Ova država je obična smrdljiva baretina samo se svi kao na francuskom dvoru prave ludi i svoj smrad pokušavaju ukloniti prosipanjem litrama parfema. Ali ja nisam, ne želim ili neću šutjeti. Pri tome nisam ni malo dijete da bih kao u bajkama braće Grimm naivno govorio istinu o golim carevima. Istinu govorim jer sam odrastao, imam godine i nisam slijep. Vrijeme je da počenmo govoriti ono što jest. To je dužnost svakoga od nas. Svu našu bahatu elitističku gamad treba rastjerati. Jer oni su smetnja normalnosti, oni su ptice rugalice zdravom razumu. Nisam od emotivnih harangaša i živo mi se jebe za Zdravka Mamića. Ne obasipam ga uvredama, ne psujem, ne vrijađem njegovu obitelj. Ali ovog je terora i društvene nejednakosti dosta. On može biti sposobni nogometni menadžer, čovjek s nosom za talente, umrežen s kojekakvim centrima moći, ali nitko nema pravo nas činiti idiotima. Dakle, taj je Mamić svojedobno na zagrebačkom stadionu izvrijeđao barem dva novinara do te mjere da se javnost zgražala, a sud mu odmjerio kaznu. Na splitskom se stadionu tukao i bio mu je zabranjen ulazak. To su dakle tri slučaja kojih se sjećam i dogodili su se u zadnjih pet godina. Bilo je toga, siguran sam i više. I sada iz pravosudno-policijskih struktura stiže objašnjenje da taj Mamić nije višestruki kršitelj zakona. Pa što molim vas onda jest? I što treba napraviti da bi napokon netko rekao popu pop, a bobu bob? Istući nekog novinara, razbiti mu glavu i slomiti nogu? Po čemu se on razlikuje od divljaka što bjesomučno urlaju na tribinama i bacaju baklje?

Ovim društvom vladaju agresivni kokošari koji zaista mogu činiti što hoće i pri tome biti društveno relevantni i važni. Jer od prvog dana nastanka države nama su zavladali sumnjivi tipovi. Često nasilnici, kriminalci, pretvorbeni pljačkaši, nemoralni, bahati i uvjereni da su nedodirljivi. Od Franje Tuđmana, pa naniže, naslagalo se buljuk lažnjaka, preobraćenih komunjara i udbaša, lažljivaca i bijednika. Švercali su se po tramvajima, muljali i izmišljali da ih je netko progonio dok im prevrat nije donio važnost. Paradirali su u uniformama iako nisu ispalili ni metka, dobili su na dar tvornice, ni iz čega su postali nedodirljivi. Sam Mamić igrač je pojedinih političkih krugova, njegovi nogometaši harangiraju za određene političke opcije, on posjećuje braniteljski šator. A onda ode u Beograd gdje dere košulje i gaće po kafanama, urla u tv emisijama kako obožava Srbe da bi pri povratku u Zagreb prebrojavao Srbima krvna zrnca. I takvom se liku sada oprašta njegovo divljanje po sportskim borilištima iako zdrav razum nalaže da je nemoguće ne ustvrditi da je riječ o incidentnom tipu koji nikako ne smije na stadione. Jer je evidentno je, ponovio nedjelo.

Dragi moji, mislite svojom glavom. Svu tu smradnu bratiju, buljuk onih koji su jedan drugom nalik kao jaje jajetu treba nabiti nogom u dupe. Svi oni štite jedni druge jer vrana vrani oči ne vadi i svatko je sebi našao kazančić iz kojeg vadi narodnu imovinu. Ja tebi ti meni, ti nemoj mene neću ni ja tebe, evo malo tebi i malo meni i svi zadovoljni, a Bosna mirna. Oni nisu nikakvi bogovi već obični smradovi koji moraju i trebaju imati ista prava kao mi. Jer ako sutra vi, gladni, nezaposleni i ovršeni izađete na ulicu, ljutito zaurlate ili bacite kakav kamen, odmah će vas proglasiti nepoželjnim i nepoćudnim. Plaćat ćete kazne, suditi vam, završiti u zatvoru jer nemate ni kune u džepu. A jedan će osvjedočeno nekontrolirani tip sklon uvredama i tučnjavama po stadionima biti proglašen ispravnim samo zato što ima pare, vozi BMW-a, stanuje u gornjim dijelovima grada i svojim djelovanjem podilazi debelim guzicama izdajnika koji su upropastili zemlju i u agoniju gurnuli cijeli jedan narod.  Nažalost lud je i glup taj narod. Da nije već bi ih davno potopio u njihovoj smradnoj baretini.