju nekim drugim vremenima i sistemima! Nije li apsurdno progoniti i kažnjavati novinare i kritičare sudskih presuda koji iznose svoje mišljenje i upozoravaju na nemar, greške i lošu sliku pravosuđa, a koja slika proizlazi iz sudskih presuda na koje se čeka godinama.


Znajući kolika je moć u sudačkim rukama sudac bi morao biti moralno neupitna i karakterno čvrsta, gotovo nesalomljiva osoba za koju bi bilo uvredljivo tvrditi da se uz sve navedene osobine i stručno znanje treba posebno zaštititi od kritičnog glasa javnosti u čega se ubrajaju napisi i komentari u novinama. Svaka je presuda bila ona pravomoćna, ili ne ocjena rada, sposobnosti i morala sudca. Upravo zato što sudac nije nepogrešiv, ni njegove se odluke nesmiju proglašavati nedodirljivim, jer se time štiti nestručnost i nepravda na čije se uklanjanje ponekad čeka godinama, a dokazane nezakonitosti i greške ostaju bez posljedica. Kao što je rad policajca, zanatlije, osoba iz javnog i društvenog života podložan kritici, ili pohvali tako se i pravosudni dužnosnik mora izložiti kriterijima javnih osoba i javnog mijenja, a najbolju zaštitu sudačkog digniteta može si obezbjediti sam sudac ažurnim, stručnim, činjenično utvrđenim i utemeljenim presudama.


Mislim da nije potrebno objašnjavati razliku između funkcije i dužnosti, ili funkcionara i dužnosnika, jer nam je itekako dobro poznato tko su pripadnici privilegiranog političkog etablišmenta čije je zanimanje samoposluživanje iz državnog proračuna. Tu je i razlika između političara koji se bave tom djelatnosti bez odgovornosti i ostatka Hrvata, jer političari su funkcionari i dužnosnici, a ostatak Hrvata samo dužnici koje se jednostavnosti radi nazivaju birači. Birači su i porezni obveznici koji rade bez pravične naknade za svoj rad. Kod nas u Hrvata ministar može biti svako koga za to odredi njegov stranački „guru“, a posao ministra je voditi ministarstvo koje mu zapadne i naravno dogodi li se pri tome da je izabrani ministar-rica predstavnik struke, onda se za takvo ministarstvo kaže da mu je na čelu stručni ministar. Što se tiče rezultata i tu nema nikakvih čvrstih kriterija, jer obnašati stranačku dužnost ministra, ili zasjesti na neku državnu funkciju po sili podobnosti i stranačkog odabira nije sportska disciplina sudjelovanje na svjetskom prvenstvu, ili Olimpijskim igrama za čega se mora kvalificirati, ili ispuniti zadane norme.
 

Slijedi nastavak 3 i kraj komentara režimskog kritičara potpisanog imenom i prezimenom. Komentar je objavljen 10. travnja 2009. godine u zadarskom Narodnom listu, najstarijoj živućoj novini RH.