Oskarovci

Iako je u globalnim razmjerima još u povojima, hrvatska je filmska umjetnost uz svesrdnu pomoć mudrog nam i dalekovidnog amerikanofila predsjednika Josipovića na tragu integracije u suvremena svjetska kretanja. Važnost ovakvih trendova dokazuje i sljedeća znanstvena analiza, izrađena u okviru projekta cjeloživotnog učenja pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta :

U vrijeme kad su oči svijeta uprte u Kodak Theatre na slavnom Hollywood Boulevardu u iščekivanju dodjele najlaskavije filmske nagrade i dirljivih zahvala majci, babi, strini i svima koji ih poznaju, nismo ni svjesni da zapravo živimo na filmskom setu, okruženi oskarovcima, majstorima opsjene i zanata. Povlašteni narod koji u tom sladunjavom glamuru statira svih 365 dana u godini. Živimo kao na filmu: najčešće se radi o drami, ponekad hororu, komediji, sf-u ili plitkom akcijskom. Neki su napeti, neki zabavni, neki vulgarni, a ima i dosadnih (npr. film Poštar, The Postman (SAD, 1997) koji je ispao iz konkurencije zbog dilentatizma i nedostatka dokaza protiv generala Bethlehema).

Hrvati su u posljednjih dvadeset godina višestruko dokazali svoj talenat i umjetničke sklonosti, osvojivši nagrade u svim kategorijama. Zato je vrijeme da ih se kronološkim redom i prisjetimo. Ovu prestižnu nagradu i prvi zlatni klipić hrvatskoj je kinematografiji i svekolikom pučanstvu nakon prvih parlamentarnih izbora davne 1990. podmetnuo, pardon, donio film Antikrist (Antichrist) u režiji J. Goebbelsa, s Franjom Tuđmanom u glavnoj ulozi, osvojivši čak pet Oscara: za najbolji adaptirani scenarij, najbolju montažu, najbolji dizajn kostima, najbolje vizalne efekte i najdalekosežnije posljedice. Specifičnost ovoga filma je i to da je podijeljen u pet faza: Prolog, Tuga, Bol, Očaj i Epilog i da još uvijek traje. Upravo se nalazimo negdje na prijelazu između treće i četvrte faze i publika nestrpljivo iščekuje kraj, ma kakav on bio.

Neposredno nakon 1990. uslijedilo je amatersko remek-djelo Kad jaganjci utihnu (The Silence of the Lambs, 1991), u kojem su laskavom titulom za najbolju sporednu ulogu zasluženo ovjenčali saborski zastupnici u ulozi jaganjaca tj. ovce u ulozi saborskih zastupnika kojima je upravljao legendarni Frank Strangeman u ulozi Hannibala Lectera. Treba napomenuti da su ovaj naslov hrabro branili sve do 2000. kad im je titulu nehotice preoteo Johnny Rachan za ulogu nespretnog kapetana u filmu katastrofe Titanic. Rachan je, naime, greškom nominiran za glavnu mušku ulogu u filmu Batman koju zbog mlitavosti i neuvjerljivosti izvedbe nije dobio, a koju mu je ispred nosa 2003. odnio apsolutni hrvatski laureat Ivo Sanader za čak dvije uloge: virtuozno odigranu ulogu tužitelja u filmu Fatalna nesreća (Crash) koja se kao sjena nad svekolikim pučanstvom nadvija još i danas te ulogu jednog od dvojice protagonista ljubavne drame Planina Brockeback (Brockeback Mountain), progovorivši kroz svoju poeziju i brojna krstarenja na iskren i vjerodostojan način o problemu zatajene homoseksualnosti i mladenačkim iskustvima. Osim Oscarima za glavnu ulogu, Ivo je nagrađen i za režiju filma o aferama korumpiranih političara pod naslovom Džentelmenski sporazum (Gentelman’s Agreement, 2009) s Damirom Polančecom u ulozi gubitnika i za najbolji kratkometražni dokumentarac o neuspjelom pokušaju puča u HDZ-u, Gospodar prstenova i satova: povratak kralja (The Lord of the Rings and Watches: The Return of the King, 2010). Pribrojimo li i specijalnu nagradu remetinečke Akademije filmske umjetnosti za životno djelo i ratno profiterstvo, Ivo je najtrofejniji živući hrvatski laureat sa ukupno pet Oscara.

Uz Sanadera, vrijedan doprinos filmskoj umjetnosti u Hrvata dali su već tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća Božidar Kalmeta, nagrađen ministarskom foteljom i nedodirljivošću za najbolju šminku, najbolje efekte i nesebični obol sveukupnom boljitku hrvatske filmske zajednice u trilogiji Kum (The Godfather) te Anto Đapić, nagrađen višestrukim saborskim mandatom i Oscarom za najbolji scenarij u obliku magistarskog rada za film Genijalni um (A Beautiful Mind), pomevši ostale nominirane kandidate (Jadranku Kosor i njezin scenarij izlaska iz krize te autobiografiju s mudrim filozofskim mislima Željke Antunović). Željka Antunović uvrijeđeno je napustila svečanu dodjelu nadajući se da će je netko pozvati da se vrati – što nitko od prisutnih nije učinio – a Jaca se morala zadovoljiti Oscarom za najbolju originalnu pjesmu u mjuziklu Moje pjesme, moji snovi (The Sound of Music), iako još i danas tvrdi da je trebala dobiti nagrade za scenarij i glavnu žensku ulogu u filmu Čelična lady (The Iron Lady, 2011).

Osim ovih povijesnih uspjeha hrvatske kinematografije koji su - u svakom smislu te riječi - zadužili cjelokupnu nacionalnu filmsku umjetnost jednako su vrijedni i uspjesi novijih hrvatskih oskarovaca. Tako su u žestokoj konkurenciji nominiranih za autentičnost izvedbe trijumfirali naturščici Milan Bandić i Željko Kerum u filmu Glup i gluplji (Dumb and Dumber) te Željko Rohatinski u filmu Kraljev govor, pobijedivši blijedog glavnog protukandidata Josipa Kregara. Hrvatsku publiku su, osim toga, razveselile i nagrade za najbolji živi lik animiranog filma, koju je dobila Nevenka Bečić za ulogu Miss Piggy u serijalu The Muppet Show (epizoda Pigs in Space) te komedija o propasti HDZ-a, od strane mnogih uglednih filmskih kritičara proglašena i komedijom godine, pod naslovom Zameo ih vjetar (Gone with the Wind). Za najbolju žensku ulogu u filmu Djevojka od milijun dolara (Million Dollar Baby) bile su nominirane žene iz obitelji Sanader i Todorić, Bianca Matković, Višnja Pevec i Fani Kerumova, ali nagradu je zasluženo odnijela samozatajna blagajnica i šefica računovodstva HDZ-a Branka Pavošević, koja je kroz suze zahvalila remetinečkoj Akademiji na ukazanoj časti. „Oprostite...ovo je za mene izuzetan trenutak i ne znam da li ću se prisjetiti baš svih kojima sam dužna zahvaliti. Kao prvo, hvala Akademiji koja me je prepoznala i znala cijeniti moj rad; hvala majci koja me rodila na brdovitom Balkanu gdje svatko može raditi što želi, u okruženju koje mi je omogućilo da razvijem svoje talente; međutim, da nije bilo mojih prijatelja Ive, Branka, Ratka, Mladena i mnogih drugih ne bih sada bila tu gdje jesam. Dragi moji prijatelji, ovo je i vaša zasluga. Hvala vam!”

 Zastupničkim mjestom u Saboru nominacije za Oscara u kategoriji slamke spasa stekli su i Dragutin Lesar u ulozi hrabroga poglavice Ptice Koja Udara te Ivan Grubišić u ulozi poručnika Dunbara koji se poistovjetio s obespravljenim Indijancima u filmu Ples s vukovima (Dances with Wolves), a Oscar će im biti dodijeljen ukoliko prežive mandat, jer poznato je da su vukovi uvijek gladni i da ovakav ples može i kobno završiti. No kao što je također poznato, nadu i strpljenje nikada ne treba gubiti. I nikada ne treba pristati na ulogu statista negativca, ni u životu ni u kinu.