Pun Mjesec nad Hrvatskom

Puni Mjesec (Uštap) pojava je koja se javlja jednom ili iznimno dva puta mjesečno; Mjesec se – to smo učili još u nižim razredima osnovne – okreće oko Zemlje i kad se nađe na potpuno suprotnoj strani od Sunca, ono obasjava čitavu njegovu površinu koju mi sa Zemlje vidimo. Osim toga njegova gravitacija utječe na izmjenu plime i oseke. Tako nekako.

Ako je vjerovati pučkim predajama, pun Mjesec – uz romantičnu simboliku opjevanu u pjesmama i vicevima o Muji i Fati – ima utjecaj na događaje i ponašanje ljudi i to redovito sa negativnim i lošim predzankom. Tako se vjeruje da se za vrijeme punog Mjeseca događa više nesreća, da su ljudi, pa i političari, skloni donošenju loših, naglih i pogubnih odluka, depresivni, svadljivi i da pate od nesanice. Taj pogubni efekt koji puni Mjesec ima na ljude (tzv. lunatike) i njihovo ponašanje naziva se lunarnim ludilom, poznatim i pod nazivom transilvanijski efekt (prema srednjovjekovnom vjerovanju da se ljudi za Uštapa pretvaraju u vukodlake i vampire).

Tako su Hrvatsku za vrijeme punog Mjeseca od 1903. na ovamo periodički stizale brojne nesreće koje sada nećemo spominjati, u naletima lunarnog ludila nastajale su posljednjih dvadesetak godina veleumne pjesme poput Biti i mniti svemiropolisno, potpisivali su se razni, po paradoksalnu naciju štetni ugovori, iz Remetinca se - prema izjavama svjedoka - povremeno čulo jezivo zavijanje vukodlaka, a mnogi lunatici iz poznatih razloga nisu mogli mirno spavati.
 

Tada se pojavio famozni Plan 21, lijepo sročeni tekst na komadu papira. On je bio nešto u što su očajni pripadnici paradoksalne nacije, okruženi vampirima i vukodlacima, očajnički htjeli vjerovati. Nešto što im je pružilo tračak nade, dakle onoga što ne samo da posljednje umire, nego se i javlja kad ničega od praktičnijih i djelotvornijih sredstava i argumenata nema na raspolaganju. Govorilo im se ono što su željeli čuti.
U trenutku kad je Hrvatska postala slučajna država, nad njom se puni Mjesec, prkoseći svim zakonima fizike, slučajno zadržao malo duže. Formirana je nova, slučajna Vlada, sastavljena mahom od razdraganih lunatika.

Prvi među njima, premijer, čovjek niskoga čela koji je karijeru započeo kao podobni kadar u Ministarstvu vanjskih poslova u doba najgore tuđmanovske vladavine, samozvani poliglota koji loše artikulira glasove, bivši CUP-ovac u startasicama i polo majici koji je još kao dječak želio nalikovati Kenu i čija mašta i širina uma dopiru čak do Pravnog fakulteta, uvjeren je da ga mase obožavaju zbog njegovih mudrih misli i biblijskih citata te činjenice da mu svako malo netko u Bruxellesu (kao da zna što Hrvati-paradoksi misle o svome premijeru), onako u prolazu, dobaci : Zoki, you are my moon, man!

Ostali ministri  – teško je izdvojiti najdraže i najveselije – opčinjeni mjesečinom i zahvaćeni akutnim lunarnim ludilom slučajno su u međuvremenu zaboravili na predizborna obećanja i po uzoru na prvoga među sobom složno plešu kao jedan:

Hrvati, paradoksalna nacija, još bi naivno i progutali ovo narodno veselje kao što su progutali i Plan 21, da – na opću žalost prestravljenoga paradoksalnog puka – na jednoga od njih, aktualnoga ministra financija, transilvanijski efekt nije djelovao nešto jače – javno se deklarirao kao vukodlak pokazavši pritom veliku dozu agresivnosti:

Bez obzira na ove agresivne ispade i teško zdravstveno stanje ministra financija, dio najparadoksalnijih primjeraka birača i dalje vjeruje da će se Plan 21 ostvariti, drugi dio istih zaklinje se još uvijek u Tuđmana i HDZ. U očekivanju nove Mjesečeve mijene, kome vjerovati i koji put odabrati? Možda pomogne ona zagonetka sa dvojicom braće političara neke slučajne države. Braća, od kojih jedan uvijek laže, a drugi uvijek govori istinu stoje na raskršću sa kojeg na različite strane vode dva puta. Prvi put vodi do boljeg i pravednijeg društva, a drugi put koji vodi u još veću depresiju i neimaštinu. Birači, pripadnici paradoksalne nacije, naravno, nikad ne znaju koji je koji, ni koji je pravi, ali žele stići do boljeg i pravednijeg društva. I uvijek ih ta podla braća zbune, uvijek odaberu put koji je  pogrešan. Zašto?

Naravno, zato jer su naivni, jer svakoga od braće pitaju: Koji put vodi do boljeg i pravednijeg društva? Umjesto da podloj braći postave pravo pitanje, a ono glasi: Što bi mi tvoj brat odgovorio na pitanje „Koji je pravi put do boljeg i pravednijeg društva”? Ukoliko ste pitali onoga koji laže, odgovorit će vam „Drugi”. Ukoliko ste pitali onoga koji govori istinu, odgovorit će vam: „Drugi.” Skrenite, dakle, već jednom onim pravim, prvim putem. Suprotno od onoga što vam političari odgovore. Vjerujte zdravoj logici ili barem vlastitom instinktu. Recite bar jednom: