Nedavno sam pročitao kako je Euripid, izazvan da otkrije zašto pjesnik zavrjeđuje da mu se dive, odgovorio: „Zbog mudrosti i dobrog savjeta jer čini ljude boljim građanima“.

Jučerašnji Šimunićev fašistički performans, nadahnut uobičajenim nacionalističkim kičem i seljačlukom s tribina, na određen način potvrđuje Euripidovu jednostavnu, ali mudru tvrdnju. 
Što je ovo društvo učinilo da tridesetak tisuća onih koji su jučer vikali „za dom spremni“ učini boljim ljudima? 
Apsolutno ništa. 
Što je učinjeno da postanu loši ljudi; neobrazovani, zatucani, primitivni, frustrirani? Gotovo sve što je moglo biti učinjeno.

Još od prve Tuđmanove vladajuće garniture, u dobroj mjeri protkanoj ustaškom emigracijom, sve do danas kad i dalje s komentatorskog mjesta urla psihički bolesna, licemjerna spodoba Drago Ćosić. Kurtoazno je Drago osuđivao fašističko skandiranje na utakmici sa Srbijom. 
No jučer - eto nama opet onog starog Drage, onog koji je mahnito vikao „Ima boga!“ kad je Mijatović promašio penal na SP u utakmici Jugoslavije i Nizozemske. Eto opet onog starog Drage koji nakon podužeg, vrlo glasnog, fašističkog skandiranja konstatira, kao komentator nacionalne televizije, kako je lijepo čuti ove povike s tribina.

Više od dva desetljeća smo bili zagađivani najbrutalnijom šovinističkom mržnjom, lažima, mitovima, lažnim i nakaradnim tumačenjem povijesti, Tuđmanovim neoustaškim Novogovorom, uništavane su vrijedne knjige, čak su i stihovi velikog Branka Ćopića ( „za druga Ježa“ – „za dragog Ježa“) izmijenjeni, itd.. 
Dugo smo živjeli u fašističkoj diktaturi koja postoji i danas. U nešto drugačijem obliku, ali suštinski ista, uz iste posljedice. Taj neofašizam i neoustaštvo poistovjećeni s patriotizmom - takozvanim domoljubjem – više od dva desetljeća su paravan za kontinuiranu, bezočnu pljačku ogromne većine građana, a u tu skupinu pripadaju i one budale koje su jučer u Maksimiru klicale Poglavniku, po završetku utakmice i uz pripomoć primitivca odraslog u Australiji čije je domoljubje i nesebično žrtvovanje za Domovinu, uzgred rečeno, bilo nagrađeno s tričavih 20 000 ( ili više?) eura. Naravno, tisuće idiota je za kartu dalo zadnje novce.

Zbog toga je za svoje jučerašnje ustaške pokliče u mikrofon, na sredini igrališta - ponajmanje kriv Šimunić. On je vrlo limitiran dečko koji jedino zna igrati nogomet. Odrastao u Australiji gdje su Pavelićeve slike sasvim uobičajene u Hrvatskim domovima i obiteljskim kućama. 
Po dolasku iz Australije, u Hrvatskoj se našao u gotovo identičnom ambijentu. 
Stoga je i logično da mu je poželjan i prihvatljiv „za dom spremni“, pozdrav zbog kojeg su u Hrvatskoj na svirepe načine ubijene stotine tisuća ljudi, od čega povelik broj Hrvata. On u tome ne vidi ništa sporno jer takva se povijest od australske ustaške emigracije nije mogla naučiti. Kao ni u Hrvatskoj kakvu su utemeljili Tuđman i ustaški emigrant Šušak. 
I kakva još postoji.