Bio jednom jedan Mali crv. Živio je sa ostalim crvima u kanalizaciji. Od kada  je znao za sebe, morao je kopati po izmetu da bi se prehranio. Radio je on po čitave dane a većinu onoga što je iskopao uzimali su Debeli crvi. Debeli crvi nisu radili nego su obećavali bolji život za sve crve. Pažljivo ih je slušao i vjerovao svemu što su Debeli crvi govorili. Mali crv nije znao da postoji život izvan kanalizacije i da postoje crvi koji žive drugačije.

Jednoga dana, Mali Crv vrijedno  radeći u kanalizaciji pronašao je knjigu o crvima. Znatiželjno je počeo čitati i pročitao da na svijetu živi puno crva. Spoznao je da neki crvi žive i rade na puno boljim mjestima za život nego što je  kanalizacija. Shvatio je i to da ne mora Debelim crvima davati većinu toga što iskopa. Zaprepašten time što je pročitao, uputio se da to kaže Debelim crvima. Kada je došao do mjesta gdje su živjeli Debeli crvi nije se mogao načuditi blagostanju i luksuzu. Vidio je da su tu nalaze sve one lijepe  stvari koje su vrijedni crvi iskopali.

Uzbuđeno se obratio Debelim crvima:

„ Da li Vi znate da neki crvi žive u mesu,  u salamama a neki čak i šunki !?“

„Znamo, pa što ? “ , odgovoriše mu Debeli crvi.

„Pa zašto mi živimo u ovim govnima kada postoje mjesta gdje se bolje i ljepše živi.“

„ Zašto Vama moramo davati gotovo sve što iskopamo ?“ , upitao ih je Mali crv.

„Bijedni Mali crve, kako se usuđuješ tako govoriti ! To je veleizdaja!“, uzviknuo je Glavni crv.

„To je Crvohuljenje“ , pridružio mu se u osudi i  Duhovni vođa crva.

Nakon toga događaja sve su mu sve uzeli. Dostojanstvo, dom, posao i još su mu zaprijetili zatvorom ako bude i dalje pričao te svoje sulude priče.  Bez posla osjećao se baš kao mali bijedni crv.

 Dugo je bezuspješno  pokušavao pronaći posao. Prihvatio bi on i one najbjednije poslove u kanalizaciji ali jednostavno posla nije bilo. Shvatio je da mora napustiti svoje rodno mjesto i krenuti u bijeli svijet, trbuhom za kruhom.

Odselio se Mali crv u Veliku jabuku i živio je sretno i uspješno do kraja života.