Masturbacija na hrvatski način

Autor:

Enfant terrible

Datum:

09.01.2013

Slika autor/izvor:

Objavi na:

Zdravstveni odgoj ili kako ga neki uporno nazivaju “seksualni odgoj” tj. sporni, četvrti modul kurikuluma zdravstvenog odgoja već je mjesecima ako ne glavna, a ono među pet glavnih političkih tema u svim medijima. Površno, da ne kažemo jednodimenzionalno gledano, doista izgleda komično ako znamo da se radi o Hrvatskoj, petoj najsiromašnijoj državi Evrope sa desecima milijardi eura duga i više od 360 tisuća nezaposlenih. Patogeneza ovog problema je, međutim, puno kompleksnija dodamo li njegovoj površinskoj, dnevnopolitičkoj i onu drugu, psihosociološku dimenziju i uzmemo li u obzir sve faktore i sudionike, rasprava o zdravstenom odgoju - pod uvjetom da prepucavanje nalik ilegalnim borbama pasa na relaciji Ministarstvo – Kaptol uz svesrdnu pomoć novinara, sretnih da imaju o čemu pisati, uopće možemo nazvati raspravom - zapravo predstavlja metaforu, ako ne i živu sliku hrvatske politike i hrvatskog društva u cjelini te politike i društva općenito i globalno.

Kada je počelo?

Tema zapravo nije nova, čak bi se moglo reći da potječe još iz onih vremena davno prije materijalističko-šovinističke ekspanzije s početka devedesetih koja je Hrvatsku gurnula u povijesnu anakroniju te intelektualnu, kulturno-humanističku i duhovnu recesiju, tj. iz šezdesetih godina prošloga stoljeća kad je – potpuno u skladu sa ondašnjim svjetskim, ne nužno dobrim, ali suvremenim trendovima – Marijan Košiček objavio udžbenik seksualnog odgoja s odgovarajućim priručnikom za nastavnike. Isti je gospodin sedamdesetih, kad je riječ “eksperiment” bila jedna od omiljenih, uspio s još nekolicinom istomišljenika progurati eksperimentalno uvođenje seksualnog odgoja u nekoliko škola. Eksperiment je, naravno, vrlo brzo propao i to bez puno buke – država i struka su odradile svoj posao, Crkva se nije miješala jer su država i struka radile svoj posao, novinari su triput razmišljali prije nego što su nešto neistinito objavili, roditelji se nisu petljali u školske programe. Oni koji su možda i nešto imali protiv mogli su se uvijek obratiti Brki. A Brko je za svaki slučaj imao (ovoliki) pendrek.

Potom se 80ih godina s pojavom AIDS-a počelo sramežljivo javno raspravljati o homoseksualcima, prostituciji, narkomanima, kondomima, promiskuitetu, rizičnom seksu i rizičnim skupinama. Za Sindrom stečene imunodeficijencije isprva se koristila francuska kratica SIDA, koja je vrlo brzo, na radost tada brojnih jugoslavenskih državljanki po imenu Sidonija, odmilja Sida, zamijenjena engleskom kraticom AIDS, dok hrvatski naziv kopnica nikada nije zaživio. Pojavili su se bedževi i plakati s natpisima NO AIDS ili STOP AIDS, iz tog se doba sjećamo i legendarnog zagrebačkog transvestita s gitarom, Đukice, kojega su neki zvali i Đokica (poznatog po izjavi „Ja sam Đukica, a đokica ti je u gaćama”) te viceva o Crnogorcu čiji sin pere zube i ruke pa ga otac uhodi dok vrši malu nuždu uz riječi „Ako će čučne, ubiću ga!”. Raspravljalo se i pisalo – jer novinarstvo je tada bilo na prilično zavidnom profesionalnom stupnju u odnosu na današnje, a sloboda izražavanja daleko veća u odnosu na onu koja je osamdesetima prethodila - o opasnostima, zaštiti i načinu prenošenja nove, neizlječive bolesti, o kojoj ni liječnici nisu puno znali. Na početku se u strahu od javne panike i otvorenog spominjanja rizičnih skupina pokušala umiješati i politika. Netko od tadašnjih dužnosnika izjavio je da HIVa u SFRJ nema, na što su mu se novinari u jednoj od kolumni narugali napisavši da je super što nam je državna granica tako dobro čuvana. Nakon toga je ionako već diskreditirana politika ušutjela i pustila struku da radi svoj posao. Razvila se svijest o potrebi stručne zdravstvene edukacije koja se isprva vršila spontano, kroz novinske napise, a potom i organizirano od strane nadležnih institucija.

A onda su došle devedesete sa svojim retrovirusima crvene peronospore, crne kuge, crne mantije i huškačkog, senzacionalističkog novinarstva. Retrovirusi su se uživali sporiti, čak i oko stvari koje nisu bile sporne; uživaju u tome još i danas, više od dva desetljeća kasnije. Naravno, ne dotičući nikada samu bit stvari, baveći se uglavnom perifernim fenomenima. Da se o sindromu stečene imunodeficijencije raspravlja danas, SDP bi vjerojatno naglašavao potrebu koristištenja engleske inačice AIDS, u skladu s terminologijom EU i u cilju pokazivanja kako su pametni i napredni i proamerički orijentirani, HDZ bi vjerojatno zahtijevao da se slogan STOP AIDS preimenuje u ZAUSTAVITE KOPNICU u cilju očuvanja hrvatskog identiteta i vjekovnih težnji hrvatskoga naroda. Crkva bi izjavila da o tome nema saznanja, ali da crkveno učenje ne odobrava i ne priznaje AIDS. Novine bi to prenijele kao Premijer ekskluzivno izjavio... Ozbiljne optužbe oporbe ... Crkva skriva staračke domove za umirovljene svećenike homoseksulce... Zašto bi drugačije bilo i po pitanju kurikuluma zdravstvenog/seksualnog odgoja?

Nadalje: godine 2003. u nekim se školama počeo provoditi međunarodni (čitaj: američki) program cjelovitog seksualnog i zdravstvenog odgoja TEEN STAR kojeg je pod pritiskom medija i na upozorenje dječje pravobraniteljice 2006. ukinuo ministar Primorac zbog sadržaja i stajališta koji su se smatrali spornima te znanstveno, pravno i građanski neprihvatljivima. Kako bi umirio uzburkane duhove, lukavo se dosjetio odrediti da se spolni odgoj jednostavno uklopi u zdravstveni koji – za one koji ne znaju - u školama redovito provode liječnici, specijalisti školske medicine.

I eto nas u 2012, u trenutku kad smo već dobrano zagazili u 21. stoljeće. U škole se službeno uvodi zdravstveni odgoj, a perje leti na sve strane. Umjesto jasnih argumenta za i protiv, nečega za što bi se ljudi jasno mogli opredijeliti, iznose se kontroverzne, kontradiktorne, irelevantne teze, stavovi i argumenti, koriste se teške i velike riječi i optužbe na račun onih drugih bez razmišljanja o njihovom pravom značenju i posljedicama. Zbunjenim građanima ostaje samo da razjapljenih usta gledaju i slušaju prepucavanja, sve manje sposobni odlučivati i uopće nešto misliti – dok je akterima čitave priče to isto građanstvo, za koje se često koristi i izraz hrvatski narod, ili Hrvati (što bi trebalo imati još veću težinu), alibi i argument na koji se pozivaju tumačeći kako izražavaju njihovu volju i brinu za njihov boljitak, a da hrvatski građani, ili narod, ili Hrvati pojma zapravo nemaju o čemu se točno radi.

Što je sporno?

Kao prvo, mutno im je što je uoće kurikulum, a kamoli što sadrži. Drugo, ne mogu točno definirati što je zapravo sporno pa se uglavnom intuitivno ograničavaju na način uvođenja zdravstvenog odgoja i tu su uglavnom u pravu. Treće, nitko od aktivnih sudionika aktualnog spora oko uvođenja zdravstvenog odgoja nije dovoljno vjerodostojan i dovoljno jasan u svojim stavovima, obojenim anakronizmom, osobnim sklonostima i animozitetima. Uzaludni napori uz očitu intelektualnu sterilnost i neinventivnost. Fenomen koji je u hrvatskom rječniku figurativno definiran kao verbalna masturbacija. Ladislave?

Kurikulum, zvan još i kurikul ili – prema preporuci od strane ministra Jovanovića raspuštenog Vijeća za normu hrvatskog jezika – nastavni uputnik nije ništa drugo nego ono što se od davnina naziva nastavnim planom i programom, kojim se definira što će se kada, kako i gdje učiti. Sve ostalo su HNOSovske izmišljotine, nastale kako bi razni agencijski štakori opravdali svoje postojanje i visoke plaće, reforme koje nisu zaživjele kao ni Košičekov seksualni odgoj 60ih i 70ih. Nastavni plan i program, zovimo ga kurikulum, otkad je svijeta, vijeka i škole na temelju smjernica, okvirnog plana i programa Ministarstva i propisanih udžbenika prije početka nove školske godine izrađuje svaki nastavnik za svaki predmet, svaki razrednik za sat razrednika, voditelj stručnoga vijeća za grupu predmeta, izrađuju ga ravnatelj i pedagoška služba za školu u cjelini. Plan i program je nešto što kroz definirane sadržaje, načine i ciljeve nastavniku omogućuje sustavni i efikasni rad. Neposredni nastavni rad – dakle rad u razredu – započinje s prvim satom nastave u novoj školskoj godini, u trenutku kad su planovi i programi iliti kurikulumi zvani i uputnicima već gotovi. Što dovodi do apsurda broj jedan: zdravstveni odgoj uveden je u škole krajem listopada, u trenutku kad je nastava trajala već gotovo dva mjeseca! Kao da raketu lansiranu na Mars pokušate u letu preusmjeriti na Mjesec.

Famozni kurikulum ima četiri modula: Živjeti zdravo, Prevencija nasilničkog ponašanja, Prevencija ovisnosti i Spolna/rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje. Četvrti modul mogao bi se nazvati i Sporna rodna ravnopravnost, jer upravo je rodna teorija ono što je zapravo sporno. Što dovodi do apsurda broj dva: za ono što je sporno trebalo je otvoriti javnu raspravu, ako treba raspisati i referendum te rodnu teoriju podučavati jedino i samo ako se većina izjasni da se s njom slaže i da to želi. A do tada zadržati velikoj većini prihvatljiv modul Spolna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje.

Od pojma kurikuluma javnosti je još manje poznata rodna teorija, sociološka teorija izgrađena na pretpostavci utemeljenoj na učenju o socijalnim ulogama (koje doista postoje i koje ovisno o količini ljudskih prava i sloboda u nekom društvu imaju svoju funkciju i svoje loše, ali i dobre strane). Prema rodnoj teoriji svi se ljudi rađaju jednaki jedino imaju dvije vrste genitalija prema kojima im se određuje spol. Tijekom kasnijeg života, pri čemu presudnu ulogu igraju odgoj i socijalne uloge spol ostaje kakav jest, ali rod se bira, pa tako ljudi mogu postati muško ili žensko (tradicionalni odabir), zatim transvestiti, homoseksualaci ili pak mravojedi, kanibali, svemirci, neopredijeljeni, zapravo što god hoće već prema tome kako se osjećaju. Moguće su i kombinacije tipa „Ja sam žena muškoga spola” ili „Ja sam mravojed homoseksualac ženskoga spola”. Ova teorija, kad bi i bila znanstveno utemeljena (a nije!), teško je prihvatljiva. U jednom je trenutku povijesti, dakle nakon ukidanja seksualnih i socijalnih tabua 70ih u svijetu bila prihvaćena, ali ne normativno, već kao moderna pretpostavka koju je tek trebalo dokazati, kao alternativno tumačenje na samom rubu znanosti. Treba imati na umu da je to vrijeme kad se riječ homoseksualac izgovarala šaptom i kad su se žene na zapadu emancipirale od kuhače, za razliku od socijalističkih žena majki kraljica proleterki udarnica koje je u tom smislu emancipiralo uglavnom siromaštvo. Što nas dovodi do apsurda, zapravo paradoksa broj tri: dok je rodna teorija bila „moderna” na ovim prostorima nitko o njoj nije razmišljao (na današnji način), a danas, kad je znanstveno raskrinkana, pobijena i dovedena do apsurda, tj. kad se polazna pretpostavka pokazala pogrešnom ona se dekretom uvodi kao obavezno gradivo o kojem treba poučavati djecu. Uz takvu teoriju u kurikulum bismo mogli dodati i peti modul, recimo: Zemlja je ravna ploča koju na ramenima nose četiri slona. E, ministre, doktore! Možda da pogledate ovaj film?

Tko tu koga?

I konačno, nakon što smo ustanovili da je uvođenje zdravstvenog odgoja u hrvatske škole moglo proći civilizirano i bez nepotrebnog cirkusa, dotaknimo se redom i sudionika medijskih prepucavanja odnosno javne masturbacije na temu uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. Oni su zapravo utjelovljenje ranije spomenute psihosociološke komponente koja je ovu nazoviraspravu pretvorila u metaforu za hrvatsku politiku i sliku društva u cjelini. Pazeći da pritom nekoga slučajno ne uvrijedimo, jer je od 1. siječnja ove godine ponovno zakonski uveden verbalni delikt. (A propos toga predlažem amandman kojim bi se zakonski kažnjavalo i vrijeđanje zdrave pameti anonimnih građana od strane vlasti i javnih osoba)

Na jednoj strani, dakle, imamo ministra Jovanovića i njegov tim. Ministar, prema podacima iz biografije oficir-lekar i manager, po zanimanju političar, nalazi se na čelu resora koji nema veze s njegovom primarnom strukom i zato se malo teže snalazi. S obzirom na količinu taktičnosti pokazanu u izjavama te otvorenosti i spremnosti na dijalog s neistomišljenicima nakon ministarske vjerojatno neće dobiti priliku izgraditi diplomatsku karijeru. Njegov tim, osim vječnog i nedodirljivog Cara svih agencija (a o agencijama javnost misli samo najbolje) Vinka Filipovića koji na području školstva predstavlja red veličine Bajića na području sudstva, i koji je zapravo glavni „krivac” za ovakav kurikulum koji je bio u izradi još prije Jovanovićevog dolaska na ministarsku funkciju, čine stručnjaci s raznih područja medicine, psihologije, sociologije, pedagogije koji su radili na kurikulumu, a od kojih se ističu prof. Štulhofer, kao bivši stipendist Instituta Kinsey i dr Lepušić, ginekolog, kao neposlušni član HDZa. Institut Kinsey, tj. njegovog osnivača bolesnoga Alfreda, koji je umro prije nego što se Štulhofer rodio, protivnici kurikuluma vrlo su nelojalno iskoristili za zlobna podmetanja i laži o uvođenju pedofilije u škole, a Lepušića su napali Karamarko i njegovi, po starom dobrom običaju HDZ-a da je sramota samo ono što se zna i kad se sazna, pogotovo ako svi ne misle isto. Dr Lepušić se, međutim već godinama uspješno bavi prevencijom i edukacijom mladih po školama i nije učinio ni rekao ništa novo ni krivo.

Ne svojom voljom tu su i nastavnici koji se s ministrom javno vole i koji su dužni taj kurikulum provoditi. Osim ishitrenog uvođenja kurikuluma, osim činjenice da kurikulum sadrži spornu rodnu teoriju koja je zaslužila barem javnu raspravu, isti se javnosti prezentira kao nešto novo i revolucionarno, a sve osim rodne teorije već se desetljećima na razne načine obrađuje u sklopu predmeta kao što su biologija, psihologija, sociologija, etika, vjeronauk, u obliku tematskih cjelina u sklopu nastave stranih jezika te u obliku tema na satovima razrednika. Sada je to samo preimenovano u zdravstveni odgoj i tako je samoprijegornim radom agencija otkrivena ni manje ni više nego topla voda.

Na drugoj strani je kardinal Bozanić, od kojeg su vjernici u Božićnoj propovijedi očekivali poruku ljubavi i mira, toliko potrebnu utjehu i ohrabrenje u ova gruba vremena, a dobili su politički govor uperen prema stranci na vlasti, vidljivo obojen netrpeljivošću koja seže u neka prošla vremena. Bozanićevom bi se ručnom radu mogla dodati slična količina ega, taktičnosti i promišljenosti kao i Jovanovićevom. Bozanić doduše spominje antropološki neprihvatljivu komponentu u svojim istupima, ali redovito joj dodaje i puno širi kontekst koji nema veze s kurikulumom zdravstvenog odgoja, a ni sa načinom rada u školama. I štanca letke u kojima huška roditelje protiv škole i nastavnika, u kojima tvrdi da će njihovu djecu netko „preodgojiti” (čudo jedno kako je on nakon primanja u pionire završio u sjemeništu, a ne u političkoj školi u Fažani i zašto se nije recimo 1974. bunio protiv „prisilnog” podučavanja marksizma u srednjim školama), govori o tome da će djecu netko podučavati pornografiji i homoseksualnosti, govori da država (jest da je grozna, ali tako ipak nije!) djecu promatra kao svoje vlasništvo... Zar doista misli da nastavnici i sastavljači kurikuluma, i sami većinom kršćani i katolici, žele zatrti i uništiti kršćanske vrijednosti?

Bozanića po službenoj dužnosti podržava svekoliki kler, mada ne dijele svi njegovo mišljenje i ne odobravaju njegov način istupanja. Bozanić se pak s druge strane zaštitinički postavlja prema udruzi GROZD. Koja bi možda bila u redu da je stvarno samo građanska i nepolitička udruga običnih roditelja. Radi se zapravo o osveti ozlojeđene braće Ilčić koji su s nekolicinom pouzdanih prijatelja osnovali udrugu nakon ukidanja programa udruge za cjeloviti spolni odgoj TEEN STAR iz već poznatih razloga kršenja ljudskih prava. Pod krinkom brige za djecu, mlade i društvo, nakon što su ponešto uložili u svoju edukaciju u Austriji, planirali su provoditi program seksualnog i zdravstvenog odgoja u hrvatskim državnim školama. Inače, osim sa ove dvije udruge usko su povezani i sa HRASTom – Hrvatskim rastom, udrugom koja je na nekim od izbora nastupila kao politička stranka. Nećemo spominjati da udruge od države za svoje projekte godišnje dobivaju fine novce, jer Ilčiće i njihove prijatelje na ovu vrstu aktivnosti motivira isključivo vjera, altruizam i nesebična briga za mlade i boljitak društva u cjelini. Pravo remek-djelo ručnoga rada. Vrhunac Bozanićevog angažmana je solidariziranje s novinarkom Karolinom Vidović Krišto koja je na javnoj televiziji optužila Ministarstvo da želi na mala vrata u škole uvesti ni manje ni više nego pedofiliju. Za kardinala je njezina suspenzija (najmanja kazna koju je mogla dobiti) udar na slobodu govora. Eh, a mi mislili da je lagati grijeh...

Treća strana su novinari. Najdraži naši. Znaju dobro kome i kada treba dati medijskog prostora da se stvari dodatno zakompliciraju i zakuhaju. Edukativne funkcije novinarstva uopće nema. Nitko se nije potrudio detaljno proučiti temu o kojoj piše. Jer tema zapravo nije ni bitna. Senzacionalnost na uštrb profesionalnosti. Ono što zapravo zaprepašćuje je golema količina otrova kojeg su u stanju sasuti na onoga koga u datom trenutku procijene slabijim. Zbog jednog Bozanićevog istupa obrušavaju se kao bijesni psi na Crkvu u cjelini, zbog jednog Jovanovićevog propusta pokreću križarske ratove protiv vlastite države. Ne bi li bilo mudrije smiriti tenzije? I pokušati građane ozbiljno informirati te im što je moguće objektivnije objasniti o čemu se radi.

Zbunjeni građani i dalje ni o čemu nemaju pojma. Nemaju osjećaj da će im biti ni bolje ni lošije, bez obzira na ishod cijelog tog cirkusa. Rasprava o kurikulumu zdravstvenog odgoja koja se trebala provesti stručno i na adekvatnim mjestima, pretvorila se u galamu i svađu piljarica na placu. I grupnu masturbaciju na hrvatski način, sa ponešto balkanskog štiha. Dokaz koje je i nedavno provedena anketa. Koju svaka strana tumači na svoj način i sebi u korist. Pa navalite, gospodo, ab ovo. Nadajmo se da epilog neće biti balkanski tragičan.

Napomena: Članci u rubrici "KOLUMNE, BLOG i AKTIVISTIČKI KUTAK" ne predstavljaju, ni na koji način, stav uredništva portala savjest.com. Za sadržaj i za točnost, tih članaka, ne odgovaramo. Periodično pregledavamo članke i neprikladne brišemo.